Henri Boulad, isusovac koji je proveo cijeli svoj život u Egiptu služeći osobama na rubu društva, i danas, u skoro devedesetoj godini, ne prestaje služiti i voditi jednu egipatsku muslimansku i kršćansku zajednicu. Prilikom jednog putovanja u Kairo, sreća me poslužila pa sam ga susreo. Susret se održao na Isusovačkom fakultetu u ulici Ramses na broju 151. To je jedna jednostavna građevina s pomno uređenim vrtom. Osjeti se mirna atmosfera. Na ulazu se nalazi kip sv. Ignacija. Pogledao sam ga i znao sam da ću uskoro vidjeti čovjeka koji svakodnevno radi kako bi pomagao djeci koja žive na ulici, narkomanima, ženama ili kako bi izgradio ambulante, vrtiće ili kuće za gubavce po cijelom Egiptu, od onih najmanjih sela u zabitima sve do Aleksandrije ili Kaira. Brine se također za duhovna zvanja: trenutno se tamo nalazi 40 isusovaca od kojih je 12 u Kairu.

Rođen u Aleksandriji 1931. u melkitskoj sirijskoj obitelji koja je izbjegla masakr 1860. godine, ušao je u Isusovački red sa 16 godina. Njegov san je uz Božju pomoć promijeniti svijet.

Oče Boulad, jeste li uspjeli ostvariti svoj san?

Da biste promijenili svijet, potrebno je promijeniti čovjekovo srce. Budućnost čovječanstva ovisi o nama, o našem obraćenju, o promjeni života nas samih. Zakoni i politika nisu dovoljni: sve dok mi ne izmijenimo svoje biće iznutra, nećemo ništa postići. Jedina prava prilika koju imamo je mogućnost promjene našeg srca. I moj cilj je ražariti srca ljudi. Probuditi povjerenje u Boga punog milosrđa koji se uvijek priklanja čovječanstvu s ljubavlju. Potrebni smo svetih ljudi i proroka. Proroka koji su sposobni promijeniti društvo, koji se ničega ne boje i koji su hrabri u istini. Moramo izgraditi budućnost na istini i istina će nas osloboditi. Postoji svakodnevna borba između dobra i zla u društvu i u nama, borba koja može biti u mojoj obitelji, među mojim narodom, u mojoj crkvi. Ovdje mislim na Isusa koji je s dvanaest godina doveo u pitanje poimanje svoje obitelji rekavši: „Tko su moja braća? Tko je moja majka? Oni koji vrše volju Božju.“ I proroci prije Isusa, mislim posebice na Ezekiela, Jeremiju i Amosa, pozivali su ljude na obraćenje srca. A da bi se srce promijenilo, potreban je odgoj na svim razinama: ljudskoj, duhovnoj i religioznoj.

Proveli ste velik dio svojeg života u Egiptu i vrlo dobro poznajete ovu zemlju. Koja je uloga Katoličke Crkve u Egiptu?

Katolička Crkva je institucija vrlo dobra i potrebna, ali je i njoj nužna obnova u Duhu. Nažalost, kršćanstvo se svelo samo na obrede, mise, zapovijedi i moral. Nije potrebno obnoviti obrede i tradicije, potrebna je duhovna obnova. Crkva se treba više angažirati u društvu i biti više prisutna, a ta prisutnost treba biti svjedok ljubavi, promjene srca te posvećenosti Bogu punom milosrđa. I onda će se posljedično s tim dogoditi i promjena u društvu. Treba naglasiti da je Crkva tu zbog svijeta, a ne svijet zbog Crkve. Ovdje mislim na Crkvu kao mistično tijelo Kristovo, a ne kao instituciju. Jedan hrabri skok i sama njena prisutnost su dovoljni za promjenu. Ponavljam: potrebni smo svetaca i proroka da bi se dogodila promjena. Sve se vrti oko duhovne i moralne razine. Nalazimo se u fazi velikih promjena u mnogim aspektima: socijalnim, obiteljskim, vjerskim i moralnim. Obilje tradicije bez prave duhovne vizije može ubiti vjeru, ali isto tako, ako odbacimo tradiciju, to također može ubiti vjeru. U Europi su se odrekli svih tradicija da bi ponovno izgradili Crkvu, svijet, društvo, ali to je tragedija: bez korijena drvo je krhko. Tragedija Europe i Zapada je zapravo u tome što želi ponovno izgraditi čovjeka i obitelj, prema svojoj zamisli, odbacujući sve zakone i tradicije, i tako stvoriti novog čovjeka i strukture društva: to je rezultiralo dramatičnim posljedicama za obitelj, a bez obitelji sve se raspada. Ovo se događa jer pokretač našeg društva postao je hedonistički, a ne moralni princip. Zatim je tu prisutan veliki nesporazum između poimanja prava i slobode. U svojoj biti, prava sloboda se sastoji u vrlo preciznim obrascima.

