Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić bio je jedan od članova Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima koje je premijer Andrej Plenković utemeljio prije godinu dana i koje je prošli tjedan predstavilo rezultate svoga rada. Vijeće, utemeljeno u svrhu artikuliranja javne rasprave o raščišćavanju s naslijeđem totalitarnih sustava, i koje je činilo 18 intelektualaca iz različitih znanstvenih oblasti, svoje je zaključke predstavilo uglavnom uz kritike s raznih strana. Tanjić je bio jedan od članova koji se od rezultata rada ogradio izdvojenim mišljenjem.

“Predstavljenim dokumentima, Vijeće, po mome sudu, ne udovoljava temeljnim zadaćama iz Odluke o osnivanju, osobito onima koje se odnose na davanje sveobuhvatnih preporuka za suočavanje s prošlošću. Bez takvog sveobuhvatnog pristupa, koji podrazumijeva sustavna istraživanja, utvrđivanje činjenica o naravi i posljedicama i ustaškog i komunističkog režima, promicanje društvenog dijaloga na temelju utvrđenih činjenica, odnosno istine, nije moguće istinsko suočavanje s posljedicama vladavine totalitarnih režima”, stoji u tom izdvojenom mišljenju koje u cijelosti možete pročitati OVDJE.

Razgovarali smo s dr. Tanjićem o temi rada toga Vijeća, kao i o temi koliko je toliko zazivano suočavanje s totalitarizmima moguće danas u Hrvatskoj.

– Većina komentara o završetku rada Vijeća bila je negativno intonirana glede njegovih rezultata. Mislite li da su ti rezultati doista potpuno promašeni?

Smatram da su rezultati rada Vijeća mogli biti puno bolji od ovih kojima svjedočimo. U njemu su bili okupljeni ljudi različitih intelektualnih i duhovnih profila, različitih biografija i životnih priča, vjerojatno i različitih interesa. Način rada i ozračje u Vijeću bilo je puno poštovanja, dijaloško, ali i na trenutke i polemičko, što i nije loše.

Ipak na kraju rezultat rada Vijeća je i za mene nezadovoljavajući. Dokument ima naslov „Dokument dijaloga“. Dijalog je doista bio vođen, ali mislim da su među nama postojali različiti pristupi dijalogu i ciljevima kojima je trebao voditi.

– Prema istupima nekih članova Vijeća ovih dana može se zaključiti kako su u njega već ušli s gotovom, pa skoro dnevnopolitičkom, agendom?

Svatko od nas je, zasigurno, u Vijeće ušao s nekim predodžbama o radu koji nas je čekao. Moja motivacija za ulazak u Vijeće prije svega je bila i odgovornost prema društvu koju imam kao svećenik i rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Pri tome, nisam imao nikakve unaprijed zadane teze, osim jedne koja je poznata i povezana s mojim duhovnim, teološkim i intelektualnim stajalištima, a povezana je naposljetku i s naukom Katoličke Crkve, a to je kako između tri totalitarizma, dakle komunizma, nacizma i fašizma, nema razlike. O tome je puno pisao i sv. Ivan Pavao II. Dakle, tri totalitarizma dvadesetog stoljeća možda imaju različite pojavnosti,  svoje specifičnosti, brojeve mrtvih koje su iza sebe ostavili. Ali, oni su u svome korijenu, izvedbi i posljedicama totalitarni, potpuno su izokrenuli temeljnu kršćansku viziju čovjeka i društva. Moguće je da me inzistiranje na toj tezi razlikuje od nekih drugih članova Vijeća.

Riječ ‘antifašizam’ skovao je Staljin, za njega je Berlinski zid bio ‘antifašistički’ zid koji je brana od ‘zapadnog imperijalizma’. To je zlorabljeni termin koji je ušao i u neke hrvatske službene dokumente, premda na Zapadu nitko ne koristi taj pojam

Zato me je već na samom početku začudila formulacija u odluci o osnivanju Vijeća, dokumentu koji nam je predstavljen na prvom sastanku, u kojem je stajalo kako ćemo uzimati u obzir „razlike između nedemokratskih režima“. Pokušao sam doznati kakve su to „razlike“ i na što se pod time stvarno misli, ali nisam dobio jasan odgovor.

