RASPRAVA O STRATEGIJI BORBE PROTIV ABORTUSA (3)

Vargić odgovara Juki: U zaštiti života, osim mudrosti potrebna nam je i kršćanska bezazlenost

Nastavljamo s objavljivanjem tekstova koji su dijelom rasprave između dvojice naših suradnika – Hrvoja Juke i Hrvoja Vargića – o najučinkovitijim strategijama borbe za zaštitu života u aktualnom političkom i društvenom kontekstu Hrvatske.

Hrvoje Vargić rasprava o pobačaju

Foto: Facebook stranica Hod za život

Vrlo je nezahvalno napisati članak za koji unaprijed znaš da neće biti po volji većini čitatelja, a onda i „naletjeti“ na kritiku uma kao što je onaj Hrvoja Juke.

Upravo se to dogodilo meni prije nešto više od tjedan dana kada sam, nezadovoljan kvalitetom nekih katoličkih reakcija na izjavu „Osobno sam protiv pobačaja, ali…“, napisao članak koji pokušava obraniti tezu da uz određene ograde ta izjava ne mora nužno biti u neskladu s naukom Crkve. I to sam učinio koristeći slučaj Milana Kujundžića kao case study.

Članak nije izazvao posebnu buru te uz ispodprosječan broj lajkova, tek petnaestak (javno izrečenih) izraza negodovanja i nula prijetnji smrću, vrlo brzo bi otišao u zaborav. No, Hrvoje Juko nije mi dao da se olako izvučem te je napisao kritiku u kojoj ističe nekoliko vrlo vrijednih poanti i doprinosa raspravi. Kritika je sastavljena vrlo korektno i na više mjesta – ponekad u fusnotama a la Amoris Laetitia – stavlja ograde i rezervacije kojima me brani da ja ne zastupam neke neodržive stavove o abortusu, iako ih oni koje ja branim u svom članku sigurno zastupaju.

Najvećim doprinosom Jukine kritike smatram to što me je „natjerao“ da jasnije pojasnim neke termine i pozicije, kako bi se kvalitetnije moglo uvidjeti što jest, a što nije u skladu s naukom Crkve o ovom pitanju. Taj izazov sam odlučio spremno prihvatiti.

Zadatak pred nama

Juko me, dakle, optužuje da sam učinio čak pet pogrešaka u argumentaciji, koje trenutno neću sve pobrojiti nego ću ih slijediti kroz članak, pokušavajući dati odgovore i razjašnjenja na iste. Na kraju ću pokušati pokazati da Juko zapravo nije svojim člankom uspio dokazati ono što je želio. Svrhu svog članka sam je definirao ovako:

Ovdje ću (pokušati) pokazati zašto stav “osobno sam protiv pobačaja, ali…“ jest nužno u neskladu ne samo s naukom Crkve nego i s razumom.

Prije nego se otisnem u ovu avanturu, napominjem kako Juku osobno poznajem, smatram ga kvalitetnim filozofom i kvalitetnom osobom te da smo o većini stvari koje ću iznijeti nas dvojica već raspravljali osobno. No, s obzirom na to da je rasprava javna, dužnost mi je protuargumente iznijeti na isti način.

Pogreške u argumentaciji

Prva pogreška koju mi Juko pripisuje kreće ovako. U svom sam članku primijetio kako u jednoj kolumni na ovom portalu, autorica „požuruje ustvrditi kako u Kujundžićevoj tvrdnji ‘osobno sam protiv pobačaja, ali…’ – ovaj ‘ali’ ustvari znači da je on zapravo za pobačaj“. Zatim utvrdim kako je ovo neopravdan prijelaz s „ali“ na „za pobačaj“ te da to otkriva neki dublji problem koji još ne imenujem.

Juko se složio sa mnom da je tu počinjena pogreška u argumentaciji (i tu još jednom posvjedoči intelektualno poštenje), ali kaže kako je to zapravo irelevantno. Čitajući njegovu tvrdnju upitam se za što točno je zapravo relevantno to što je pogreška kolumnistice irelevantna, kad ja svoj argument i ne gradim na njenoj pogrešci. Samo tvrdim da ta pogreška otkriva neki problem, a o kojem se problemu radi zaključit ću na kraju članka.

