Ekskluzivni intervju s nekadašnjom ravnateljicom zagrebačkog Caritasa

Foto Davor Višnjić/PIXSELL

Nekadašnje ravnateljice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, Jelene Brajše (77), već pet godina nema u javnosti. Točnije, od izbijanja afere Brezovica, koja je zbog navodnog zlostavljanja domske djece dobila i sudski epilog, gdje je Brajša oslobođena svih optužbi, ali je domar dobio šest i pol godina zatvora zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnog i mentalno retardiranog dječaka. Nakon tih sudskih presuda afera Brezovica jenjala je i povukla se s medijskih stranica, a za Jelenu Brajšu ponovno se nakon toga čulo kada je objavljena nepravomoćna presuda od 11 mjeseci zatvora zbog utaje 5,7 milijuna kuna, tj. neažurnog vođenja poslovnih knjiga i isplaćivanjima plaća radnicima u gotovini.

Crkva, za koju je Brajša 40 godina zdušno radila, nikada nije priznala Brajšinu krivnju, pa ju je i zagrebački nadbiskup na neki način rehabilitirao javnim priznjem 2008., ali i toj činjenici usprkos, Brajša se nije pojavljivala ni u crkvenim ni u javnim medijima.

Pred ovogodišnji Božić odlučili smo razbiti tu izolaciju i došli smo u njezin dom na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje živi s troje svoje djece. Mirno i povučeno, ali još uvijek s prepoznatljivom odlučnosti, koju su zdušno respektirali i njezini protivnici i njezini prijatelji, tvrdeći kako se radi o “ženi tenku”, tj. osobi koja ne poznaje prepreke i čija odlučnost na kraju uvijek pobjeđuje.

– Što radite u mirovini?

– Živim i dalje kao što sam prije živjela. Nema nikakve promjene. Živim za svoju obitelj, za svoju djecu i – živim Caritas.

– Caritas?

– Da, jer Caritas nije bio moj posao, kojega bi radila sedam ili osam sati dnevno, već sam živjela Caritas. Na Kaptolu u kancelariji, ovdje doma… Caritas je moj život i svugdje ide sa mnom. Nisam u mirovini, nego radim na drukčiji način nego što sam prije službeno radila. Sada je to privatno.

– Brinete za brojnu obitelj, ali to nisu vaša djeca koju ste rodili?
– To su moja djeca. Nemojte mi govoriti “to nisu vaša djeca”.

– Mislim na to da im niste biološka majka?

– Ja sam im više nego biološka majka. Zato što biološka majka ne može više voljeti svoje dijete nego što ja volim svoju djecu. I ona će, što je razumljivo, poželjeti najljepše i najbolje dijete, a ja sam poželjela samo onu djecu koju nitko nije želio.

– Djeca koju ste vi usvojili bila su napuštena, odbačena, teški invalidi…

– Najstariji sin rođen je u bolnici u Puli i budući da ga njegova biološka majka nije htjela, jer je bio vanbračno dijete, ostavila ga je u bolnici. Točnije, ostavila ga je u zahodu na podu i pobjegla je iz bolnice. Međutim, kako je ona došla na pregled, ostavila je svoju zdravstvenu iskaznicu, pa se doznalo tko ga je rodio. I ništa drugo. Nikad nisam vidjela majku niti bilo koga. On je punih šest tjedana bio u inkubatoru, gdje ga se nije dovoljno pazilo i nije dobio naočale, pa mu je kisik izjeo oči. On nije rođen slijep, već je oslijepio u inkubatoru. I nitko ga nije htio. Tražili smo majku, ali je ona pobjegla negdje u Italiju. Baka ga je uzela iz bolnice i molila je župnika za pomoć, jer je bila stara i nije mogla uzdržavati malo dijete. On ju je uputio na Kaptol, gdje je pred vratima naišla na tetu Albinu, kojoj je predala dijete, otišla i više joj ni traga nije bilo.

– Sljedeća je bila Martina, koja, baš kao i prvi sin ima svoju, i to brojnu, obitelj?