Kakav je odnos između Crkava u Egiptu?

Crkve u Egiptu zajedno rade na približavanju. Većina kršćana u Egiptu su pravoslavci i novi papa Teodor II. (papa Koptske pravoslavne Crkve) je vrlo otvoren, ali se suočava s vrlo jakim otporom unutar svoje Crkve, kao što je slučaj i kod nas, i zbog istih motiva. Ali mislim da mladi žele ujedinjenu Crkvu, što ne znači ujednačenu i istu nego različitu. Umorni su od teoloških konflikata koji nemaju nikakvog značenja za život i nikoga ne zanimaju. Podjele između Crkava su zapravo borbe za vlast. Crkva je u svojoj biti sveta, ali treba biti sveta također u konkretnom životu. Kada vođe Crkve budu imali mogućnost prati noge narodu i biti im na službi, onda će se nešto promijeniti. Mladi su budućnost Crkve i svijeta, ali često se Crkva i brojni svećenici nalaze na distanci od njih. Međutim, ja sam optimist i smatram da će izazovi koje pred nju stavlja islam natjerati Crkvu da se ujedini, da postane drukčija Crkva: jedna u ljubavi, i da ne daje više toliku važnost samo dogmi. Povijest crkvenih sabora je vrlo daleka mladima. Papa Franjo je ovo osjetio i zato on priča drugim jezikom.

Spomenuli ste izazov pred koji nas stavlja islam. Bili ste rektor Isusovačkog učilišta u Kairu gdje su studirali mnogi muslimani i kršćani. Konkretan primjer suživota. Ipak, danas izgleda da je svijet pod napadom tog istog islama.

Ali o kojem islamu pričamo? To je pravo pitanje. U Kur’anu su stihovi koji pripadaju razdoblju iz Meke, ali i Medine. U onim napisanima u Meki, Muhamed govori vrlo otvoreno o ljubavi; židovi i kršćani su naši prijatelji, nema obveza u vjeri i Bog je bliži nama. Prvi dio Muhamedova života predstavlja, dakle, duhovnu poruku, poruku pomirenja i otvorenosti. Nakon što Muhamed napušta Meku kako bi osvojio Medinu, dolazi do promjene: od duhovnog vođe, on postaje vođa države, vojnik i političar. Danas su tri četvrtine Kur’ana samo stihovi iz Medine i oni su poziv na rat, nasilje, borbu protiv kršćana. U 9. i 10. stoljeću muslimani su uzeli u obzir ovu kontradikciju i zajedno su radili kako bi riješili ove suprotnosti. Rezultat je bio taj da su donijeli odluku: stihovi iz Medine dokidaju one iz Meke. Ne samo to. Sufizam je bio odbačen i cijele biblioteke su bile spaljene u Egiptu i Sjevernoj Africi. Trebalo bi ponovno uzeti originalne stihove koji su izvori, stihove koji potječu iz Meke, ali oni su dokinuti i to čini muslimansku religiju religijom mača.

Mnogi promatrači i analitičari govore pak o jednom umjerenom islamu.

