DOBITNICA NAGRADE 'ANDRIJA BUVINA'

Sanja Nikčević – dokaz da je moguće živjeti kršćanske vrijednosti kroz kazališnu umjetnost i uspjeti

Kako smo ranije danas izvijestili, sinoć je na svečanom programu zatvaranja manifestacije “Dani kršćanske kulture”, našoj kolumnistici Sanji Nikčević dodijeljena nagrada “Andrija Buvina” za izniman doprinos kršćanskoj kulturi. Ovdje donosimo cjeloviti tekst obrazloženja o dodijeli nagrade ovoj uistinu iznimnoj teatrologinji koja ne odustaje od prenošenja kršćanske poruke kroz kazališnu umjetnost.

“Prof. dr. sc. Sanja Nikčević rođena je 1960. godine u Varaždinu. Djetinjstvo je provela u Podravini te je osnovnu školu pohađala u Kloštru Podravskom. Više puta je izjavila, pa i na Susretu s autorom koji smo s njom upriličili 2013. godine u sklopu DKK, da je već u tim godinama na neki način spoznala svoj životni poziv. Naime, na njezino zvanje utjecala je predstava koju je gledala u kazalištu još kao osnovnoškolka. Taj prvi susret s kazalištem ostavio je dubok pečat do današnjega dana, već tada je, ističe, znala da želi biti kazališna kritičarka.

Vezano uz to otkrivanje i slijeđenje poziva jednom je u razgovoru za medije istaknula: „Ja vjerujem da nam Bog stavlja u srce talente i sklonosti, kao i odgovornosti prema njima, ali nas okolina na određeni način cijelo vrijeme udaljava od toga. Mi u srcu znamo što želimo i kamo želimo ići, ali to ne možemo odmah precizno definirati. (…) Talente koje nam je Bog stavio u srce dužni smo razvijati. (…) Ali okolina oko nas nam stalno govori – moraš raditi nešto ‘pametno’. A što je doista pametan posao? Svi govore, onaj na kojem se puno zaradi. Ali koliko ima bogatih, a nesretnih ljudi, pa mi se nekako čini da to ipak nema veze. Čini mi se da je ‘pametan’ onaj posao koji voliš raditi, koji radiš dobro i s kojim stvaraš neku korist za zajednicu…“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Takav je stav dakle Sanja zauzela prema životu i djelovanju i toga se stalno i držala, o čemu svjedoče i njezine riječi iz jedno drugog intervjua: „Na svom duhovnom putu otkrila sam kako ne postoji idealna ‘formula’, recept koji će ti pomoći donijeti odluku u nekom presudnom trenutku. Ali zato postoji stav koji će ti pomoći tu odluku donijeti: osluškuj vlastito srce u kojem je ono što je autentično u nama. Ono Božje. I slijedi to, što god ti okolina govorila. Ima predivna priča o žabicama koje su se penjale na visoku planinu. Svi su dovikivali da im je to preteško i sve su odustale osim jedne. Ona se popela na vrh, a kad su je htjeli intervjuirati otkrili su da je – gluha. Zato je i uspjela.“

Sanja se, dakle, još od osnovne škole uporno i ustrajno penjala na visoku planinu svoje ljubavi prema kazalištu, kršćanskoj kulturi i služenju zajednici i od toga nikada nije odustajala. Stoga je, slijedeći svoj san, nakon u Virovitici završene gimnazije upisala francuski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je, potpuno se usmjerivši na kazalište, magistrirala i doktorirala (1998.) s temama o američkoj drami.

Svoje znanje i ljubav prema kazalištu prenosila je drugima najprije kao novinar i kazališni kritičar Večernjeg lista, a potom je djelovala kao viši savjetnik za kazalište u Ministarstvu kulture. Osnovala je i deset godina vodila Hrvatski centar Međunarodnog kazališnog instituta ITI-UNESCO.

Od 2003. započinje predavati na visokoškolskim ustanovama i ulazi u svijet prenošenja znanja i ljubavi prema kazalištu mladim naraštajima budućih stručnjaka i umjetnika: najprije predaje na Katedri za književnost engleskog jezika Filozofskog fakulteta u Osijeku (gdje predaje kolegije o američkoj i britanskoj drami), a od 2007. prelazi na Umjetničku akademiju u Osijeku gdje je sada redovni profesor i voditelj teorije na Odsjeku za kazališnu umjetnost te predaje kolegije povijesti drame i kazališta. Aktivna je i kao profesor na doktorskom studiju iz književnosti istoga fakulteta, gdje vodi dramski modul u 3. semestru (kolegiji o kazališnoj kritici).

Aktivna je članica brojnih hrvatskih i međunarodnih udruga kritičara i teatrologa (npr. bila je dva puta član Upravnog odbora svjetskog ITI-ja). Dva puta dobila je Fulbright stipendiju koju je provela u New Yorku (1995.) i Santa Barbari (2002).

U sklopu Hrvatskoga centra ITI pokrenula je i uređivala Biblioteku Mansioni (1994.-2004.) i bilten Hrvatska drama i danas jedino glasilo o hrvatskom kazalištu koje se objavljuje na engleskom jeziku. Bila je urednica časopisa Kazalište (1999.-2002.), a pri UAOS pokrenula je i uređivala Biblioteku Ars Academica (2009.-2013.).

Osim što je kazališne kritike pisala u Večernjem listu, iste je objavljivala i u Vjesniku, a danas u Vijencu i Hrvatskom slovu. Objavila je preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u časopisima širom svijeta te sudjelovala na brojnim simpozijima u zemlji i širom svijeta. Uredila je pet antologija (Antologija američke drame I i II, Antologija suvremene hrvatske drame, Antologija ratne drame 1991.-1995., Antologija hrvatske ratne komedije 1991.-1997.Antologija hrvatske poratne drame 1996.-2011. i zbornik na engleskom Kazališna kritika danas. Iz gledišta kršćanske kulture posebice su zanimljive ove antologije vezane za rat u Hrvatskoj koje svjedoče o borbi za hrvatsku samostalnost, o tome kako je ona našla izraz i u kazališnoj umjetnosti, ali i koliko je to stvaranje duboko isprepleteno s vjerskim identitetom hrvatskoga naroda i prožeto kršćanskom kulturom.

Objavila je deset autorskih knjiga, od toga tri knjige o američkoj drami: Američka subverzivna drama ili simpatija za losere , Afirmativna američka drama ili živjeli Puritanci i Gubitnički genij u našem gradu. Četiri knjige o hrvatskoj drami: Što je nama hrvatska drama danas? (2008.), Kako prikazati ljudske rane na sceni. Ratne teme u hrvatskoj, bosanskoj i angloameričkoj drami (2016.) i knjigu kritika Druga slika hrvatskog kazališta ili izvan glavne struje (2016). Polemična knjiga Mit o Krleži. Krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu (2016.) izazvala je odjeke i promovirana je po cijeloj Hrvatskoj, a u njoj je dala svoje kritičko viđenje te književne ikone marksističke ljevice.

Posebice je veliku pažnju izazvala njezina knjiga o nametanju trendova u europskom kazalištu Nova evropska drama ili velika obmana, objavljena 2005. godine, za koju je dobila i uglednu nagradu za kazališnu esejistiku Petar Brečić, a prevedena je na engleski, slovački i bugarski jezik. U toj knjizi progovara o dekadenciji suvremene kazališne umjetnosti odmetnute od religioznih korijena svog nastanka te uopće od lijepog, dobrog i istinitog. Pri tome je snažno kritizirala dominantnu kazališnu estetiku u kojoj prevladavaju nasilje, seksualne perverzije, besmisao i nihilizam. Nije se bojala ustvrditi da je taj trend nametnula redateljska elita bez ikakvog interesa publike i da ga često mi sami kao porezni obveznici financiramo kroz državne kazališne kuće. Ova knjiga priskrbila joj je mnogo neprijatelja i postala je omrznuta osoba u krugovima hrvatskog kazališnog mainstreama, ali je i, s druge strane, dobila mnoge nagrade i pozitivne reakcije mnogih čitatelja koji su se i sam pronašli u njezinoj izjavi: „Mene ne zanima gledati kako nekog siluju ili ubijaju, mene, kao i umjetnost svih tih prošlih stoljeća, zanima ljudska duša i razlozi kako se čovjek nađe u tragediji i kako iz toga izlazi.“ Pet godina nakon objavljivanja izišlo je drugo izdanje te knjige, tj. svojevrsni nastavak ili dopuna Nova evropska drama ili velika obmana 2, u kojem je osnovna teza dopunjena novim primjerima, ali i objavljen vrlo dramatičan život knjige i same autorice – svi napadi i pohvale koje je doživjela.

Godinu poslije objavila je prvu teorijsku knjigu u Hrvatskoj o kazališnoj kritici (Kazališna kritika ili neizbježni suputnik, 2011.), za koju je dobila nagradu A. G. Matoš Matice Hrvatske.

Uz mnogobrojne nagrade valja istaknuti da ju je predsjednik Republike Hrvatske odlikovao 2000. Redom hrvatskog pletera za doprinos razvitku i ugledu države te za dobrobit građana, da je počasni građanin grada Waterforda, CT, USA, a 2015. dobila je i Priznanje studentskog kapelana Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku za promicanje sinteze vjere, znanosti i umjetnosti umjetničkim i profesionalnim radom.