– Njezina biološka majka bila je teški srčani bolesnik i dugo je trudna ležala u bolnici, pa su me liječnici zvali za pomoć. Četiri dana nakon poroda Martina je došla doma k nama i ostala je do vjenčanja.

– Ona sada ima petero svoje djece?

– Jučer je ova peta prohodala! Martina je zdrava i normalna, a njezina biološka majka nedugo je nakon poroda umrla. Onda je došao Marijanček, koji je rođen sa šest i pol mjeseci. Majka je radila u Austriji, rodom je iz Velike Kladuše u BiH i došla je u Zagreb, kako bi abortirala u bolnici. Napravio je to jedan liječnik kojemu je sigurno dobro platila.

– U tako visokoj trudnoći?!

– Da. Mislili su da je mrtav i “odstranili” su ga, ali je došla druga smjena liječnika i vidjeli su da njegovo srce još kuca i krenulo je oživljavanje. To je bilo vrijeme kada su automobili vozili par-nepar, pa smo ga nekako dovezli do bolnice, a tamo su nas dočekali riječima da zašto smo “to” dovezli, kada znamo da mu nema nikakve pomoći. Mjesecima je ležao u inkubatoru, vrlo teško je napredovao i u bolnici su digli ruke od njega, ležao je u kutu, po strani i samo su čekali da umre. Došla sam na Rebro i odvela sam ga doma.

– On je slijep?

– Rođen je praktički bez očiju, tj. oči mu se nikad nisu razvile. Nema ni zjenice, ni irisa, naprosto jedna masa, kao neki rascvjetani čir… Točna dijagnoza glasi: retrolentalnafibroplazija očiju. Jako smo se mučili, jer je on teški autist i epileptičar. Ne čuje i ne govori. Ponovi tek poneku riječ i ako mu kažete: “Marijanček, dobro jutro”, on će ponoviti “dobro jutro”, ali vi ni to možda ne bi razumjeli. Ali mi razumijemo što on nama govori. Obišli smo s njim sve moguće liječnike do sedme godine, ali smo vidjeli da neće biti ništa od svega i da je već tada dosegao svoje granice razvoje. Doma je, mi ga čuvamo i hranimo, jer premda ima 34 godine, ne može samostalno jesti, ni piti, ništa si ne može uzeti. Ali, dobar je kao kruh. Mi ga zovemo “čistunac”, jer mu nijedna kapljica ne smije pasti na odjeću kad jede, pa on to čisti i čisti. Zna reći “kinuti”, što znači skinuti, jer se voli presvlačiti, pa bi se dnevno i dvaput presvlačio.

– Ivana je četvrta, a Tomi peti?

– Ivana mi je velika pomoć i bez nje praktički ne bi mogla. Tomi je brzo došao u Caritas, ali nakon toga brzo i k nama doma, jer mu je trebala obitelj. On je stopostotni invalid, rođen je bez obje noge i s jako oštećenim rukama, tražili smo proteze po Njemačkoj za njega, ali kako se on bavi plivanjem, s tim protezama samo je bilo problema, jer ih je bilo teško stavljati i skidati. No, on je u kolicima brži i od vas. U tili čas je na svom cilju. U Goljaku je završio osam razreda škole, u Dubravi srednju školu, a dalje nije išao zato što se ozbiljno bavi plivanjem i ima punu sobu zlatnih i srebrnih medalja. Sa svojim klubom proputovao je pola Europe po natjecanjima.

– Ali to nisu svi?

– Imamo i jednog dečka od 25 godina, koji je trenutačno u bolnici. On je od rođenja kod nas, ali nije “službeno” posvojen. No, on je moj, kao i svi ostali. Teško je mentalno retardiran, manjeg je rasta, dosta razumije i najveseliji je kad nešto radi. Zna donijeti rublje do stroja za pranje, donese drva do peći i to su poslovi koje rado obavlja. Slabovidan je i ne govori. Eto, to je moja obitelj, koja me treba svaki dan, pa iako sam u mirovini, nisam u mirovanju.