– Glavna zamjerka koju ste iznijeli u vašem izdvojenom mišljenju upravo je ta: da će ovaj dokument dodatno pojačati staru tezu onih koji sebe zovu antifašistima o komunističkom totalitarizmu kao prihvatljivijem obliku totalitarizma?

To je moje viđenje stvari, da. A što se tiče riječi „antifašizam“, bezuspješno sam pokušavao da u dokumentu koristimo termin „borba protiv nacifašizma“. Ne zaboravimo da je riječ “antifašizam” skovao Staljin, da je za njega Berlinski zid bio „antifašistički“ zid koji je brana od „zapadnog imperijalizma“. To je zlorabljeni termin koji je ušao i u neke hrvatske službene dokumente, premda na Zapadu nitko ne koristi taj pojam i ne slavi se Dan antifašističke borbe nego Dan pobjede.

Ali, vratimo se dokumentu… Problem nastaje kada se, uza sve tvrdnje da treba osuditi sve zločine i da treba iskazati poštovanje žrtvama, da se ne smije relativizirati kršenje ljudskih prava, krene od teze da je jedan totalitarizam prihvatljiviji od drugoga i kada ga pokušavate obraniti tvrdnjama da je bio u naravi „dobar“ te da su sva zla i zločini koji su u ime te ideje učinjeni tek devijacije, povijesne zablude, “lijeva skretanja”. Prebacimo li takav način razmišljanja na razinu simbola dobivamo zabranjene simbole koji su jednoznačni, te one koji su višeznačni i nisu zabranjeni. Prvi su zabranjeni uz mogućnost iznimke, a ovi potonji su dopušteni i dobri uz mogućnost iznimke. Radi se o različitim spoznajnim polazištima. U radu Vijeću nisam sudjelovao kao povjesničar, nego kao teolog, ali takav pristup čini mi se i u povijesnom smislu pogrešnim. Pa i u Hrvatskoj, gdje je djelovao partizanski pokret koji se borio protiv nacifašizma i koji zaslužuje odgovarajuće mjesto u našoj povijesti.

Dakle, kada je stvar tako postavljena na misaonoj, pa rekao bih i duhovnoj razini, teško se može uspostaviti nekakav konstruktivni dijalog. I tako smo dobili konačan dokument koji, djelujući po svojoj savjesti, nisam mogao prihvatiti.

– Kako je tekla procedura oko usuglašavanja stajališta oko konačnog oblika dokumenta?

Pojavili su se o tome razni glasovi, pa bi i to bilo dobro pojasniti. Cijelo je vrijeme postojala ideja o mogućem uspostavljanju konsenzusa, ali je u jednom trenutku bilo jasno kako je to nemoguće. Bez obzira na zahtjeve nekih članova Vijeća da se glasuje o dokumentu, to se nije dogodilo. Glasovalo se samo u zaključku koji je bio predložen. Svatko je prema svojoj savjesti odlučio što će napraviti s tim zaključkom. Ja sam podržao zaključak, ali samo nakon što sam dobio jamstvo da će izdvojena mišljena biti sastavni dio cijele dokumentacije koja će biti prezentirana Vladi RH. Pod tim uvjetom sam pristao glasati o zaključku. Dakle, dao sam glas zaključku i odmah priložio svoje izdvojeno mišljenje. Što se mene osobno tiče, da zaključak dokumenta nije bio onakav kakav je naposljetku bio, napustio bih rad Vijeća.

– U tom izdvojenom mišljenju zagovarate stajalište po kojem, kada su u pitanju simboli totalitarnih sustava, treba izbjegavati restriktivne mjere, dakle zabrane?