Međutim, Juko dodaje, tvrdnja „osobno sam protiv pobačaja, ali nisam za njegovu zabranu“ implicira „osobno sam protiv pobačaja, ali želim da on bude legalan“. Može biti, no, Jukina tvrdnja ovdje grubo zanemaruje da sam ja branio samo poziciju kada je netko u ovom trenutku protiv strategije zabrane, a ne i ako je netko u svakom slučaju protiv zabrane. Kako bih potkrijepio ovo što govorim, citiram samoga sebe iz prvog članka:

Gore spomenuta ograda „u ovom trenutku“ je nužna jer priznaje da u krajnjoj situaciji ostvarenje dobra zaštite života nikako ne može uključivati legalan pobačaj. No, s obzirom da trenutno može biti nemoguće zabraniti pobačaj jer nedostaje politička i društvena potpora istom, u ovom trenutku netko može biti legitimno protiv strategije zabrane, ako će u isto vrijeme zastupati strategije koje umanjuju štetu (ili kako ih Kujundžić naziva „aktivnim politikama“).

Dakle, ovdje se jasno vidi kako tvrdim da netko može biti samo protiv strategije zabrane i to samo u nekom trenutku kada pobačaj nije moguće zabraniti. No, priznajem kako sam trebao bolje definirati pojmove, što ću uskoro probati i učiniti.

Pobrkani iskazi i politički govor

Sljedeći prigovor koji mi Juko upućuje stavlja unutar podnaslova „pobrkani iskazi“. I mislim da savršeno pogađa s podnaslovom. Čini mi se da je suština našeg neslaganja oko toga što jest, a što nije u skladu s naukom Crkve upravo u tome što brkamo iskaze. Nedvojbeno da sam i ja u tome neprecizan, ali kako sam već počeo pokazivati gore, slično čini i on.

On naime tvrdi kako ja u svom članku ne opisujem stav „osobno sam protiv pobačaja, ali ne i zabranu“, nego stav „osobno sam protiv pobačaja, za njegovu sam zabranu, ali ne mislim da je to sada ostvarivo“. Priznajem da je to donekle istinito, ali dodajem pojašnjenje.

Ja zaista ne branim stav „osobno sam protiv pobačaja, ali ne i zabranu“, što sam pokazao ogradama „u ovom trenutku“ i „strategija“ izraženim u gornjem citatu. No, ujedno tvrdim da se u političkom govoru, pod određenim uvjetima, „osobno sam protiv pobačaja, za njegovu sam zabranu, ali ne mislim da je to sada ostvarivo“ može izraziti sintagmom „osobno sam protiv pobačaja, ali…“. Evo zašto.

Raspravljajući privatno Juko i ja smo se složili da politički govor smije legitimno biti jednostavniji i nešto terminološki neprecizniji od ovoga koji mi trenutno koristimo. Ujedno, političar ima pravo tražiti izraze svojih stavova koji će mu priskrbiti najveću podršku javnosti i drugih političara (koja mu je nužna da bi mogao provesti svoje ideje u djelo) te ne mora izraziti baš sve što mu je na umu i što smatra istinitim, ako smatra da bi mu „cijela priča“ odvukla podršku birača (npr. tako pripadnici nekih civilnih udruga prije referenduma o braku nisu javno govorili da su oni ujedno i protiv instituta civilnog partnerstva kao takvog jer su znali da bi im javno komuniciranje te informacije otežalo borbu za definiciju braka). Tu smo postavili i tri ograde, naime da govornik: ne smije lagati, svjesno i namjerno obmanjivati slušatelja te ono što govori ne smije biti u neskladu s naravnim zakonom ili istinom.