– Kako ste uopće počeli s Caritasom?

– Caritas je u Zagrebačkoj nadbiskupiji radio do 1946., a od tada do 1966. nije smio raditi javno. Radilo se, kako se veli, ispod stola. Jer naša vjera bez djela nije ništa! Ako želimo živjeti po vjeri, onda moramo biti karitativno nastrojeni i mora u srcu biti ljubavi za čovjeka. Vratila sam se iz inozemstva i javila sam se kardinalu Šeperu za bilo kakav posao u Crkvi, pa sam počela raditi u Glasu Koncila, gdje su mislili da bih mogla prevoditi s njemačkog i francuskog, ali tko bi mene mogao vezati za stolac! Tada je Glas Koncila pokrenuo akciju u kojoj su studenti ljudima pospremali tavane, pa su se iskoristive stvari dijelile ljudima. Tako je već sjeme bilo bačeno u zemlju i kardinal Šeper me pitao da li hoću voditi Caritas.

Crkva stoji na četiri stupa, a jedan od njih je Caritas. U Svetom pismu piše da vjera bez djela nije ništa, jer ono što učimo moramo prenijeti u svoj život. U Jugoslaviji nije se javno smjelo znati da postoji Caritas, ali kako je Caritas Internationalis iz Rima tražio djelatnika u Zagrebu (a postojao je neki polukonkordat između Svete Stolice i SFRJ), molili su da mi se otvori ured, da ne moraju zbog svake stvari dolaziti u Zagreb. Tako smo polako počeli plivati izvan vode, a ne samo pod vodom.

– Ali svi su znali da postoji Caritas?

– Ma, naravno.

– Kad ste počeli primati napuštenu djecu?

– Vrlo brzo. Prvo dijete došlo je na Petrovo 1968. Bila sam u katedrali na svećeničkom ređenju i nakon mise časna sestra me preko razglasa pozvala u sakristiju, gdje me čekala trudnica, koja je praktički bila pred porodom. Bila je izbačena iz kuće i molila je da je primimo pod krov, kako bi mogla roditi kao čovjek. Ništa nismo znali o svemu, nismo bili pripravljeni i pojma imali da ćemo se kasnije najviše time baviti. Imali smo i bogatih i siromašnih prijatelja po Zagrebu, imali smo dobrih baka, koje bi na početku tako nekoga primile k sebi. Ali, 8. srpnja 1969. našli smo prvo dijete pred našim vratima.

– Samo dijete?

– Samo. I tako smo počeli. U Glasu Koncila je izašlo da smo primili prvo dijete. Nismo imali kamo s njim. Bile su to strahote. Nakon toga dolazili su jedno za drugim. Od srpnja do prosinca 1969. primili smo 70 djece! Do 2005. kroz Caritas je prošlo oko 4.000 djece.

– Kamo ste smještali toliku djecu?

– U samom početku to je bilo jako teško. Prvo smo djecu smještali po obiteljima, među kojima su bili don Živko i Marica Kustić, koja je rodila baš svoje posljednje dijete i uzeli su jednoga dečkića, koji je živio kod njih kao da je ona rodila blizance. Još danas se sjećam Maričina pogleda kad sam došla s novorođenčetom k njima doma i uz njihovo petoro njihove djece donijela još jedno, mislila je valjda da sam luda. Ipak, don Živko i ona bili su oduševljeni i sve su napravili za to dijete, koje je nekoliko mjeseci bilo kod njih. Imala sam više obitelji, ali jednog dana me uhvatila panika i strah da ću zaboraviti gdje su mi djeca.

– I što ste poduzeli?

