Sunday Service Choir – “Jesus is Born” (INC, 2019.)

Iza imena izvođača, odnosno, zbora koji potpisuje album “Jesus is Born” stoji gospel sastav kojeg je prije otprilike godinu dana okupila hip hop megazvijezda Kanye West, što sam album čini izravnim nasljednikom njegove gospelizirane hip hop zbirke “Jesus is King”, kojom je prije nekoliko mjeseci protresao svijet suvremene popularne glazbe i pratećeg show-businessa. O tom albumu i Kanyeovom obraćenju te fenomenologiji koja je time pokrenuta na ovim su internetskim koordinatama već pisali moji kolege, čijim se retcima mogu samo pridružiti, bez potrebe da ih ponavljam. Slijedeći pak te i srodne, ali i one doživljajno suprotne teze, mogu sad samo reći kako mi je drago što upravo jedan ovakav album, kakav je “Jesus is Born”, proširuje “priču” o vjerskom i duhovnom putu ovog iznimno zanimljivog i osebujnog glazbenika.

A kakav je to zapravo album, odnosno, kakav je to uistinu glazbenik? Dok na ovo drugo pitanje najtočniji i najpotpuniji odgovor ne zna ni sam Kanye već samo Bog i dok mi možemo naširoko i nadugo razglabati o svim njegovim ispadima, izjavama, stavovima i egu što stoji iza njih te, naravno, o glazbi čiji je jezik ipak najčišći i najprodorniji, prvo pitanje prije svega dolazi do činjenice da “Jesus is Born” nije (koliko i jest) album Kanyea Westa. Naime, ne samo što u potpisu kao umjetnik ne stoji njegovo ime, već se on na albumu ne pojavljuje ni kao pjevač, a čak je i kao autor vidljiv uz tek tri od ukupno čak devetnaest pjesama. Dakle, ako je tko očekivao još jedan hip hop album, na posve je pogrešnom mjestu, što opet ne znači da i najgorljiviji obožavatelji svih Kanyeovih “verzija” nisu itekako pozvani pažljivo preslušati album. Dapače!

Dok je nedavni “Jesus is King” bio proslava svjetla nad tamom u retrovizoru i u svojoj je obraćeničkoj pozi logičnim slijedom stvari u isti vez utkao i patetiku i duhovni žar, i impulzivnost i perfekcionizam, i silinu trenutka i breme svih trenutaka što su vodili ka tom, njegov (uvjetno rečeno) nastavak slavljenje je u ogoljenoj formi, fešta u svoj svojoj radosti usmjerena Stvoritelju te kao takva djelo istinskog tima. Gospel album, dakle, samim time miljama daleko od svega čime je Kanye West stekao reputaciju jednog od najnadarenijih i najzanimljivijih pa i, prvenstveno zbog naglašenog egocentrizma, kao i odvažnih stilskih meandriranja, najkontroverznijih suvremenih glazbenika i producenata, a opet s njegovim jasnim pečatom i ravnateljskom sjenom.

Dvije su linije sada kojima možemo pristupati albumu “Jesus is Born”. Gledamo li ga u kontekstu Kanyeove karijere, odnosno, umjetničkog i životnog puta, većina će lako upasti u zamku prosuđivanja kroz njegov ne samo privatni život, već i cjelokupno djelovanje. Upravo se na to sam osvrnuo na prethodnom albumu, pretpostavivši da će mu najglasnijim kritičarima biti baš kršćani. Koliko je on u svom obraćenju iskren i kamo će ga žar kojim trenutno radi i diše odvesti vrlo vjerojatno ne zna ni on sam; ako je sve skupa tek zaokret u marketingu i novi umjetnički izazov, svakako je posrijedi odvažan korak, koliko god u tom slučaju sve bilo otužna farsa. Da je Isus u popularnoj glazbi nepoželjan (naravno, stvarni Isus, Božji sin, Istina, Put i Život, a ne preslik nečijih želja ili idolatrija koktelizirane duhovnosti) najzornije je prije četrdeset godina pokazao Bob Dylan, kojem su također, kao i Kanyeu, priznavali bravuroznost pristupa i poetike, ali su napadali, pa i podsmjehivali se sadržaju te tražili “rupe u zakonu”; “Jesus is Born” u tom je smislu čak radikalniji, brišući gotovo potpuno autorske veličine i potpise te nudeći čisti, radošću okupan sadržaj.