Prihvaćajući ovo, političaru je na pitanje o pobačaju dozvoljeno odgovoriti: „Ja sam protiv pobačaja, ali trenutno ne bih išao na zabranu, nego na edukaciju i potporu majkama.“ Ovdje on ne koristi riječ „strategija“, nego sintagmu „ići na“ iz čistog razloga što mu se druga sintagma čini prirodnijom u političkom (od)govoru na ovo pitanje. On ovdje ne govori razlog zbog kojeg trenutno ne bih išao na zabranu, a koji se sastoji u tome da procjenjuje kako to trenutno nije moguće (izvedivo) ili kako bi bilo kontraproduktivno „gurati“ (da se poslužim Jukinim rječnikom) zabranu, a ne kako naši političari često govore „jer zabrane ne mogu donijeti ništa dobroga“ (što i ja kritiziram u svom prvom članku). Naravno taj bi razlog morao pružiti ako bi bio direktno upitan jer bi u protivnom lagao.

No, kako tvrdim u prvom članku, osim razloga da zabrane ne mogu donijeti ništa dobroga koji je problematičan, sam stav „protiv sam zabrane pobačaja, ali…“ ne mora biti u neskladu s naukom Crkve, ako uključuje ograde koje sam gore iznio. No, iako će se Juko kasnije složiti s time, uvodeći pojam „implikature“ istaknut će kako nije realistično da naši političari misle pod tom frazom ovo što sam ja naveo. I smatram da tu ima dobru poantu. Na implikaturu ću se stoga vratiti, nakon što analiziram još jedan prigovor i razjasnim pojmove.

Strategije, ciljevi i temeljni uvjeti

U jednom dijelu svoga članka ja tvrdim kako „biti za život nije samo eufemizam za biti protiv pobačaja, nije tek verbalna igra“, s čime se i moj kritičar slaže. No, kaže da činim pogrešku kad kažem:

Zaštita života i dostojanstva osobe je cilj, a zabrana pobačaja jedno od sredstava za ostvarenje tog cilja. Namjerno kažem jedno od sredstava jer kad bi i pobačaj bio zakonom zabranjen, pro-life grupe bi i dalje imale što raditi i tražiti druga sredstva kako bi zaštitile život (npr. raditi na sprječavanju spontanih i ilegalnih pobačaja te na smanjenju smrtnosti majki pri porođaju).

I tu mi Juko ispravno spočitava da nisam dovoljno dobro razlikovao između nezakonitog pobačaja kao temeljnog uvjeta zaštitu života i dostojanstva osobe te pukih strategija poput edukacije i financijske pomoći. Ovo ujedno smatram najvrjednijim doprinosom upućene mi kritike.

Zapravo, radi se o tome da ja nedovoljno precizno određujem pojmove kad u prvom članku govorim da „u krajnjoj liniji ostvarenje dobra zaštite života bi impliciralo da pobačaj ne može biti legalan“, a onda na drugi način govorim o zabrani pobačaja kao strategiji. Zaista, kad govorim o zabrani pobačaja kao strategiji trebao bih preciznije govoriti o „direktnom zakonodavnom djelovanju“ koje smjera zabrani pobačaja. A kad govorim o zabrani pobačaja kao temeljnom uvjetu, onda govorim o stanju nezakonitosti pobačaja.

Ako tako definiramo pojmove, onda se možemo složiti da treba uvijek biti za nezakonit pobačaj kao temeljni uvjet (preciznije bi bilo reći jedan od temeljnih uvjeta jer postoje i drugi) zaštite života tj. držati da je pravedno društvo u bitnome nespojivo s legalnim pobačajem, ali ne treba uvijek biti za strategiju „direktnog zakonodavnog djelovanja“ ako to nije moguće u danim okolnostima ili može biti kontraproduktivno za ostvarenje cilja zaštite života. Tada je legitimno dodati onaj famozni „ali“ i biti za neke druge strategije, poput edukacije ili potpore majkama (koje također indirektno mogu doprinijeti stvaranju mogućnosti da direktno zakonodavno djelovanje u smjeru zabrane pobačaja postane ostvarivo).