– Počela sam razmišljati kako da ih okupim i dovedem iz tih obitelji pod jedan zajednički krov. Ali baš u tom trenutku mi je stiglo još jedno novo dijete, za koje nigdje nije bilo mjesta. I ja sam ga obukla, uzela u naručje i kakva već jesam, otišla sam na portu Nadbiskupskog dvora i ravno kod kardinala Kuharića. Kad me ugledao, pitao me zašto mu nosim dijete, a ja sam mu rekla: “Ili mi pomozite ili da pustim da dijete umre, jer više nemam obitelji kojoj bi ga dala, a nemam ni prostora gdje bih ga držala, ne može živjeti u mojoj kancelariji”. Kardinal je pozvao svoga ekonoma vlč. Pukljaka i kaže mu kako mora naći neki prostor, jer kardinal može ustupiti samo svoju sobu, što ne bi bilo zgodno, jer bih morala prolaziti kroz njegovu kancelariju. Bilo nam je to smiješno toga trenutka, ali jako hitno, jer ja nisam doslovce imala kamo s tim djetetom, koje je sada trebalo krov nad glavom, a ne za tjedan dana. Čudili su se kako sam bila “nasilna”, ali sam im objasnila da nisam nasilna, nego da se radi o djetetu, o čovjeku. Odnijela sam dijete privremeno časnim sestrama na Vrhovec, a vlč. Pukljak je hodao po dvorištu iza katedrale i gledao gdje da mi nađe prostor. Pokazala sam mu rukom prozore na prvom katu koji se nikad nisu otvarali, što znači da nitko unutra nije živio.

– Što je bilo na prvom katu?

– Velika krasna soba prepuna starih slika, koje su dolazile iz crkava za vrijeme rata, što je bilo jako vrijedno. Rekla sam mu da imaju veliki tavan, gdje su časne sestre sušile rublje, pa neka slike presele na taj tavan, zbog čega su se one onda naljutile na mene.

– Zato se kardinal Kuharić godinama žalio da mu je pun tavan slika!

– Preuredili smo taj prostor, grijali se prvo na drva i ugljen, kasnije smo uveli centralno. Tu smo novorođenčad imali sve do 1990. dok nije došao Domovinski rat. No, djeca rastu i bilo je pitanje kamo s njima.

– Koliko je djece bilo tada u Nadbiskupskom dvoru?

– Dvadesetak. Polako smo se širili, pa smo dobili još jednu sobu, zatim drugu u kojoj je živjela baka, stara kuharica, koju smo tetošili i koja je brzo umrla. A jednu su sobu neki svećenici koristili kao ured, ali su brzo pobjegli, jer nisu mogli slušati dječji plač. Tako smo s vremenom dobili cijeli kat. Ali kako su djeca rasla, išla sam po župama tražiti bilo kakvu zgradu, makar i štalu, da je možemo preurediti za stanovanje. I našli smo je kod župnika u Vugrovcu, gdje nam je bila prva kuća.

– To je prva od 33 Caritasove kuće?

– Da. Jedno vrijeme 10-ak djece bilo je na Vrhovcu u samostanu kod sestara, koje su primale djecu tek od trećeg mjeseca života, jer su se bojale novorođenčadi. Moje se žene na Kaptolu nisu bojale. Kaptol je bio krcat.

– Kako ste ih financirali?

– Samo od milostinje. Jugoslavija nam ništa nije plaćala. Nisu smjeli ni znati da imamo djecu. Uvijek sam se držala one da ako dragi Bog želi da mi to radimo, onda nam mora pomoći. Ta mala šačica djece ne ugrožava Boga. Kako bi te pahuljice mogle ugroziti Boga da ih on pomogne. Uvijek sam, kao i danas, vjerovala u providnost Božju i ničega se nisam bojala. I danas kada gledam, neću reći da se sama sebi čudim, ali svaki projekt koji smo započeli, pitali smo se kako ćemo ga završiti. I nismo znali. Brezovicu smo počeli graditi sa 100.000 njemačkih maraka, a stajala nas je na kraju milijune maraka. Rekla sam da ako dragi Bog hoće da to napravimo, onda će nam poslati ne znam od koga i ne znam kako novac koji nam treba i mi ćemo to napraviti. Ako Bog to ne želi, onda će nas napustiti i sve će propasti. No, nikada ništa nismo morali zatvoriti zbog toga što nam je nedostajalo novaca. Bog se za nas uvijek pobrinuo i imali smo dovoljno.