Tu dolazimo na drugu liniju kojom možemo pristupiti albumu, a to je ona nevinija, ako ne i naivnija, ona čista srca i otvorena uha – slušati ovu zbirku od devetnaest pjesama kao live sondu u kreativno-izvođački duh jedne male zajednice ljudi, odnosno, glazbenika, slušati je kao zvučni zapis u zrakopraznom prostoru i prepustiti se samim pjesmama, slaviti zajedno s njima. Naravno, ništa, možda najmanje umjetnost, ne dolazi izvan konteksta i logičnog slijeda, pa bi tako i u ovom slučaju takav pristup oduzeo i dio čari cijele priče, ali bi kao drugi pokušaj, kao pobjeda nad brzopteznim pravedničkim prosudbama mogao biti put ka potpunijem, a svakako radosnijem doživljaju jednog po mnogo čemu čudesnog albuma.

Zašto je čudesan? Pa zato jer zvuči kao prijenos uživo s već duže vrijeme uobičajenog nedjeljnog sastajanja Kanyea i širokog društva a da pritom ne bježi ni minuta ni takt viška. Zato što u formi gospela donosi ne samo neke novije klasike žanra poput “Balm in Gilead” (The Clark Sisters), uvodne “Count Your Blessings” iz kajdanke Rev. Timothyja Wrighta ili završne “Total Praise” (Richard Smallwood) i reinterpretacije triju pjesama s Kanyeovog nedavnog albuma “The Life of Pablo” (“Ultralight Beam”, “Faith” i “Father Stretch”), već u službu slavljenja Gospodina stavlja i stranice suvremenih pop kajdanki (ovdje uistinu prekrasna “Lift Up Your Voices” kao prerada “Elastic Heart” australske kantautorske zvijezde Sije, “Back to Life” sastava Soul II Soul, “Rain” i “Work” iz repertoara njujorškog R&B trija SWV). Pa i zato što i bez njegova glasa i potpisa ovaj album svjedoči talent svoga nepotpisanog kreativca u samom načinu sklapanja brojnih vokalnih dionica, u duhu u kojem se miješaju tradicija i suvremene forme te u poigravanju s dinamikom unutar samih pjesama, a da se pritom ništa od toga nije nametnulo kao kuriozitet ili odvraćanje pozornosti od same biti. A ona je uistinu samo jedna – radost. Radost u Gospodinu i u glazbi kao Njegovu daru.

Sad će, naravno(?), na scenu stupiti dežurni sumnjičavci i čistunci s podsjećanjima na dosad iskazan karakter i predvidljivo nepredvidljivu osobnost glazbenika bez kojeg se Sunday Service Choir ne bi ni okupili. No, ne treba zaboraviti da po takvima, neovisno o tome kako će na koncu izgledati daljnja diskografija i život Kanyea Westa, vjerojatno Savao ne bi nikad dobio priliku postati Kristov apostol Pavao, da i ne spominjem cijelu povijest obraćenja. Ako je i najteži, najgrešniji put potreban da se napokon osvijetli onaj jedini pravi put, povod konačnoj fešti tim je veći. A ako nas je sve i obmanuo, radije ću odabrati biti naivan i obmanut pa se, budem li dovoljno ponizan i iskren prema vlastitoj čežnji, i pomoliti za nekoga sposobnog za takve obmane i preokrete.

Zato korak po korak… Uživajmo u još jednom albumu koji u svijetu sve osjetnije alijenizirajuće relativizacije i duboko ideologizirane političke korektnosti unosi glas usmjeren iznad oblaka, jasno imenujući svjetlo svijeta, počelo i ušće svake istinske čežnje. Uživajmo u albumu koji nije savršen, koji će mnogima na trenutke biti i dosadan zbog repetitivnosti svojih zaziva, ali koji i ne može biti savršen jer uživa u svojoj nesavršenosti pred savršenim adresatom i koji u svoj svojoj repetitivnosti pjeva raznolikost talenata iz kojih je crpio glazbeno nadahnuće.

A što nas još očekuje od Kanyea Westa, to ćemo tek čuti i vidjeti. Nadam se prije svega slušati kroz nove glazbene zbirke. Hoće li poput Dylana, koji se ionako nije dugo zadržavao ni u kakvoj jednosmislenosti, nadalje biti tiha voda ili će dodavati decibele svom zanosu, presudit će sama osobnost. Ili će pak nastati neki novi preokret svojstven svijetu sve širih sivih zona i sve perfidnijih stupica…? Ostavljam to vidovitijima od sebe; kad je riječ o glazbi, ovoj koju smo upravo dobili povodom još jednog rođendana Gospodina našeg Isusa Krista, biram radovati se. Uostalom, za početak, i meni samome otvorila je neke nove prozore u neka nova glazbena prostranstva. Već i samim time… to je mnogo.

Toni Matošin | Bitno.net