Definirajmo sada pojmove nešto jasnije:

  1. Cilj: zaštita i promocija života i dostojanstva osobe
  2. Jedan od temeljnih uvjeta ostvarenja tog cilja: stanje nezakonitog pobačaja
  3. Neke od mogućih strategija ostvarenja cilja: edukacija, potpora majkama, direktno zakonodavno djelovanje

Ako stvari definiramo tako, moj kritičar i ja se slažemo s tvrdnjom: „Za zabranu pobačaja treba uvijek biti (u smislu: treba držati da je legalan pobačaj uvijek nespojiv sa zahtjevima pravednosti), ali ne treba uvijek biti za strategiju direktnog zakonodavnog djelovanja, ako to nije moguće ili će biti kontraproduktivno po ostvarenje cilja zaštite života.“

Nakon što sam priznao da neke od gornjih pojmova nisam dobro razlikovao te nakon što sam ih pokušao raščistiti, dužnost mi je isto učiniti i s pojmovima moga oponenta.

Više značenja „biti za“

Iako ćemo se obojica složiti oko tvrdnje iznesene gore, u Jukinom tekstu svejedno stoji:

„On (političar, op. a.) je – i uvijek je – za strategiju zabrane.“

I na jednom ranijem mjestu:

„Čak i kvalificiran kao „ja sam protiv pobačaja, ali u ovome trenutku nisam za strategiju zabrane“, neprihvatljiv je (stav, op. a.) zato što bi svaki katolik trebao biti za strategiju zabrane u svakom trenutku. Radi se o zaštiti fundamentalnog prava na život. Jedino relevantno pitanje jest je li ta strategija izvediva. Ako nije, ne mora ju se kontraproduktivno gurati. Ali se za nju – opet, jer je riječ o temeljnom pravu – mora biti.“

Kao i ja ranije, Juko ovdje nedovoljno dobro razlikuje pojmove. Naime, kad kaže da „bi svaki katolik trebao biti za strategiju zabrane u svakom trenutku“ te da se radi „o zaštiti fundamentalnog prava na život“, onda očito pokazuje da govori o zabrani u smislu temeljnog uvjeta definiranog gore, da bi se u sljedećoj rečenici („Jedino relevantno pitanje jest je li ta strategija izvediva“) referirao na strategiju zabrane u smislu direktnog zakonodavnog djelovanja. Dakle, iako se čini da govori o jednoj stvari, Juko zapravo o toj stvari govori u dva različita smisla.

Također, nakon što smo počeli razlikovati pojmove, moramo početi nijansirati i korištenje drugih rečeničnih dijelova vezanih uz te pojmove tj. trebali bismo ih koristiti analogno – dijelom isto, dijelom različito. Primjerice, kad gledajući Ligu prvaka nekom kažete da ste za Dinamo, vaš „biti za“ ima ponešto drugačije značenje nego kad vas netko pita jeste li za šetnju upravo sada, a vi odgovorite da ste za. U drugom slučaju vaš „biti za“ implicira neko trenutno djelovanje tj. da ćete odmah sada krenuti u šetnju, dok u prvom slučaju „biti za“ izražava više vaše simpatije ili privrženost Dinamu, no ne zahtijeva da išta posebno učinite (osim možda pokojeg spontanog uzvika negodovanja kad Dinamo primi gol).

Slično, „biti za“ bismo trebali koristiti analogno kad govorimo o zabrani pobačaja kao temeljnom uvjetu i kad govorimo o strategiji direktnog zakonodavnog djelovanja, što Juko ovdje ne čini. Bitno je ovdje uvidjeti da je prvi „biti za“ više teorijski tj. kaže da treba misliti, smatrati da je legalan pobačaj uvijek nepravedan, a drugi „biti za“ je više praktičan tj. implicira neko djelovanje ili podržavanje djelovanja u ovom trenutku. Biti za pobačaj kao temeljni uvjet znači „uvijek i svugdje držati da je legalan pobačaj nepravedan“, dok biti za strategiju pobačaja shvaćenu kao „direktno zakonodavno djelovanje“ znači nešto poput „zagovarati provedbu/staviti na političku agendu/započeti predlaganje zakona“ i sl. Ako pojmove shvatimo tako, Jukin gornji citat jednostavno ne stoji i vjerujem da će ga i on spremno napustiti (u suprotnom bi morao tvrditi kako bi netko morao podržavati direktno zakonodavno djelovanje čak i kada bi to bilo kontraproduktivno po ostvarenje cilja zaštite života).