– Kako se onda dogodila Brezovica i ona afera sa zlostavljanjem?

– Odgovorit ću vam u rukavicama. Nijedan prorok u svome selu nije prorok i ne prihvaća ga narod da je prorok. To je stara stvar. U to vrijeme prevše sam radila za sve njih, za svu okolinu. I tako je bilo cijelo moje radno vrijeme, cijeli radni vijek. Imala sam zbog toga dosta problema. Jer, znate, ako vidite koliko netko radi, onda će se vrlo lako vidjeti i koliko netko drugi ne radi. I zato toga onoga tko radi treba maknuti da se sve izjednači, da se misli kako najbolje radi onaj koji zapravo ništa ne radi. Ja sam smetala centrima za socijalni rad. Godinama nakon što sam otišla ravnatelji i djelatnici centara za socijalni rad govorili su kako nema više “naše Brajše”.

– Zašto?

– Pazite, od petka poslije podne, cijele subote i nedjelje, njihovi domovi su zatvoreni. Nema direktorice i nitko ne može primiti dijete, pa se kaže neka ono dođe u ponedjeljak. Ma, gdje će biti do ponedjeljka! A Brajši se moglo doći usred noći. Koliko me samo puta policija zvala da su našli dijete i da dođemo po njega. Usred noći smo se dizali, sjedali u automobil i išli po dijete. I to je nekome bilo previše. Državni domovi morali su čekati taj ponedjeljak da direktorica za cijeli Zagreb odobri da se primi dijete, a ja nisam morala čekati ničije odobrenje, nego sam odmah to dijete uzela. I tako sam pomagala državi, čija je bila dužnost to napraviti, premda to ne volim tako govoriti, jer Božji je zakon nad državnim.

– Tko vam je pomagao u gradnji?

– Imala sam osjećaj da se cijela Europa podigla za ideju Jelene Brajša da sagradi dom u Brezovici. Nije bilo države i vladara koji nisu znali za mene. Dobivala sam pomoć i novce sa svih strana. Brezovica je stajala 30 milijuna maraka. Na primjer, za Božić 1994. u Stuttgartu našao se jedan gospodin, kojeg dotad nisam ni čula ni vidjela, podigao je cijeli Stuttgart na noge i bila sam 24 sata na radiju i televiziji i u ta tri dana skupilo se 7,5 milijuna njemačkih maraka.

– I to je sve bilo za Brezovicu?

– Sve. A nakon toga je samo iz Stutgtarta došlo još 10 milijuna njemačkih maraka. Znali su mi reći kako se usuđujem krenuti u takav projekt ako nemam unaprijed pokriće svih računa. Kakvo pokriće, ako imam pokriće, onda ne trebam Boga! Onda ne trebam povjerenje u Boga i nemam vjere, jer vjerujem u providnost Božju i bez Boga ništa proći neće. Tako smo napravili to prekrasno zdanje u Brezovici.

– Ponovno vas pitam kako je onda došlo do afere Brezovica?

– U svakom žitu ima kukolja. Moja kćer Ivana kaže mi kako sam previše svima vjerovala i u svakome sam čovjeku vidjela maloga Isusa, a ispostavilo se da to baš nije tako. Htjela svakome pomoći, makar i pogriješio, jer se mora oprostiti. Bilo je poteškoća. Kad bi se vi s time bavili, da idete po domovima s mentalno retardiranima i invalidima, pitala bih vas kako bi vam bilo. Posebno u vrijeme rata, kada su ta djeca bila ogorčena, kad je ogorčena bila ta mladež. I onda sam rekla da im je Bog dao manje razuma neko nekome drugome, ali tjelesni život išao je dalje. No, nikad nismo imali ozbiljnih problema, npr. da bih nekoga morala zvati u ponoć, itd. Imala sam dobre i lijepe ljude.

– Prigovarali su da nisu bili stručni?