Da. Ne slažem se s pristupom koji se temelji na postavci zabrane. Imamo definirane pozitivne zakonske propise i Ustav RH, posebice članak 39. Recimo, kada bi Vlada sada usvojila preporuku po kojoj bi se simbol HOS-a zabranio, osim u određenim situacijama, otvorilo bi se puno pitanja. Primjerice, neki mladić ili djevojka nose majicu HOS-a dok šeću Zagrebom. Čine to zato što im je pod tim simbolom u obrani Hrvatske poginuo otac ili neki obiteljski prijatelj. Ili su čitali o HOS-u ili iz prkosa. Policija bi trebala uhititi tog mladića ili djevojku? Ja sam protiv  toga.

A istodobno, netko se šeće sa zvijezdom petokrakom, sa srpom i čekićem i njemu se ništa ne događa. Evo, to je jedan primjer.

Treba reći: Hrvati dobro znaju što je značila zvijezda petokraka na kapi Ratka Mladića ili na kapi Veselina Šljivančanina i ne žele u javnom prostoru viđati takve simbole. To je zaključak iz zdrave logike. Kao što ne žele niti vidjeti kokardu. Time se naprosto ide protiv društvenog konsenzusa. To vrijedi i za one situacije kada netko želi isprovocirati reakcije noseći ustaške znakove u današnjoj slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj.

Jako se rijetko spominje da preambula hrvatskog Ustava govori o odbacivanju komunizama. A to nije doprlo do svijesti nekih. Dobro se zna na čemu je temeljena moderna hrvatska država. To je plebiscitarna odluka hrvatskog naroda na referendumu, sve političke odluke koje iz toga proizlaze, te Domovinski rat

Većina ljudi to ne radi, većina ljudi to razumije i većina mladih to shvaća, postoji konsenzus oko toga i zabrane su u takvim situacijama jednostavno kontraproduktivne.

– Pa kako onda imamo taj konsenzus na razini, recimo to tako, običnoga puka, a nemamo u intelektualnim elitama?

To je paradoks hrvatskog društva. Puno je čimbenika u igri, a jedan od njih svakako je povezan s činjenicom da se hrvatsko društvo uopće nije suočilo s komunističkim totalitarnim sustavom i njegovim naslijeđem. Uopće to nije napravilo. A pri tome još moramo slušati teze koje brane „demokratičnost“ toga režima. Ali, te teze su povijesno neodržive.

Ne trebamo čak ni posebno spominjati broj svećenika, redovnika i redovnica koje su ubili komunisti i koji je, nažalost, neusporedivo veći nego onaj u drugim zemljama ovog dijela Europe.

U Hrvatskoj je nakon Drugog svjetskog rata ubijeno preko 40 novinara, još jedna tragična brojka kakvoj je teško pronaći usporedbu u drugim zemljama istočnog bloka. Imali smo situaciju u kojoj su potpuno zamijenjene društvene elite, bez ikakva opravdanog razloga. Da ne govorimo o ubijenima na Križnom putu. Ili o tome što se ljudima radilo pod krinkom agrarne reforme ili pod krinkom fraza o „poštenoj inteligenciji“. Svi elementi demokratskog, građanskog društva bili su eliminirani. Namješteni izbori, masovna kršenja ljudskih prava, odsustvo slobode govora, politička, a potom i ekonomska emigracija… Neki su ovih dana izjavili kako je ustaški režim bio korumpiran i pljačkaški. To je točno. Međutim, ako nešto obilježava komunizam, onda je to činjenica da je taj sustav u svojoj srži bio koruptivan i u svojoj srži pljačkaški. Svi smo bili žrtve toga sustava niz godina, a danas postoje ljudi koji žele obraniti sliku toga sustava. Samo zato što žele obraniti vlastite biografije i vlastiti ideološki pogled na svijet. Pri tome koriste takve intelektualne akrobacije da je to upravo nevjerojatno. I to je ono što je jako zabrinjavajuće.

Kada sam u svome izdvojenom mišljenju napisao kako Hrvatska svoje probleme duguje prije svega posljedicama komunizma, onda su neki komentirali da su za te probleme odgovorni i političari koji su djelovali nakon uspostavljanja neovisnosti. Moja je teza kako je komunistički režim, koji je u svojoj srži potpuno pokvaren, promijenio etiku ljudi i njihov mentalitet jer je nametao potpuno krivu sliku o čovjeku i društvu. Smatram kako podrijetlo današnje korupcije treba tražiti u tom naslijeđenom mentalitetu iz prijašnjeg režima, kada je taj koruptivni mentalitet nastajao i prožeo srž društva.