Došli smo napokon do toga da se Juko i ja zapravo slažemo oko toga što je u skladu s naukom Crkve, ako pojmove razjasnimo kako smo to gore učinili. No, sada je potrebno uvesti ranije spomenuti pojam implikature. Prije toga napominjem da na Jukin peti prigovor neću odgovarati jer kad se stvari ovako razjasne on postaje jednostavno suvišan i raspravljanje s tim prigovorom bi nas odmaknulo od srži rasprave. Taj prigovor on gradi na cijelom nizu autoritativnih citata koji primjerice govore o tome kako javni autoritet treba spriječiti nepravde, kako zakon mora jamčiti pravo na život, kako zakoni moraju braniti pravo na život od začeća, da su pobačaj i eutanazija zločini koje se ne smije legalizirati, niti ih političar smije poduprijeti i sl. Sve je to dobro i istinito, ali nadam se da je iz mog gornjeg izlaganja jasno kako nema puno veze s onim što ja zastupam.

Ako sam prigovor o nedovoljnom razlikovanju strategija i temeljnih uvjeta smatrao najkvalitetnijim doprinosom Jukine kritike, ovaj peti prigovor smatram najlošijim. Zato mi je i žao što ga je retorički tako zaoštrio dajući mu naslov “Mutno protumačeni dokumenti“ (gdje se mutnost odnosi na moje tumačenje dokumenata). No, krenimo sada na implikaturu.

Implikatura

Kako rekosmo ranije, došli smo do toga da se slažemo oko toga što jest, a što nije u skladu s naukom Crkve. Samim time pada i Jukina prvotna teza koju je pokušao dokazati. Podsjetimo se kako je glasila:

 Ovdje ću (pokušati) pokazati zašto stav “osobno sam protiv pobačaja, ali…“ jest nužno u neskladu ne samo s naukom Crkve nego i s razumom.

Vidimo iz ranije izrečenog da to nije dokazao. U svakom slučaju sporna rečenica nije nužno u neskladu s naukom Crkve, iako može biti ako implicira da je netko protiv zabrane pobačaja bez svih onih ograda izrečenih gore. Dakle, ona nije nužno u neskladu s naukom Crkve (dodajem: i razumom), ali zasigurno često, ako ne i u većini slučajeva ona to jest.

I tu Juko tvrdi da Kujundžić i naši političari nedvojbeno tu rečenicu ne shvaćaju onako kako sam ja to predložio. To opravdava tzv. „implikaturom“, koju opisuje ovako:

“Zamislite da izađete na slijepi spoj i prijatelj vas poslije pita kako je prošlo. Vi zastanete i onda bezbojno, s podsmijehom odgovorite: “Pa, svidio mi se restoran.“ Nema ništa u doslovnom značenju rečenice koju ste izrekli, razmotrenoj po sebi, što bi značilo ili impliciralo bilo što negativno o osobi s kojom ste izašli. Ipak, s obzirom na kontekst, rekli ste nešto uvrjedljivo. „Odaslali ste poruku“ da vam se sviđa restoran, a ne osoba.“

Implikatura predstavlja ono što govornik kaže u činu komunikacije, što ne treba pobrkati s onime što njegove riječi znače (iako je to dvoje povezano). Uvodeći opasku kako je „osobno sam protiv pobačaja, ali…“ tipična američka smicalica kojom se političari žele svidjeti i desnom i lijevom biračkom tijelu, Juko kaže da te riječi impliciraju više nego što znače same po sebi tj. impliciraju neprihvatljiv stav da oni uopće ne smatraju da je legalan pobačaj nešto nepravedno. I tu vjerojatno ima pravo.