– U ono vrijeme ih doista nismo imali. To su bili počeci. Do 1990. smo bili po štalama, a onda smo se našli u takvom zdanju. Bilo je to nevjerojatno i meni samoj. Tražili su dlaku u jajetu, samo da nešto pronađu. Caritas nije tvrtka poput neke korporacije, nego i oni koji su dolazili tražiti posao bili su u potrebi i često sami hendikepirani. Neki su to i zloupotrijebili, pa je bilo i huškanja djece protiv sustava i mene. To je bilo vrijeme kada je osnovan Plavi telefon, pa su me molili da primim njhove volontere i oni su djecu nahuškali (kao da je to teško djeci učiniti) da nazovu taj broj i da će oni odmah doći. I djeca su počela zvati. Baš kao što su prije pet-šest godina dvojica s mobitela nazvala policiju iz doma u Oborovu i svašta im ispričali, pa je policija došla usred noći i utvrdila da su se djeca šalila. Treba razlikovati dječju fantaziju od onoga što se doista dogodilo.

– Vas je sud oslobodio u slučaju Brezovica, a domar Barlović i kuhar Penić su osuđeni?

– Penić je mentalno retardiran i završio je školu za djecu s poteškoćama, u koju ne bi ni dospio da je sve u redu s njim. On nije bio u zatvoru zbog Brezovice, nego jer je otvorio svoj privatni starački dom, gdje je bilo problema.

– Sud je za Barlovića utvrdio napastovanje maloljetnika i dobio je šest i pol godina zatvora?

– Sud je tako odredio. Nisam bila prisutna da mogu svoju ruku u vatru staviti u tom slučaju. Ali ni tu nisam stoposto sigurna da je sve bilo baš tako, jer taj mali koji je dao izjavu da se to dogodilo, vikendom je išao kod neke svoje tete u neko selo iza Dugog Sela i vraćao se u nedjelju navećer ili u ponedjeljak i sva su se djeca okupljala oko njega, jer je ondje imao susjeda, koji ima mnogo video kaseta i s kojim je i do pola noći gledao kojekakve filmove. Naša su djeca samo čekala da se on vrati s vikenda, jer im je pričao o svemu tome. Bilo je tu i erotskih filmova. Svega. Ne znam zato da li je on sve isfantazirao ili nije, premda je čovjek odslužio svoju kaznu u zatvoru. Malo je čudno kada se vjeruje djetetu koje je mentalno retardirano, a normalnom i zdravom čovjeku, oženjenom i ocu troje djece, ništa se ne vjeruje. To je jako teško. I ja sam sama iz toga jako teško isplivala. Pisalo se da živim u ne znam kakvom bogatstvu, a fotografirali su susjednu kuću, ne ovu u kojoj živim i koja je stara 100 godina. Nemam doma dva ista stolca, jer nikada pokućstvo nisam kupovala, a ovaj regal još je od moje mame i raspao bi se kad bismo ga išli seliti. Rekli su da imam vilu s bazenom, a djeci sam kupila plastični bazen za dvorište, jer ih ne mogu ovakve odvesti negdje na plažu.

– Ipak su vas uspjeli zakačiti zbog vođenja poslovnih knjiga i neplaćanja doprinosa?

– Odvjetnik mi je rekao da ću vidjeti što će sve uslijediti nakon moga slučaja, jer da su uzeli mene, koja nemam takvih mrlja na sebi, samo kako bi otvorili vrata otkrivanju svega i svačega.

– Prošlo je šest godina od afere Brezovica?

– Bilo je to teško vrijeme ne samo za mene, nego i za moju odraslu djecu. Nisam bila pripravna za nešto takvoga. Ni sanjati nisam mogla da mi se tako nešto može dogoditi. Bilo je to grozno, ali pustimo to sada, nije to tako važno. Neka im bude. Ja sam i dalje nastavila pomagati ljudima.

– Koliko ste godina radili u Caritasu?

– Tridesetdevet i pol.

– I završili ste na sporednom kolosijeku?