Promatramo li današnji napredak, gospodarski i društveni, nekih bivših komunističkih zemalja koje su nas pretekle, vidimo da su to redom zemlje koje su napravile odmak od bivšeg režima. Kod nas su političke i gospodarske elite napravile izravno pretakanje iz tog razdoblja u razdoblje stvaranja hrvatske države, bez minimalnog preispitivanja njihove uloge u omogućavanju postojanja jednoga nedemokratskog sustava. U današnjim vladajućim strukturama vi nemate ljude koji su bili aktivni u ustaškom režimu. Ali itekako imate ljudi iz struktura UDBE, KOS-a i Saveza komunista.

Postoji potreba da preispitamo uloge koje su pojedinci imali u prijašnjem režimu. I oni koji su imali aktivne uloge u njemu, ne mogu biti ti koji će sudjelovati u formiranju i jačanju, novog, demokratskog društva.

Nama se dogodila ta društvena perverzija, a umjesto o njoj neprestano se priča o „ustašizaciji“ hrvatskog društva koju ja doista ne uočavam. Jedan od oblika te perverzije jest i to da su ljudi od zvijezde petokrake branili neovisnu i demokratsku Hrvatsku, a ona se smatra pozitivnim simbolom. A upravo to mjerilo bi trebalo biti ključno – demokratska, neovisna Hrvatska nastala u Domovinskom ratu kao glavno mjerilo, ne ni komunizam ni drugi svjetski rat. Druge države nisu imale našu povijesnu situaciju i ne treba nas uspoređivati s njima.

– A što ćemo s argumentom kako upravo ta demokratska Hrvatska ima u svom Ustavu „antifašističke temelje“?

Gledajte, ja nisam ustavni stručnjak. Kao građanin čitajući preambulu Ustava RH vidim nabrojene dokaze hrvatske pravno utemeljene državnosti kroz povijest, uključujući i one iz svih povijesnih razdoblja okupacija. Odluke ZAVNOH-a se u preambuli hrvatskog Ustava spominju kao jedan od tih dokaza. Nigdje se ne kaže da je Hrvatska utemeljena na antifašizmu. Ne želim umanjiti značaj toga elementa, ali on je jedan od mnogih. Moglo bi se isto tako reći da je Hrvatska utemeljena na Banovini Hrvatskoj. Drugo, pored negiranja NDH kao dokaza te državnosti spominje se jako rijetko da preambula govori o odbacivanju komunizama. A to nije doprlo do svijesti nekih. Dobro se zna na čemu je temeljena moderna hrvatska država. To je plebiscitarna odluka hrvatskog naroda na referendumu, sve političke odluke koje iz toga proizlaze, te Domovinski rat. Neki kao da stalno žele obrnuti te jasne teze, nametnuti krivice, promijeniti uloge. Izgleda kao da je riječ o projektu koji neprestano traje.

 – Dobro, kako onda postići taj tako zagovarani kompromis?

Živimo zajedno i moramo tražiti načine kako ćemo živjeti zajedno. Kao kršćani moramo težiti otkrivanju istine u ljubavi. U ovom trenutku imamo puno pitanja o prošlosti. Od njih ne možemo pobjeći. Prošlost će nas zasigurno stići, ako je ne rasvijetlimo svjetlom istine, priznanja pogrešaka i naposljetku onim oprosta i pomirenja.

Svakoga od nas prošlost sustiže. I nas kao pojedince. Međutim, ako priznamo pogreške iz prošlosti i nosimo se s odgovornošću za ono dobro ili loše što smo napravili, onda postoji nada u ispravljanje posljedica i mogućnost novoga početka. U jednom dijelu naše javnosti, pa i medijske, postoji tendencija da se ta istina ne otkrije, da se ne prizna razornost koju je komunistički režim imao za hrvatski narod i društvo. I ulaže se ogromna energija da tako ostane.