Kažem vjerojatno jer je interpretacija svega onoga što govornik kaže mimo značenja samih riječi koje je izgovorio, predstavlja nešto skliskiji teren i novi nas uvidi lako mogu uvjeriti u pogrešnost ranije interpretacije (npr. da nam osoba od povjerenja dođe i kaže kako poznaje osobno Kujundžića i da bi on sigurno zabranio pobačaj da može). Stoga sam u prvom članku ja i rekao da trenutno ne znamo je li Kujundžić uopće protiv zabrane ili je trenutno samo protiv direktnog zakonodavnog djelovanja, s obzirom na to da smo raspolagali s jednom ili dvjema njegovim izjavama o ovom pitanju. No, predložio sam da ga interpretiramo što dobronamjernije barem dok nas uporno ne razuvjeri u suprotno. Međutim, uvodeći nove parametre u analizu implikature Kujundžićevih riječi (činjenicu opetovanog korištenja sporne sintagme od strane američkih političara), Juko opravdano pokazuje da je prilično teško smatrati kako je Kujundžić pristupio tom izrazu na pravovjeran način.

Autentičan kršćanski stav

No, uvažavajući činjenicu implikature koju Juko ističe, ima nešto paradoksalno u kršćanskom pristupu svijetu i činjenicama, kako to ističe Chesterton. Sjetimo se samo Isusova govora na gori, poruke o okretanju drugog obraza ili onoga „tko izgubi svoj život, spasit će ga“. Prilično je teško razumjeti ovo sve samo na temelju golih činjenica, zar ne?

Utoliko i ja predlažem da se pristup Kujundžićevoj izjavi temelji na onoj biblijskoj: „Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“ (Mt 10, 16)

Nismo, dakle, naivni da mislimo kako je on sada jako dobar zaštitnik života i da mu je draža pravednost od popularnosti. Prihvaćajući Jukinu opasku svjesni smo kako američki političari obično koriste sintagmu „osobno sam protiv pobačaja, ali…“ i znamo što otprilike možemo očekivati. I to nas čini mudrima poput zmija. Ali kad bismo se zaustavili samo na tome, u čemu bi se sastojala naša bezazlenost? Jer jedan od razloga zbog kojih sam napisao prvi članak bili su napadi na Kujundžića da je slabić, ćatolik i sl. I u redu, recimo da nas takav politički pritisak čini mudrima poput zmija. No, što bi u bilo kojem od tih članaka predstavljalo kršćansku bezazlenost?

Predlažem paradoks: idemo se „napraviti ludima“ pa znajući sve ono o američkim političarima i implikaturi, svjesno se odlučiti „povjerovati“ kako je Kujundžić stvarno za život i protiv abortusa, samo trenutno procjenjuje kako je bolje ići na strategiju edukacije i potpore majkama. Zamišljam si sinergijsko djelovanje katoličkih aktivista, kolumnista i civilnih udruga, koje nakon Kujundžićeve izjave šalju poruke poput: „Poštovani ministre, oduševljeni smo Vašom izjavom kako želite uložiti u etičku edukaciju o početku života i kako želite dati potporu svim majkama da se nijedna ne mora odlučiti na pobačaj. Tisuće nas stoji iza ovog prijedloga i daje Vam podršku, evo napravili smo i nacrt mjera koje predlažemo da uvedete, a i dio ovih sredstava iz dobiti igara na sreću predlažemo da donirate udrugama Betlehem i Djetešce na sunašce itd…“ (naravno, da bi imala smisla, poruka treba biti upućena bezazleno, ne zlurado).

I onda jedan tako mudro bezazleni pristup bude popraćen isto takvim pozitivnim pritiskom, kako bi se stvari stvarno provele. A ako se ne provedu, dobivamo jedan sasvim solidan slučaj da onemogućimo političarima korištenje „osobno sam protiv pobačaja, ali…“, koji se sada u konkretnom slučaju pokazao kao floskula. I ne, ja ne smatram politički pritisak nečim zlim po sebi, ne zagovaram neki bezlični pacifizam, ne smatram da se trebamo bojati sukoba, niti mislim da je gornji pristup jedini ispravan. Samo kroz skicu tog pristupa pokušavam navesti na razmišljanje o kršćanskoj bezazlenosti.

Razmislimo o ovome, čak i da je Jukin članak skroz činjenično ispravan, čini mi se da još uvijek propušta nešto bitno, a to je ono što govori Ivan Pavao II. i s čime sam završio članak.

