sinoda, završnog

Uz kolektivni odah svih novinara koji prate crkvena zbivanja i događaje u Vatikanu, Biskupska je sinoda o obitelji završila. Konačni dokument (tzv. Relatio finalis) od 94 paragrafa u cijelosti je prihvaćen s dvotrećinskom većinom. Za razliku od duboko problematičnog radnog dokumenta (tzv. Instrumentum laboris), tekst koji je Sinoda iznijela puno je bolje sastavljen, sadržajno prihvatljiviji i manje biblijski anoreksičan.[1]

Na prvi pogled, čini se da je projekt inovatora pao u vodu, jer se u dokumentu nigdje ne spominje pričest za rastavljene osobe u novim vezama. Nakon što su zagovornici kasperovskog prijedloga uvidjeli da ne uživaju većinsku podršku u sinodskoj dvorani, počeli su zagovarati plan B: prepustiti odluku o tome mjesnim biskupskim konferencijama ili pak savjesti pojedinaca. No i tu su naišli na nepremostiv otpor.

Rješenje njemačke radne skupine – koja većinski podržava prijedlog kardinala Kaspera – bilo je stoga pronaći dovoljno nejasan ili nedorečen jezik, oko kojeg će se većina sinodski otaca moći složiti. Jezik koji, premda ne podržava inovacije i može se (štoviše, i treba) tumačiti potpuno u skladu s dosadašnjim naukom i disciplinom, ipak im ostavlja prostora da i dalje guraju svoj cilj.[2] To je, i prije objavljivanja završnog dokumenta, suptilno najavio kardinal Cristoph Schönborn. To smo dobili u paragrafima 84, 85 i 86.

Unatoč pretencioznom izvještavanju – kako u hrvatskim, tako i u stranim medijima – da su sinodski oci predložili da se treba razlučivati slučaja do slučaja može li se pojedina osoba koja je rastavljena i civilno ponovno vjenčana prepustiti pričesti, konačni dokument to nigdje ne kaže. Kako je naglasio nadbiskup Henryk Hoser, Sinoda nije promijenila dosadašnju euharistijsku disciplinu. Ili, kako je izjavio kardinal George Pell, završni izvještaj Sinode o obitelji nije otvorio put da rastavljeni i civilno ponovno vjenčani prime pričest.

Ali paragrafi koji govore o “razlučivanju i integraciji” podložni su kasperovskom spinu. U tom ih svjetlu čitaju, primjerice, kardinali Marx, Vignt-Trois i Schönborn. Pogledajmo nekoliko primjera.[3]

Integracija i aktualne forme isključivanja – dva “huh?” termina

Paragraf 84 kaže: “Kršteni koji su razvedeni i civilno ponovno vjenčani trebaju biti više integrirani u kršćanske zajednice na razne moguće načine, izbjegavajući svaku prigodu skandala. Logika integracije ključ je njihova pastoralnog praćenja, kako ne bi bili samo svjesni da pripadaju Kristovu tijelu, koje je Crkva, nego da u tome mogu imati radosno i plodno iskustvo. Oni su krštenici, braća i sestre, i Duh Sveti im ulijeva darove i karizme za dobro svih. Njihovo sudjelovanje može se izraziti u različitim crkvenim službama: zbog toga valja razlučiti koje se od različitih aktualnih formi liturgijskog, pastoralnog, odgojnog i institucionalnog isključivanja mogu nadvladati.” Uz to se dodaje da rastavljeni u novim vezama nisu ekskomunicirani – što je svakako istinito i što nikome ne bi trebalo biti sporno.

Sad, termin “integracija” – kako je primijetio kardinal Raymond Burke – teološki je nejasan i teško je vidjeti kako bi “integracija” mogla biti ključ pastoralnog praćenja za osobe u neregularnim situacijama. Ne bi li ključ pastoralnog praćenja za te osobe trebao biti “pomoći im da žive u vjernosti svojoj bračnoj vezi”?

