Najviše su djeca indoktrinirana medijskim porukama kako postati bogat, moćan i slavan, živeći pod nevjerojatnim pritiskom ostvarenja nemogućega. Provode svoj život želeći ostvariti ono što im medijski manipulatori određuju kao važno. Umjesto odgoja i neposredna kontakta djeci dajemo računalo

Mediji

Ako su djeca medijski pismenija od roditelja i nastavnika, što će im informatika (i) u nižim razredima osnovne škole? Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović nedavno je izjavio da planira uvesti nastavni predmet informatike već od prvog razreda osnovne škole. Ima li ministar izračun koliko će uvođenje tog novog predmeta stajati državni proračun, što se njime dobiva, koje su posljedice za roditeljski budžet, a koje za odgoj djece i mladih? Najviše djece već ima od petog razreda izborni predmet informatiku, ali ga sve više izbjegavaju jer su prerasli svoje učitelje. Uz to, nije poznato hoće li osnovci (i u nižim razredima) trebati posjedovati računalo za obavljanje domaćih zadaća za taj predmet ili će se nastava odvijati u sklopu (redovitih) školskih aktivnosti. Djeca izuzetno brzo i učinkovito svladavaju nove tehnologije, ali nemaju kritički stav prema medijskim sadržajima, pogotovo prema internetu. Djeca su, u prosjeku, medijski pismenija od roditelja i nastavnika. Kad se pitaju roditelji, svi odreda tvrde kako im je problem odviknuti dijete od računala, a ne kako ga (dodatno) informatički opismeniti. To su činjenice. Zbog toga treba uvesti u škole ono što je aktualno, djeci i roditeljima potrebno, odgoj za medije, a ne informatiku (i) u nižim razredima, osobito ne kao redovni predmet. Zašto medijski odgoj, a ne medijska pismenost? Kultura se sve više transformira u medijsku kulturu (Schmidt, S. J., 1994.). Descartesova krilatica, ovdje izvučena iz konteksta, cogito ergo sum (mislim, dakle postojim) u današnjem se vremenu transformira u konzumeristički slogan emo ergo sum (kupujem, dakle postojim) ili u načelo Georgea Berkeleyja esse est percipi (u slobodnome prijevodu: nešto postoji samo ako je percipirano). »Kralj« postaje potrošač. (E. Hemingway u romanu »Sunce se ponovno rađa«). Djeca kao nitko drugi upadaju u mrežu ribara ljudskih duša, postajući robom stvari, gdje stvari postaju mjerilo čovjeka (Đ. Šušnjić).

Naviše su djeca indoktrinirana medijskim porukama kako postati bogat, moćan i slavan, živeći pod nevjerojatnim pritiskom ostvarenja nemogućega. Provode svoj život želeći ostvariti ono što im medijski manipulatori određuju kao važno, a što je za njih nevažno. Umjesto odgoja i neposredna kontakta djeci dajemo računalo, televizor ili mobitel. Ekrani su postali kradljivci vremena.

Udžbenici za hrvatski jezik u osnovnim školama ukazuju na nisku zastupljenost sadržaja koji potiču razvoj medijskih kompetencija. U osnovnoškolskim čitankama prisutni su uglavnom tekstovi vezani uz medijsku pismenost, tj. tekstovi koji su više usmjereni na umjetnost, ponajviše filmsku i kazališnu, dok su najmanje zastupljeni tekstovi koji kod djece razvijaju kritičko mišljenje. Medijska kultura obuhvaća razvoj medijske pismenosti u umjetnosti − filmske i kazališne – ali ne razvoj medijske kompetencije.