Ponavljam citat:

Dali bismo previše jednostranu sliku, koja bi mogla dovesti do besplodne obeshrabrenosti, ako osude prijetnji životu ne bi bile popraćene prepoznavanjem pozitivnih znakova koji su na djelu u trenutnoj situaciji čovječanstva. (EV 26)

Pitam se, koju pozitivnu sliku prepoznaju svi raniji članci kod tog i takvog Kujundžića? Kod tog Kujundžića zbog kojeg bi Krist došao i umro pa da je on i jedini čovjek na svijetu. Kod tog Kujundžića u kojemu Providnost upravo sada djeluje i okreće njegove nespretnosti i lukavosti na dobro. Mislim da je nasušna potreba prepoznavati pozitivne znakove u trenutnoj situaciji čovječanstva i to ne samo apstraktno i načelno, nego prije svega konkretno – u ovom konkretnom čovjeku s kojim se ne slažem. Predlažem to za misaonu vježbu: kod svake prijetnje životu, prepoznati pozitivne znakove na djelu.

Čemu sve ovo?

Netko će napokon reći: „Pa dobro, ti i Juko ste se složili oko toga što je pravovjerno, ali čemu tolike stranice teksta i misaonog napora da bi na kraju rekao da Kujundžić ipak vjerojatno to ne misli?“

Da, osim prepoznavanja dobra na djelu za koje smatram da je goruća potreba za kršćane današnjice i zbog koje smatram vrijednim napisati još stotine ovakvih stranica ako bi bilo potrebno, postoji još jedna poanta koja sada postaje evidentna. Sjetimo se pogreške u argumentaciji s početka priče, a za koju sam ustvrdio da otkriva dublji problem. I nije ona nipošto jedina. Nakon kolumne Nine Raspudića, mnogi su počeli napadati Kujundžića iz krivih razloga, navijački, valjda zato što su im se svidjele efektne sintagme „briselski ćato“ i „ćatolik“. Bilo je i drugih pogrešnih razloga za napad, ali nema ni mjesta ni potrebe sve ih nabrajati.

Ono što želim reći jest da nije sasvim isto ne složiti se s Kujundžićem nakon što smo detaljno razumjeli koje pozicije su u skladu s naukom Crkve i kad smo zbog priče o implikaturi zaključili da on ipak čini loše i s druge strane iskritizirati čovjeka na temelju toga što činimo pogreške u argumentaciji. Dapače, to nije uopće isto. To je kao da idete šumom i zato što ne znate rukovati puškom, ona vam padne s ramena, slučajno opali i ubije vepra. To nije baš isto kao i kad lovac spremno nanišani i profesionalno pogodi vepra u čelo. Ishod je isti, ali u prvom slučaju lako se može dogoditi da sljedeći put ne pogodite vepra, nego brata.

I ovaj primjer ne oslikava nešto apstraktno i daleko, nego nešto vrlo aktualno i blisko. Naime, u ovom trenutku poznajem bar nekoliko mladih dobrih ljudi i praktičnih katolika koji se pokušavaju probiti kroz HDZ, MOST i neke druge stranke kako bi mogli činiti dobro, pa i u pogledu zaštite života. Oni se trude, pokušavaju, traže put i u svakodnevnom radu traže odgovore kako zadržati principe i boriti se za dobro, a opet pokušavaju to činiti na razborit način. Na tom putu svakako čine i pogreške, ali kako kaže papa Franjo:

„Podsjetimo se da mali korak usred velikih ljudskih ograničenja može Bogu biti draži od života koji se izvana čini u redu, ali se odvija bez suočavanja s velikim teškoćama.“

Bojim se da će ti mladi ljudi sutra doći u poziciju da malim koracima počnu raditi nešto dobro u pogledu zaštite života, a da bi ih njihova braća katolici mogla lako odstrijeliti jer ne nišane precizno, nego onako, otprilike. Jer ako danas odstrjeljujemo ljude na temelju krivih razloga, tko nam jamči da sutra na temelju tih istih krivih razloga nećemo s kukoljem odstraniti i žito?

Hrvoje Vargić | Bitno.net

Objavljeno: 9. studenoga 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi