Stjepan Lice o fra Zvjezdanu Liniću – životopis koji traje

Fra Zvjezdan pred oltarom u crkvi svetoga Franje na Kaptolu – Štefica Šimunić, 1988

Fra Zvjezdan Linić rođen je 1. ožujka 1941. u Svilnom, malom primorskom mjestu ponad Rijeke.

Nakon osnovnog školovanja u rodnom kraju, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje te poslijediplomski studij nastavio je u Samoboru, Zagrebu, Innsbrucku, gdje je doktorirao, te u Parizu gdje je specijalizirao liturgiku.

U Franjevački red – u Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda – stupio je 1958. godine. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1967.

Svećenički je djelovao na Trsatu u Rijeci, Karlovcu, Novom Sadu, Osijeku i na Kaptolu u Zagrebu, te od 1997. godine u kući susreta „Tabor“ pri franjevačkom samostanu u Samoboru.

Tijekom svoje svećeničke službe osobito je rado – na sve prikladne načine – naviještao Evanđelje, propovijedajući redovito, k tome i jednako rado i zanosno, i radnim danom i nedjeljom i blagdanom.

U godinama svećeničke službe u Osijeku počeo se uključivati u karizmatski pokret te je jedan od njegovih prvih pokretača i najpostojaniji voditelj u našim krajevima. Po dolasku u Zagreb, u Franjevački samostan na Kaptolu, od konca 1981. godine, uz pastoralni i vjeronaučni rad s mladima, te vođenje molitvenih skupina, predano je i uporno nastojao oko uvođenja vjernika svih dobi u dublje iskustvo susreta s Kristom te oko njihovog poticanja da sve vjerodostojnije i hrabrije žive svoju vjeru i u Crkvi i u svijetu. U crkvi svetog Franje na Kaptolu te mnogim drugim mjestima i u domovini i u inozemstvu održao je mnogobrojne seminare duhovne obnove u kojima je sudjelovao velik broj vjernika.

Već od 1982. godine, kad mu je povjereno vodstvo mjesnog bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda na Kaptolu, posvećuje se osuvremenjivanju i jasnijem određenju Franjevačkoga svjetovnog reda u našim krajevima, i to na svim razinama, te se Franjevački svjetovni red u nas razrastao zahvaljujući umnogome njegovom žaru i poduzetnosti te njegovim poticajima.

Od druge polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća pokrenuo je sustavno uvođenje u vjeru odraslih te je pod njegovim vodstvom katekumenat prošlo više stotina osoba.

Od dolaska u Samobor do kraja se posvetio vođenju duhovnih vježbi i seminara duhovne obnove ponajprije u kući susreta „Tabor“, ali i diljem domovine te u inozemstvu (ponajviše u Europi, ali i u Americi i Australiji).

Objavio je niz knjiga duhovnog sadržaja, najvećim dijelom u nakladi Teovizije i biblioteci „Brat Franjo“ Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Objavio je i velik broj članaka i razgovora u mnogim vjerskim, ali i svjetovnim listovima i časopisima. Od početka devedesetih godina prošloga stoljeća sudjelovao je u emisiji „Duhovna misao“ Prvog programa Hrvatskog radija, a potom i u drugim radijskim i televizijskim emisijama, napose na Hrvatskom katoličkom radiju i Radio Mariji. Niz je godina svake nedjelje slavio svetu misu koju su prenosili na radijskom programu.

U jednom razdoblju, devedesetih godina prošloga stoljeća, održavao je nastavu iz Liturgike na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Svoju životnu usredotočenost na euharistiju, na sakramentalnu Božju prisutnost, i duhovnost neposrednosti koja svoje žarište ima u euharistiji, životno je upisao u duše nebrojenih te zapisao u knjizi „Da radost vaša bude potpuna: Sakramenti – znakovi Isusove trajne i vjerne blizine i ljubavi“ u nakladi Glasa Koncila.

Fra Zvjezdan Linić bio je postojan i vjerodostojan svjedok Božje blizine, poticatelj na život u Božjoj blizini. Poticao nas je ne samo na život u odnosu s Bogom, nego upravu u dodiru s njim. Ohrabrivao nas je da u tome nađemo svoje životno određenje, bez obzira na vrijeme u kojem živimo: jer svako je vrijeme na svoj način nesklono onima koji žive zagledani u Boga, zaneseni Božjim.

I dok nas je poticao da svoju vjeru živimo hrabro, nije nas upućivao mimo svijeta, kamo li protiv svijeta. Premda je u svemu isticao duhovno, materijalno nije smatrao manje vrijednim. Poticao nas je da duhovnost živimo u konkretnostima naših života. Pamtim kako je svojedobno u jednoj svojoj propovijedi s naglašenim žarom rekao da bi Isus – da danas prolazi zemljom – u svojim prispodobama iznosio slike iz današnjeg svijeta, služio se prizorima i detaljima s naših gradskih ulica.

U sakramentima, u podjeljivanju sakramenata bilo mu je posve naravno uključiti dodir. Odmak je shvaćao kao govor neusklađen sa sakramentalnim.

S povjerenjem je i otvorena srca išao ususret ljudima – i prema dobrima i prema onima koje je iz različitih razloga bilo teže označiti takvima, i prema jakima i prema slabima, i prema hrabrima i prema uplašenima. Išao im je ususret naviještajući im, donoseći Isusa u njihov život. Pritom je uvijek imao povjerenja u Boga prisutnoga, da je on taj koji čini život novim.

U njemu je kroza sve godine njegova života uvijek bilo živo nešto dječačko, bezazleno i radoznalo, svježe i radosno. Bio je vedar, šaljiv, i nije se ustručavao šaliti se i na svoj račun. Nikada ga nisam čuo da je ikada o svom subratu rekao ijednu nelijepu riječ. Uvijek je iznova predanošću i požrtvovnošću nadjačavao svoju iscrpljenost. Za sebe je ostavljao tek mrvice vremena.

Znao je zastati začuđen, zbunjen mlakošću onih koji se pozivaju na Boga. Njemu je Božji govor u svemu bio razgovijetan. I nikada nije pomislio da je u svojoj službi učinio dovoljno. Svoj je život živio kao nikad dovoljno dorečen odgovor Ljubavi kojom je ljubljen, Ljubavi koja ljubi svakoga čovjeka.

Njegovu svećeničku službu osobito izrazito obilježavaju postojanost i žar te posvemašnja – upravo svakodobna – otvorenost i pristupačnost svakome u potrebi. Okrivajući bliskog Boga mnoge je uputio u život u Božjoj blizini. Mnogi su mu, mnoge obitelji, zahvalni za njegovu uključenost u njihove živote, za njegovo životno bogoslužje. Među njima smo – zapisujem to s osobitom zahvalnošću – i moja obitelj i ja.

Stjepan Lice