Rezultati moje najnovije knjige sa suradnicima »Tamna strana ekrana«, koja će u ožujku biti dostupna javnosti, pokazuju da djeca slobodno vrijeme (u jedanaest škola diljem Hrvatske) najviše provode u »prijateljevanju« s trima ekranima. U toj se knjizi detaljno analiziraju primjeri medijskih manipulacija, prikazuju rezultati istraživanja o sve izraženijoj ovisnosti djece i mladih o medijima, kršenju dječjih prava u medijima, sve do konkretnih uputa kako provoditi (nacionalno prepoznatljiv) projekt »Deset dana bez ekrana«. Djeca ocjenjuju negativnima načine kako mediji prezentiraju njihove potrebe i probleme. Međutim, kad se od njih tražila (samo)procjena vlastite izloženosti manipulacijama u medijima, spremnosti i znanja da se suprotstave takvim zlouporabama, onda pokazuju naivnost. Većina ih smatra da upravo oni nisu izloženi manipulacijama te da ih znaju izbjeći, navodeći kako ne znaju točno kako ih prepoznati. Percepcija medijske stvarnosti kao negativne i manipulacijske u svojevrsnom je raskoraku s pretežno zadovoljnim i (samouvjerenim) dječjim stavovima o vlastitoj »imunosti« na medijske trendove ili zlouporabe dječjih prava u medijima.

Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece za razdoblje od 2006. do 2012. godine zavređuje širu analizu kako bi se izradila Strategija razvoja od 2012. do 2018. godine, koja bi bila znatno učinkovitija od dosadašnje. S obzirom na neupitnu snagu i utjecaj medija u suvremenom društvu, njihova uloga u zaštiti interesa i prava djece postaje jednim od ključnih ciljeva u odgoju. Premda Republika Hrvatska iskazuje deklarativno opredjeljenje za provedbu preuzetih obveza zaštite dječjih prava, da bi bila mjerljiva i učinkovita, potrebno je sagledati sve implikacije rezultata istraživanja i mišljenja stručnjaka koji ukazuju na sve izraženiju ovisnosti djece i mladih o medijima, medijskim manipulacijama te kršenja dječjih prava u medijima. Tek tad može se operacionalizirati strateški cilj nacionalnog programa djelovanja za djecu »Unaprijediti kvalitetu života djece u Republici Hrvatskoj«. Većina studija o medijskoj aktivnosti pokazuje da se s porastom korištenja interneta vrijeme provedeno pred televizorom nije smanjilo već povećalo. Istraživači s američkih sveučilišta Stanford i California pokazuju da multitasking (simultano korištenje različitih medija) oslabljuje dječju memoriju i koncentraciju (opširnije na internetskoj stranici www.dailymail.co.uk). Suvremeni klinci postaju djeca medija. Zbog interneta, osobito kod djece, umire briga za druge. Naše dalekovidnice (tzv. javna i komercijalne) postale su prostor za »emitiranje sapunica, serija, kuharica, mjenjačnica, bigbraderica i sličnih drobilica ljudskog dostojanstva« (Sead Alić u Vjesniku od 9. veljače 2012.). Seneka je davno ustvrdio i opomenuo buduće generacije: »Nijedno ropstvo nije sramotnije od dobrovoljnoga.«

Agencija za elektroničke medije pokazala je svoju nemoć i(li) svrhu postojanja (o čemu je pisao S. Alić u Vjesniku od 9. veljače ove godine). Uz to, nedavno u medijima izjavile su ministrica kulture dr. Andrea Zlatar Violić i državna pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić da Ministarstvo kulture i Ured pravobraniteljice za djecu nemaju nikakve prav(n)e mogućnosti zaštite djece u medijima. Kultura, obrazovanje, informiranje i znanost imaju najmanje prostora u medijima, a trivijalnost, podilaženje najnižim strastima, izmišljanje događaja, spletkarenja, seksualnost, nasilje, oglašavanja, reklame, teroriziranje javnosti sporednim likovima i manipulacija o(p)staju dominantne teme. Odgoj za medije otvara prostor odgoja za kritičko mišljenje u cilju prevencije suvremenih ovisnosti (i) o trima ekranima. Moji kolege i ja već godinama upućujemo na potrebu uvođenja sadržaja iz medijske pedagogije u osnovne i srednje škole kako bi se učenici naučili vještinama potrebnima za istraživanje, ispitivanje i analiziranje načina na koje mediji oblikuju svijet. Dokad čekati?

Zlatko Miliša | Vjesnik.hr