Neki su komentirali kako je ovaj dokument prvi put nešto jasnije rekao i odredio se o komunističkim zločinima. Tragično je kako nam je trebalo 28 godina da takvo nešto kažemo. Ali, istina ne može biti zaustavljena. Čitam ovih dana kako Česi prosvjeduju jer je netko iz komunističkog sustava imenovan na moćno mjesto u policiji. Ljudi su to odbili. Nadam se da će tako biti uskoro kod nas, da će zavladati takav odnos prema pitanjima koja se tiču svakoga od nas.

Pomirenje i oprost moraju doći iznutra. Oni mogu biti društveno oblikovani i promicani, ali moraju biti temeljeni na istini i pravdi. Čovjek ne može biti natjeran da oprosti, on mora sam doći do te spoznaje

– Što mislite o pojedinim komentarima da je Vijeće i rasprave oko njega iskorišteno kao sredstvo odvlačenja pozornosti od nekih akutnih pitanja koje trenutačno muče Hrvatsku?

Ne bih se s time složio. Pristao sam na članstvo u Vijeću, kako sam već rekao, zbog odgovornosti koju imam prema hrvatskom društvu. I dalje mislim kako je važno da se ljudi nalaze i razgovaraju. Možda je dobro da je Vijeće još jednom pokazalo dubinu podjela koje vladaju, ali i potrebu za dijalogom koju svi mi imamo.

– Kakve sve posljedice mogu te podjele koje ste spomenuli imati? Dosta se govori i o potrebi oprosta?

Ono što se meni čini važnim jest sljedeće: često se govori o hrvatskom narodu kao zatucanom, nacionalističkom, netolerantnom. Moja je pak teza da je on puno, puno tolerantniji nego što to neki tvrde. Pogledajmo, primjerice, generaciju rođenu malo prije Drugog svjetskog rata, za njegova trajanja ili nakon njegova završetka. Kakve sve strahote je taj naraštaj prošao počevši od Drugoga svjetskog rata nadalje, do progona u komunističkom režimu. I pri tome uopće ne mislim na ljude koji su bili striktno politički proganjani. Svi ljudi koji su bili ponosni na svoj hrvatski identitet, koji se nisu željeli suobličiti vladajućoj ideologiji ili su htjeli živjeti vjerski identitet morali su svoj život proživjeti kao građani drugog reda, svjesno ili nesvjesno. Stalno su bili posramljivani, a to su i danas. A takva pozicija oblikuje čovjeka psihološki – moraš paziti što ćeš reći, kako ćeš se ponašati, prilagođavati se, živjeti „pod ručnom kočnicom“. Moraš naučiti biti neslobodan i neslobodno djelovati u društvu poremećenih vrijednosti. Posramljivanje je jedno snažno i moćno oružje kontrole društva. A komunisti i njihovi nasljednici jako dobro znaju kako se to čini.

S druge strane, imali ste društvenu klasu koja je, recimo to tako, „živjela punim plućima“, nesmetano vladala bez ikakve demokratske procedure i bez ikakva sustava kontrole kvalitete. Jer si pripadao partiji i establišmentu mogao si napredovati. Pripadao si elitama koje su uvijek nastojale ostvariti svoje interese skupine kojoj su pripadali. Dakle, tada je stvorena i oblikovana jedna duboka rascijepljenost društva, a posljedice osjećamo i živimo i danas.

Ono što je uslijedilo bio je Domovinski rat koji je donio silan ushit slobode i ponosa, ali i rodio neke nove traume. Ljudi koji su prolazili kroz ratne strahote susreću na ulici one koji su im nanosili zlo bez suda, bez kazne i bez mogućnosti pravoga procesa traženja oprosta i pomirenja.

Dakle, zamislite kroz kakve je sve traume morao proći pripadnik toga naraštaja u svom životu. I nakon svega toga, među Hrvatima nema potrebe za osvetom, nema zle krvi. Postoje ljudi koji se s pravo osjećaju frustrirani jer nose u sebi te društvene traume i nepravde koje se čak ponavljaju i ponovno nameću.

