PISMO IVANA PAVLA II.
Ivan Pavao II.: Potičem te, draga mladeži, da s ljubavlju i velikodušnošću budeš kraj starijih osoba
"Stari ti ljudi mogu donijeti mnogo više nego što možeš zamisliti. Knjiga Sirahova glede toga daje ovu uputu: 'Ne podcjenjuj govora staraca, jer oni su učili od svojih roditelja' (Sir 8, 9); 'Nek ti je mjesto u staračkom zboru; i vidiš li mudraca, drži se uz njega' (Sir 6, 34); jer 'kako je lijepa mudrost' u starijih osoba (Sir 25, 5)!"
Ovo je ulomak iz pisma koje je poljski svetac napisao 1999., godine koju je UN proglasio godinom starijih osoba.
“Poštuj oca svoga i majku svoju”
Zašto dakle ne bismo starijim osobama i dalje iskazivali poštovanje koje su isticale zdrave predaje mnogih kultura na svim kontinentima? Narodi u zemljama koje su pod utjecajem Biblije oduvijek su se pozivali na zapovijed Božju: “Poštuj oca svoga i majku svoju”; uostalom, ta je dužnost svuda na svijetu prihvaćena. Njezina posvemašnja i smislena primjena nije samo poticala ljubav djece prema roditeljima nego je naglašavala i usku povezanost koja postoji među naraštajima. Ondje gdje je ta pouka prihvaćena i dosljedno provedena, starije osobe znaju kako nisu u opasnosti da će ih jednoga dana smatrati mrtvim ili nepotrebnim teretom.
Nasuprot tome, ta nas zapovijed uči da onima koji su nam prethodili iskazujemo poštovanje zbog svega dobra što su nam učinili: “oca svoga i majku svoju” – te riječi označavaju prošlost i povezanost jednoga naraštaja s drugim, što je uvijet za samu opstojnost jednoga naroda. Prema dvama oblicima što ih nudi Biblija (usp. Iz 20, 2–17; Pnz 5, 6–21), ta Božja zapovijed zauzima prvo mjesto na drugoj kamenoj ploči Zakona, koja izlaže dužnosti ljudskoga bića prema samome sebi i prema društvu. To je također jedina zapovijed s kojom je povezano obećanje: “Poštuj oca svoga i majku svoju […] da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti Jahve, Bog tvoj, daje” (Iz20, 12; Pnz 5, 16).
“Ustani pred sijedom glavom; poštuj lice starca” (Lev 19, 32). Poštivanje starijih osoba nosi u sebi trostruku dužnost koju im valja iskazivati: prihvatiti ih, pomoći im i isticati njihove odlike. U mnogim se sredinama sve to obavlja tako rekuć samo od sebe, kao da je posrijedi davna navika. Drugdje, posebice u gospodarski razvijenijih nacija, dužnost je društva da učini određen preokret tako da oni koji zalaze u poodmaklu dob mogu ostarjeti dostojanstveno, ne strahujući da jednoga dana neće značiti više ništa. Valja podržati uvjerenje kako je dužnost duboko humane civilizacije da se starije osobe poštuju i vole, kako bi se, unatoč smanjenoj snazi, osjećale kao ravnopravni sudionici. Već je Ciceron kazao da “je teret starosti lakši onome koji osjeća da ga mladi poštuju i vole”.(18)
Uostalom, ljudski duh, unatoč starenju tijela, ostaje u određenome smislu uvijek mlad ako živi okrenut prema vječnome; on će duboko iskusiti tu vječnu mladost ako se unutarnjem osvjedočenju o mirnoj savjesti pridoda zahvalna i susretljiva ljubav voljenih osoba. Tada čovjek – kako piše sveti Grgur Nazijanski – “neće u svome duhu ostarjeti: on će prihvatiti raspadanje kao trenutak određen zakonom ljudske slobode.
I s blagošću će prijeći na drugi svijet u kojem nema ni nedozrelosti ni starosti, nego gdje svi imaju savršenstvo duhovne dobi.”
Svi mi poznajemo rječite primjere staraca koji posjeduju iznenađujuću duhovnu mladost i snagu. Onome koji se s njima druži razgovor će s njima biti poticaj, a njihov primjer ohrabrenje. Neka društvo u potpunosti cijeni starije osobe, koje se u nekim dijelovima svijeta – ovdje mislim posebice na Afriku – s pravom poštuju kao “žive knjižnice” mudrosti, kao čuvarice neprocjenjive baštine ljudskih i duhovnih svjedočanstava. Iako u tjelesnom pogledu većinom trebaju pomoć, istina je, s druge strane, da u svojoj visokoj dobi one mogu također podržati mlade u njihovu hodu kad se ovi otvaraju svojoj budućnosti i traže svoje putove.