Umjereni islam je jedna hereza, ali moramo vidjeti razliku između ljudi i ideologije. Većina muslimana su vrlo otvoreni, ljubazni i umjereni ljudi. Ali ideologija prezentirana u manualima je radikalna. Svakog petka djeca slušaju u džamijama propovijedi koje ih neprestano potiču: onaj tko napusti islam mora biti kažnjen smrću, ne treba pozdravljati ženu ili nevjernika. Na sreću, ovo se ne prakticira, ali Muslimansko bratstvo i salafiti pobornici su ove doktrine, dok umjereni muslimani nemaju pravo glasa. A vlast je u rukama onih koji tvrde da interpretiraju pravovjernost i istinu. Vlast danas nemaju oni muslimani čije je shvaćanje islama u skladu sa suvremenim svijetom i zajedničkim životom s drugim ljudima, nego radikalni muslimani koji su pobornici doslovne interpretacije Kur’ana koja je ponekad instrumentalizirana te oni odbijaju bilo kakav dijalog.

Ali na taj način negiraju djelo svih velikih muslimanskih mislioca poput Avicenne ili Al-Ghazalija.

Da, i ovo je vrlo osjetljivo pitanje. Reforma koja se dogodila u povijesti islama je odbačena. Naprimjer, kalif El Maamoun rođen u Bagdadu 786. i umro u Tarzu 833., sljedbenik mutazilita, racionalne struje u islamu, pokušao je provesti reformu, ali tko se danas njega sjeća? Prevladao je zatvoreni i rigorozni islam kojeg je promovirao Muhammad ibn Abd al-Wahhab. Za posljednju reformu se zalagao šeik Mahmoud Taha u Sudanu, ali je u Khartumu na gradskom trgu bio obješen jer je tvrdio da stihovi iz Meke trebaju dokinuti one iz Medine. Postoji problem unutar islama koji ne nudi odgovore na suvremena životna pitanja i koji je potreban reforme. Islamu bi trebalo nešto poput našeg II. vatikanskog koncila.

Koji su izazovi pred kojima se nalazi Egipat?

Bez sumnje, demografski problemi. Kad sam bio dječak, bilo je tu 15 milijuna stanovnika. Danas nas je 90 milijuna, šest puta više. I odonda se ništa nije promijenilo u odnosu na životne uvjete. Ne može se nastaviti u ovom smjeru. To je kaotično. Za mnoge narode, a ne samo za Egipat, ovo je prevelik izazov koji je povezan s ekonomijom. Razvoj i demografija idu zajedno. Na zemlji bi moglo živjeti ne samo sedam milijardi ljudi, nego 70. Nažalost, uništavaju se dobra kako bi se stabilizirala cijena i održala se visokom, a u isto vrijeme ljudi umiru od gladi. Potrebno nam je više pravde. Jedan drugi fenomen o kojem se malo priča je ateizam. U Egiptu je preko dva milijuna ateista. To su postali jer više ne podnose religiju kao onu koja potiče na mržnju ili ubojstva. U svemu tome nema ničega božanskog. Ne žele više fanatizam, liturgiju koja je mehaničko ponavljanje gesta i molitava. Napustiti vjeru je nešto potpuno novo u Egiptu i u arapskom svijetu.

Što možemo činiti?

Potrebno je obrazovanje, potrebno je pružiti osnovnu edukaciju, znati čitati, pisati, računati. I potreban je pravedan sustav koji će raspodijeliti bogatstva svijeta. Raj na zemlji je moguć, na neki način je realiziran u Europi, Kanadi i Americi, ali pitanje je: ostvarimo li zaista i sreću u onom trenutku kad imamo od čega živjeti? Zvuči nevjerojatno, ali u Indiji sam pronašao mnogo sretnih osoba, u Europi ne. Postoji jedna poveznica između sreće i siromaštva, dok ono ne postane bijeda. U siromaštvu postoji onaj minimum za život. Budućnost čovječanstva ovisi o „ponovnom moralnom naoružanju“, o promjeni morala ljudskog srca.

Rosella Fabiani | L’Osservatore Romano

Prijevod: s. Maja Ivković | Bitno.net