Pomirenje i oprost moraju doći iznutra. Oni mogu biti društveno oblikovani i promicani, ali moraju biti temeljeni na istini i pravdi. Čovjek ne može biti natjeran da oprosti, on mora sam doći do te spoznaje. Hrvatsko društvo ne može biti primoravano da u 20 godina prođe kroz proces za koji je drugim društvima trebalo 50  godina ili više.

Zato uvijek kažem da su Hrvati puno tolerantniji nego što nas žele prikazati i da mnoga društva stabilnija od našega ne bi mogla nositi ovakvu količinu traume i na ovakav način.

– Spomenuli ste vladajuće elite i njihovo „pretakanje“ iz komunističkog režima u demokratsku Hrvatsku…

Da, naše ekonomske, političke i kulturne elite, odnosno najveći njihov dio, vuku svoje korijene iz komunizma. I dobrim dijelom su naslonjeni na elite iz komunizma i to nije nešto što se ne može empirijski pokazati.

Nisam siguran da je dovoljan protok vremena za promjenu. Vidimo, naime, da se formiraju novi naraštaji pod utjecajem dominantnog načina razmišljanja. Hrvatska nije imala nikakav oblik lustracije, to treba imati na umu. Ljudi koji su nekada aktivno formirali obličja represivnog režima u raznim formama pa i u onoj duhovnoj i intelektualno nameću se, a zapravo ne mogu biti oni koji oblikuju novo hrvatsko društvo. A kod nas to očito mogu. I još su u situaciji da dijelom formiraju nove naraštaje.

– Je li Hrvatsko katoličko sveučilište mjesto gdje se nudi drugačiji obrazac formacije budućih hrvatskih intelektualaca?

Postoji nekoliko mjesta gdje se to stanje pokušava promijeniti, a HKS je jedno od njih. Hoćemo li uspjeti, vidjet ćemo. Nije uvijek lako unutar postojećeg dominantnog mentaliteta ponuditi nešto novo i drugačije što se istome suprotstavlja. Ali, tu moram napomenuti kako takva situacija ide iznad uobičajenih podjela „lijevo“ i „desno“. Svećenik sam i ne smatram sebe ni „ljevičarom“ ni „desničarom“. Ne pripadam niti jednoj političkoj kategoriji. Ono što je važno jest inzistiranje na temeljnim vrednotama koje nadilaze forme političkog govora i djelovanja. Prava bitka se vodi za duše ljudi. Uostalom, ta pretvorba elita o kojoj sam govorio nije bila vezana uz jednu stranku. U svim strankama možemo prepoznati elemente ovakva djelovanja.

Svećenik sam i ne smatram sebe ni ‘ljevičarom’ ni ‘desničarom’. Ono što je važno jest inzistiranje na temeljnim vrednotama koje nadilaze forme političkog govora i djelovanja.

– Gdje je Katolička Crkva u svemu tome? Što ona može dati kao prilog u toj potrebnoj promjeni?

To je veliki izazov za Crkvu. Trebamo, baš kako nas na to poziva papa Franjo, biti evanđeoski nadahnuti, biti sol i svjetlo društva u kojemu živimo. To je zadaća Crkve. Ona treba biti prostor u kojem će biti dopuštena različita razmišljanja o aktualnoj društvenoj situaciji, ali uvijek na temelju evanđeoskih vrednota i kreposti. Prema kriteriju tih vrednota treba prepoznavati je li netko na pravome mjestu ili ne, je li autentičan ili ne, a ne prema kriteriju nekih ili nečijih interesa. Postavimo li naš pogled na tim temeljima, moći ćemo vidjeti i gdje smo mi propustili biti sol svijeta, gdje smo obljutavili, gdje nismo bili svjetlo nego smo širili tamu. A istodobno proniknuti koje to društvene i političke strukture potpomažu razvoj čovjeka u njegovoj cjelini, kao odgovornog i slobodnog pojedinca, a koje taj razvoj ometaju i koriste ga za svoje ideološke interese.

Goran Andrijanić | Bitno.net