No, problemi s terminom “integracija” vjerojatno nisu odlučni. Mislim kako bi svi mogli reći da – barem ako se ispravno shvati[4] – “veća integracija” nije problematična, osobito kad imamo na umu da se u paragrafu odmah dodaje kako treba “izbjegavati svaku prigodu za skandal”. Skandal je[5] jedan od razloga zašto se osobe koje ustraju u grješnim situacijama ne mogu pripustiti pričesti (usp. Familiaris Consortio 84).

Ideja da “valja razlučiti koje se od različitih aktualnih formi liturgijskog, pastoralnog, odgojnog i institucionalnog isključivanja mogu nadvladati” također se može čitati savršeno u skladu s trajnom crkvenom praksom. Možda postoje “oblici isključivanja” koji se mogu promijeniti – jedan od prijedloga koji je ponekad bio spominjan jeste omogućiti rastavljenima i civilno ponovno vjenčanima da budu krsni kumovi.

Ali nevolja je što paragraf 84 nigdje ne kaže o kojim se točno “formama liturgijskog, pastoralnog, odgojnog i institucionalnog isključivanja” radi. Kako stoji, paragraf mogu zajedno potvrditi i kardinal “ne-može-se-promijeniti-nepromjenjivo” i kardinal “prevrednovanje-svih-sakramentalnih-vrjednovanja”. Prvi može imati na umu isključivanje iz župnog karitasa ili župne kateheze, dok drugi može imati na umu isključivanje iz sakramentalnog pomirenja i pričesti. Oba su obuhvaćena širokom definicijom “isključivanja” koje se potencijalno treba nadvladati.

Nadam se, međutim, da ću vas do kraja članka uspjeti uvjeriti kako je ispravno čitanje prvog hipotetskog kardinala.

Trostruko kontekstualiziranje

Paragraf 85 je najprjeporniji. U njemu čitamo: “Sveti Ivan Pavao II. ponudio je komprehnzivni kriteriji, koji ostaje temelj za vrednovanje tih situacija: ‘Pastiri trebaju znati da, poradi ljubavi prema istini, imaju dobro razlučivati situacije. Postoji prava razlika između onih koji su iskreno nastojali spasiti prvi brak i koji su posvema nepravedno napušteni, i onih koji su s teškom krivicom uništili kanonski valjan brak. Postoje, na koncu, oni koji su sklopili drugu uniju poradi odgoja djece i koji su ponekad subjektivno sigurni u savjesti da prethodni brak, nepovratno uništen, nije nikada bio valjan’ (Familiaris consortio 84). Zbog toga je zadaća prezbitera da prate te osobe na putu razlučivanja prema nauku Crkve i smjernicama biskupa. U tom će procesu biti korisno činiti ispit savjesti, kroz vremena razmišljanja i pokajanja. Rastavljeni i ponovno vjenčani trebaju se pitati kako su se odnosili prema svojoj djeci kad je bračna sveza zapala u krizu; jesu li se pokušavali pomiriti; kakvo je stanje napuštenog partnera; koje posljedice ima novi odnos za druge članove obitelji i za zajednicu vjernika; koji primjer on daje mladima koji se imaju pripremiti na ženidbu. Iskreno promišljanje može ojačati povjerenje u Božje milosrđe koje se nikome ne uskraćuje”.

“Nadalje, ne može se nijekati da u nekim okolnostima ‘ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti’ (KKC, 1735) zbog različitih uvjetovanosti. Zbog toga, sud o objektivnoj situaciji ne treba voditi u sud o ‘subjektivnoj krivnji’ (Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, Izjava 24. lipnja 2000, 2a). U određenim okolnostima, osobe imaju velike teškoće da postupaju drukčije. Zbog toga, premda uzdržavajući opću normu, nužno je prepoznati da odgovornost s obzirom na određena djela ili odluke nije uvijek ista u svim slučajevima. Pastoralno razlučivanja, vodeći računa o ispravno formiranoj savjesti osobâ, treba preuzeti odgovornost u tim situacijama. Također, posljedice izvršenih čina nisu uvijek iste u svim slučajevima”.