U svom proučavanju kazališta i u svojim knjigama o drami, o dekadenciji suvremene drame i sl., te u svom radu sa studentima i javnom djelovanju ona je uvijek otvoreno nastupala s kršćanskih pozicija, ne ideoloških i stručno inferiornih, nego znanstveno utemeljenih, argumentiranih, ali prožetih uvjerenjem o isprepletenosti kršćanske kulture i svijeta umjetnosti, svijeta kazališta. Sanja je danas ovdje s nama jer je osim doista blistavih profesionalnih rezultata svoj rad i javno djelovanje beskompromisno sastavila u službu Gospodinu i nikad se nije ustručavala isticati i u stručnoj javnosti i u medijima i među mnogobrojnom publikom tu neraskidivu povezanost umjetnosti i kršćanske kulture, kao i svoj vjerski identitet. Kada govori o svom radu, u tom kontekstu znala je kazati: „Studirala i radila sam isključivo ono što sam voljela, ono što sam smatrala korisnim i za druge i pri tome uživala. Kasnije sam to osvijestila kao služenje Bogu. Što je najbolje, ja sam živi dokaz da je moguće živjeti kršćanske vrijednosti i ne samo opstati na ovome svijetu nego i uspjeti“, a u javnim nastupima nije se libila istaknuti: „Svi mi u sebi imamo potrebu za lijepom umjetnosti, za onom koja će nas oplemeniti, podići, učiniti boljima. I ta potreba je u nama zato jer je umjetnost tako i nastala. Ne samo da je umjetnost u svojoj biti lijepa, ona je u svojoj biti religiozna!“

Takvo stajalište i njezina ljubav prema kazalištu potaknuli su je da se prihvati zadatka da bude selektor Festivala kršćanskog kazališta pokrenutog 2015. godine u Zagrebu od fra Josipa Blaževića, odnosno Franjevaca konventualaca. Sama se javila fra Josipu i samozatajno i velikodušno uložila svoje znanje i trud kako bi taj Festival zaživio i uspješno se odvijao. Sanja često naglašava da su kršćanski svjetonazor i nadahnuće izbačeni iz glavne struje europskog i hrvatskog kazališta, ali da postoje na rubovima zbog potrebe samih kazališnih stvaratelja i publike koja bi takve sadržaje htjela gledati, ali ih mainstream kazališta iz ideoloških razloga ne uvršćuju. Taj Festival kršćanskog kazališta pokrenut je upravo iz potrebe za vidljivošću predstava nastalih iz kršćanskog svjetonazora i duhovne inspiracije, za promoviranjem autora i kazališnih skupina koje djeluju s kršćanskim nadahnućem. Do sada je na Festivalu sudjelovalo preko dvije stotine izvođača iz cijele Hrvatske, kazališnih amatera i profesionalaca (T. Jurkić, R. Kurbaša), doajena hrvatskog kazališta (D. Sidor), studenata UAOS-a i KBF-a, srednjoškolaca i osnovnoškolaca; prikazane su kultne predstave hrvatskog glumišta (hvarsko Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika) i novonastali projekti (D. Peričić, Pekel na zemli). Uz dramski teatar viđeni su i različiti kazališni žanrovi (lutkarska priča o raju Prvi grijeh, plesni Oče naš, performansi, mjuzikli) uz širok spektar tema (priče o svecima, ali i o grijehu, milosrđu, potrebi za ljubavlju ili čovjekovu izboru). Publika je pokazala izniman interes za ovo kršćanski nadahnuto kazalište pa je tako primjerice premijera mjuzikla o životu poljskog redovnika, franjevca konventualca, fra Maksimilijana Kolbea Život za život dupkom ispunila HNK.

Svoje zalaganja za kršćansku kulturu prof. Nikčević pokazuje i suradnjom s vjerskim medijima. Na poznatoj vjerskoj postaji Radiju Mariji tako već više godina uređuje emisiju Kazalište bez maske, kojom radijskim slušateljima približava kršćansku sliku kazališne umjetnosti. Od 2014. godine postala je vanjska suradnica najčitanijega hrvatskog vjerskog internetskog portala bitno.net pišući kolumnu Život pod reflektorima vjere. U svojim tekstovima objavljenim na tom portalu preporučuje različite dobre predstave i druge kršćanske sadržaje nadahnute vjerom i osvrće se na aktualne kulturne i društvene teme iz kršćanske i ženske perspektive, dajući tako desecima tisuća čitatelja tog portala kršćanski orijentir u kulturnim i svjetonazorskim pitanjima. Možemo kazati da doista oduševljava njezina velika energija i erudicija istovremeno spojena s jednostavnošću i spremnošću da se bez ikakvog interesa i pridržaja založi za opće dobro, darežljivo ulažući svoje velike talente.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sanja je jednom kazala: „Svaki put kada predam stvari u ruke Bogu, kada kažem: Evo, tu sam sa svojim talentima koje si mi dao, iskoristi ih kako želiš – stvari se odvijaju same od sebe…“ I ona to doista radi iz dana u dan i, eto, zahvaljujući ovoj Sanjinoj otvorenosti, tome što nije zakopala talente, nego se nesebično otvorila, danas imamo prigodu slušati o njezinim ostvarenjima, i danas više nego zasluženo dobiva ovu nagradu za doprinos kršćanskoj kulturi Andrija Buvina kao priznanje za svoj rad.”

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 28. ožujka 2018.

Možda vam se svidi