Govoreći o starijim osobama, moram se osvrnuti i na mlade pozivajući ih da budu pokraj njih. Potičem te, draga mladeži, da to činiš s ljubavlju i velikodušnošću. Stari ti ljudi mogu donijeti mnogo više nego što možeš zamisliti. Knjiga Sirahova glede toga daje ovu uputu: “Ne podcjenjuj govora staraca, jer oni su učili od svojih roditelja” (Sir 8, 9); “Nek ti je mjesto u staračkom zboru; i vidiš li mudraca, drži se uz njega” (Sir 6, 34); jer “kako je lijepa mudrost” u starijih osoba (Sir 25, 5)!
Što se pak tiče kršćanske zajednice, i ona može mnogo primiti od blage nazočnosti ljudi u poodmakloj dobi. Time mislimo posebice na evangelizaciju, jer njezina učinkovitost ne ovisi ponajprije o rezultatima djelovanja. U koliko obitelji unuci nauče od svojih djedova prve osnove vjere! No ima i drugih područja na kojima se može očitovati povoljni doprinos starijih osoba. Duh Sveti djeluje kako želi i gdje želi, služeći se često ljudskim putovima koji, u očima svijeta, nemaju mnogo vrijednosti. Mnogo je onih koji nalaze razumijevanje i utjehu u starijih osoba, samih, doduše, i bolesnih, no kadrih da nekome ponovno uliju hrabrost ljubaznim savjetom, tihom molitvom i svjedočanstvom o patnji koja se prihvaća s prepuštanjem i strpljivošću! Jer upravo kad se smanjuje njihova energija i kad slabi njihova sposobnost djelovanja, naša braća i sestre starije dobi postaju još dragocjeniji u tajanstvenoj nakani Providnosti!
S toga gledišta – i to ne samo zbog razvidnoga psihološkog zahtjeva samih starijih osoba – najnaravnije mjesto da se proživi stanje starosti uvijek je okvir u kojem se one osjećaju kao “doma”, to jest među svojima, među znancima i prijateljima, gdje još mogu nešto korisno učiniti. Kako prosječnim produljenjem života broj starijih osoba raste, bit će sve nužnije promicati kulturu prihvaćanja i vrednovanja starosti koju nećemo smjeti odbaciti na rub društva. Najbolje bi rješenje bilo da starije osobe ostanu sa svojom obitelji, uz jamstvo učinkovite socijalne skrbi za sve veće potrebe koje iziskuje njihova dob ili bolest. Ima, međutim, slučajeva kad okolnosti preporučuju ili zahtijevaju odlazak u starački dom kako bi starije osobe mogle uživati u druženju s ostalim ljudima i koristiti specijaliziranu skrb. Te ustanove zaslužuju svaku pohvalu, a iskustvo pokazuje da su sposobne pružiti dragocjenu pomoć ako se ne rukovode samo kriterijima organizacijske učinkovitosti nego i usrdnom pažnjom. Na tom području sve postaje lakše ako su odnosi, uspostavljeni između obitelji, prijatelja i župnih zajednica, s jedne, i starijih štićenika domova, s druge strane, takvi da se oni osjećaju voljenima i još korisnima za društvo. I kako da ovdje ne iskažem divljenje i zahvalnost svim vjerskim kongregacijama i skupinama dobrovoljaca koji se s posebnom skrbi posvećuju pomaganju starijim osobama, posebice onima siromašnima, onima napuštenima ili onima koji su u teškoći?
Drage starije osobe, vi koji živite u nesigurnim zdravstvenim ili inim uvjetima, ja sam vam srcem blizak. Kad Bog dopušta da trpimo zbog bolesti, osamljenosti ili zbog ostalih uzroka povezanih s našom visokom dobi, on nam uvijek udjeljuje milost i snagu da se s više ljubavi sjedinimo sa žrtvom njegova Sina i da još snažnije sudjelujemo u njegovu naumu spasenja. Budimo u to uvjereni: on je naš Otac, Otac prepun ljubavi i milosrđa!
Pritom posebno mislim na vas, udovci i udovice, koji ste ostali sami u posljednjoj etapi svoga života; na vas, stariji redovnici i redovnice, koji ste mnogo godina vjerno služili stvari nebeskoga kraljevstva; na vas, draga braćo iz svećenstva i episkopata, koji ste, dosegnuvši dobnu granicu, napustili neposrednu odgovornost pastirske službe. Vi ste Crkvi još potrebni. Ona cijeni usluge koje vi još možete pružati na mnogobrojnim područjima apostolata; ona se oslanja na vašu stalnu molitvu; ona osluškuje vaše iskusne savjete i obogaćuje se evanđeoskim svjedočanstvom što ga vi svakim danom dajete.