Sad, uzeti u izolaciji, svaki od iskaza 86. paragrafa nije ništa drugo doli ponavljanje utvrđene katoličke prakse i doktrine. (1) Istina je da su različiti slučajevi, s jedne strane, osobe koja je namjerno uništila svoj brak i, s druge strane, osobe koja je nepravedno napuštena; (2) ispravno je da osobe u neregularnim unijama razmišljaju i čine ispit savjesti o svojem prethodnom stanju; (3) istina je da se odgovornost i ubrojivost u nekim slučajevima može umanjiti ili poništiti te da objektivna grješna situacija ne povlači automatski subjektivnu krivnju.

Ali polu-citiranje crkvenih dokumenata i ponavljanje izraza koje nalazimo u izjavama inovatora na Sinodi u kontekstu rasprave o pričesti za rastavljene i civilno ponovno oženjene mogu se iskoristiti za kasperovski spin ovoga paragrafa.

predlažem da pobliže pogledamo gore označene iskaze. Nadam se pokazati da ispravno shvaćeni ili ispravno kontekstualizirani ne podržavaju (i ne mogu podržavati) inovatorsku agendu.

(1) Raspad i odgovornost

Istina je da se slučajevi kod raspada braka razlikuju. Rasmin Rastavko, koji je napustio svoju ženu kako bi ušao u vezu s mlađom djevojkom, i Natalija Napuštenović, koju je suprug ostavio zato što mu je tajnica zapala za oko – sasvim različita krivnja. Rasmin je kriv, ali Natalija nije. Nemaju istu odgovornost. Ali važno je uočiti: nemaju istu odgovornost za raspad valjanoga braka. Ništa se ne govori o odgovornosti za daljnje (potencijalno grješne) čine, poput preljuba.

Odgovornost za daljnji preljub u slučaju Rasmina Rastavka i Natalije Napuštenović može biti savršeno jednaka. Krivnja za rastavu nije razlog zašto rastavljeni u novim vezama ne mogu pristupiti ispovijedi i euharistiji, već njihovo ustrajanje u preljubu. Osoba se može savršeno iskreno pokajati za raspad valjanoga braka, ali biti savršeno iskreno nepokajana za daljnju nevjernost svojem supružniku.

Zbog tog razloga Familiaris consortio 84 (u dijelu koji nije naveden u spornom paragrafu) kaže: “Crkva potvrđuje svoju praksu, koja je utemeljena na Svetom Pismu, da se ne pripuštaju euharistijskoj pričesti rastavljene osobe koje su ponovno vjenčane. One joj ne mogu biti pripuštene zbog činjenice da njihovo stanje života objektivno proturječi svezi ljubavi između Krista i Crkve, koju euharistija označuje i ostvaruje. Osim toga, postoji drugi poseban pastoralni razlog: kad bi se te ljude pripustilo euharistiji, vjernike bi se uvelo u pogrešku i zabunu s obzirom na crkveni nauk o bračnoj nerazrješivosti.”

(2) Ispitivanje savjesti – ali o čemu?

Ispravno je, zatim, da osobe u neregularnim unijama čine ispit savjesti. To im može pomoći da reformiraju život i, što je želja svih sinodskih otaca, dospiju punini sakramentalnog zajedništva.

Ali sve o čemu se preporuča u 86. paragrafu da čine ispit savjesti je nevažno za njihov pristup euharistiji ili ispovjedi. Ono što je važno je ustrajanje u objektivno grješnoj vezi s novim partnerom.

Recimo to drukčije: Dobro je da rastavljeni i civilno ponovno oženjeni ispituju svoju savjest i dođu do pokajanja s obzirom na svoju odgovornost u raspadu valjanoga braka. Dobro je da razmišljaju o tome kako su se odnosili prema svojoj djeci kad je bračna sveza zapala u krizu, kao i o tome jesu li se pokušavali pomiriti; kakvo je stanje napuštenog partnera, koje su posljedice njihove nove veze na druge ljude itd. Sve je to dobro i ispravno. Ali sve je to drugotno za njihovu nemogućnost pričesti. Ono o čemu trebaju ispitivati svoju savjest za mogućnost pričesti jeste spolna unija s novim partnerom koji nije njihov supružnik. To je ono što je važno za pristup ispovijedi i euharistiji.

Bez pokajanja i odluke da se po tom pitanju više ne griješi, sva pokora i kajanje za prethodne pogreške – za to kako su se ponašali u prvom braku, kako su se odnosili prema djeci, koji je utjecaj nove veze na obitelj i vjernike itd. – neće promijeniti objektivnu zaprjeku sakramentima, naime ustrajanje u preljubu.

Konačno, njihovo subjektivno uvjerenje o (ne)valjanosti prethodnog braka – budući da je ženidba javna i kanonska, a ne samo privatna stvarnost – ne oslobađa ih obveze ženidbene vjernosti.

(3) Odgovornost ili “doktore-jednostavno-si-ne-mogu-pomoći” ideja

Istina je da se odgovornost i ubrojivost u nekim slučajevima može umanjiti ili poništiti. Da je u 86. paragrafu u cijelosti citiran Katekizam Katoličke Crkve, onda bismo saznali da se to može zbiti zbog neznanja, nepažnje, nasilja, straha, navika, neumjerenih strasti i drugih psihičkih ili društvenih čimbenika. Je li spolni čin u iregularnoj uniji takav? Ako su osobe stvarno u neznanju o grješnosti preljuba, onda pastir ima tešku odgovornost da ih pouči[6]. Može li itko ozbiljno predložiti da je preljub čin nepažnje? Ili straha? Ili jesu li osobe u novim vezama takvi spolni ovisnici da se ne mogu kontrolirati? Ili u tolikoj mjeri društveno i psihički uvjetovani da nemaju odgovornosti za svoju krepost čistoće?

Predložiti takvo što, iz mojeg osobnog iskustva s osobama u neregularnim vezama, čini mi se duboko omalovažavajućim stavom prema tim ljudima.

No, što je najvažnije, čak i da jesu tako uvjetovani, odgovornost je pastira u tim slučajevima voditi promjeni njihova stanja, kako više ne bi činili objektivno zlo, a ne pripustiti ih pričesti, signalizirajući im da je sve u redu tim što nemaju namjeru promijeniti svoj način života.

Paragraf 86 i zaprjeke punom sudjelovanju

Na koncu, 86. paragraf zaključnog dokumenta Sinode kaže: “Proces praćenja i razlučivanja orijentira te vjernike prema ispitivanju savjesti o svojem stanju pred Bogom. Razgovor sa svećenikom, u unutrašnjem forumu, doprinosi formaciji ispravnog suda o onome što priječi mogućnost punoga sudjelovanja u životu Crkve i o koracima koji mogu poduzeti kako bi ono raslo. Budući da u istom zakonu nema postupnosti (usp. Familiaris consortio, 34), to razlučivanje nikada ne oduzima od zahtjeva istine i ljubavi evanđelja koje Crkva predlaže. Da bi se to dogodilo, valja jamčiti nužne uvjete poniznosti, pouzdanja, ljubavi prema Crkvi i njezinom nauku, u iskrenom traženju Božje volje i želji da na nju postigne savršen odgovor.”

U svjetlu gore pojašnjenih iskaza, ovaj bi paragraf trebao biti jasna potvrda stalnog nauka i prakse Crkve. “Koraci koji se mogu poduzeti kako bi sudjelovanje u životu Crkve raslo” nedvojbeni su i navodi ih se u Familiaris consortio: odlučiti prekinuti s grješnim čimbenicima i živjeti u čistoći – što za osobe u novim vezama znači život u uzdržljivosti, a ne život more uxorio.