– U veljači 2004. operirala sam tumor na mozgu i već tada sam polako klonula. Ne do kraja, ali imati takav rez na glavi nije šala. Sve je počelo u travnju 2005 i trajalo do 2006. kada sam bila u depresiji i više bila bolesna nego što sam bila zdrava. Nisam tada ništa mogla raditi, ali sam se polako oporavila od svega i sad živim mirno, ništa sa službenim Caritasom nemam, ali ljudi mi se i dalje javljaju, pa pomognem onome kome mogu pomoći. Posebno roditeljima s invalidnom djecom, koji itekako trebaju pomoć i podršku u odluci da ne daju svoju djecu od sebe. Moj životni put počeo je s invalidima i s njima će, izgleda, i završiti. I danas se družimo, imamo sastanke, idemo na izlete… Čujte, što čovjeka ne ubije, to ga ojača. I nakon tako velikih poteškoća, svoju vjeru nisam izgubila.

Kod Ribnjaka sam došla po dijete umotano u stare novine

– Koji vam se slučaj posebno urezao u pamćenje?

– Imali smo situaciju s novorođnim djetetom, kojega je majka donijela k nama, ostavila i nestala. Dijete je bilo jako bolesno i sljedeće jutro pronašli smo ga mrtvog u krevetu. Tada je nastala velika borba, jer nismo mogli pokopati dijete bez majčinoga potpisa, a nje nigdje nije bilo. Svugdje smo je tražili, ali je nismo pronašli. Ipak, dobili smo dozvolu da možemo pokopati dijete, a nju smo vidjeli nakon sprovoda na Miroševcu, gdje se kriomice pojavila, ali nam je opet u trenu nestala. Nekoliko dana nakon toga dobijem poziv iz policije, jer je ona tražila ekshumaciju, kako bi se vidjelo od čega je dijete umrlo. Budući da je dijete već bilo par dana u grobu, dobilo je smrtne pjege, a ona je tvrdila da su te pjege zbog toga što sam ga ja gušila.

– Koliko je dijete bilo staro?

– Dva ili tri tjedna. Imali smo velikih problema s jugoslavenskom policijom, ali je sve dobro završilo. Dvije godine nakon svega došao je šef policije sa Zrinjevca k meni u Caritas, jer se zanimao za neku obitelj. Iskoristila sam priliku, kad je on bio u mojoj sobici, a ne ja u njegovoj, da ga pitam kako je završio proces s tim djetetom. On mi je rekao: “Gospođo Brajša, a tko bi povjerovao da ste vi ubili dijete. Ja sam to strgao u stotinu komada i bacio u vatru”. A bilo je to, kako bih rekla, usred vladavine Jugoslavije.

Ljudi su znali što smo radili i to su cijenili. Radila sam to zato što me Bog izabrao, iz ljubavi prema Bogu. I tu me nitko ne može smrviti. A tko želi vjerovati, sudjelovati i raditi, uvijek je dobro došao k meni.

– Kako ste pronalazili svu tu odbačenu djecu?

– Nikada nisam odlazila tražiti djecu, nego su ona dolazila k meni. Jednom je zazvonio telefon u Caritasu, svi su djelatnici bili na ručku i ja sam se javila, a s druge strane muškarac mi je rekao da u toj i toj ulici, u dvorištu, na hrpi šute, ispod madraca, nalazi odbačeno dijete. Uzela sam ključeve od automobila i odjurila u Zvonarničku ulicu, kod Ribnjaka, u najstrožem središtu Zagreb i ugledala sve kao što je on opisao u tome dvorištu. I sretnem se s njime, jer je stajao ispred šupe. Uzeo je golemu sjekiru u ruke i zaprijetio mi da će mi odrubiti glavu ako nekome otkrijem tko mi je to javio. Ispod madraca doista je bilo dijete. Bilo je umotano u novine i imalo plave pete, što je bio znak da je pothlađeno. Zamotala sam tu curicu u svoju vestu i odjurila s njom na Kaptol. Bilo je staro 10-ak dana. Okupali smo ga i nahranili. Kasnije je posvojeno.

Razgovarao Darko Pavičić (Izvor: Večernji list, utorak 27. prosinca 2011.)