Relatio finalis i hermeneutika kontinuiteta

Što nam je onda reći o ideje da je Relatio finalis otvorio vrata ili da je učinio ustupke agendi inovatora? Ne puno, čini se. Koliko god tekst odavao dojam kompromisa i činio se namjerno nedorečen, valja imati na umu da se poziva na nauk sv. Ivana Pavla II. – na njegov “komprehenzivni kriteriji” u Familiaris consortio, da se preporučeno razlučivanje ima voditi “prema nauku Crkve” i da većina biskupa na sinodi nije podržavala prijedloge inovatora.

Osim toga, kako sam argumentirao, sve nedorečene tvrdnje u 85. paragrafu, kad se shvate u svojem ispravnom kontekstu i kad se u cijelosti navede tekstove na koje se pozivaju – ne podržavaju želje inovatora.

Prema riječima Georga Weigela, “sve to predlaže da su tvrdnje određenih njemačkih biskupa, koje su ponovljene u dijelu svjetskih medija, da su ti paragrafi zapravo prešutna potvrda Kasperova prijedloga u bilo kojem od njegovih različitih inačica – Sveta pričest za rastavljene i civilno ponovno vjenčane nakon ‘pokorničkog puta’; delegiranje autoriteta biskupskim konferencijama; priziv na prava ‘savjesti’ – neodržive pod ozbiljnim pregledom. Medijski izvještaji da ti paragrafi uključuju potvrdu svete pričesti za rastavljene i civilno ponovno vjenčane utemeljeni su na nepoznavanju teksta ili ranjivosti na njemački spin-stroj”.

Dodajmo k tome da je Crkva, kao pitanje nepromjenjivog božanskog zakona, prijedlog inovatora u nedavnoj povijesti četiri puta opovrgnula. Stoga, ispravno čitanje – prema hermeneutici kontinuiteta – dat će jedino što može dati: nepromijenjeni nauk i praksu Crkve.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net

——————————

[1] Podsjetimo ipak još jednom da je sinoda ima savjetodavnu narav i nema nikakvu doktrinarnu, izvršnu ili pravnu težinu. Isto vrijedi, kako za Instrumentum laboris, tako i za Relatio finalis.

[2] Kao što se, u mnogim slučajevima, dogodilo s dokumentima Drugog vatikanskog sabora: inovatori su i u tom slučaju, pozivajući se na “duh Sabora”, čitali njegove dokumente kao radikalni prekid s prethodnim Učiteljstvom i Tradicijom. Jedan od važnih naglasaka pape Benedikta XVI. bila je, naprotiv,  hermeneutika kontinuiteta. Čini se da će taj termin postati aktualan i za ispravno tumačenje konačnog teksta Sinode.

[3] Tekst je zasada dostupan samo na talijanskom, premda se neslužbeni engleski prijevodi ključnih paragrafa mogu pronaći na internetu. Svi navodi iz Relatio finalis u ovome članku moji su prijevodi s talijanskog.

[4] Možda u svjetlu Katekizma Katoličke Crkve 1651 i Familiaris consortio 84: “Prema kršćanima koji žive u takvu stanju i koji često čuvaju vjeru te žele kršćanski odgajati djecu, svećenici i sva zajednica trebaju iskazivati pozornu skrb kako se oni ne bi osjećali odijeljenima od Crkve, u čijem životu mogu i trebaju kao krštenici sudjelovati” i “Treba ih poticati na slušanje riječi Božje, na sudjelovanje u misnoj žrtvi, na ustrajnost u molitvi, da podupiru dobrotvorne pothvate i one što ih zajednica poduzima u prilog pravde, da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh i djela pokore, da tako iz dana u dan zazivaju milost Božju”.

[5] U svojem objektivnom značenju.

[6] Što je jedno od duhovnih djela milosrđa i stoga eminentno prikladno za skori Izvanredni jubilej.