– Profesore Miranda, svako učenje ima svoju ideju da bi došlo u praksu. Ukratko, na kojoj se filozofiji, odnosno koja ideja današnje bioetike dominira u svijetu?

Prof. dr. Gonzalo Miranda: Treba napomenuti da oduvijek postoje različite etičke teorije. Stoga postoje i različito postavljene bioetičke teorije. Međutim, mišljenja sam da bi se bioetika kao etičko promišljanje glede čovjekovog djelovanja vezanog uz život, osobito ljudski život, trebala bazirati na filozofiji koja u svoje središte postavlja osobu. Bioetika kojom se mi bavimo i koju predlažemo je personalistička bioetika, upravo zato da se naglasi to da dobrobit osobe uvijek treba biti u centru pažnje svake liječničke odluke.

Marksistička etika svodi čovjeka na materiju

– Danas na jednoj strani, primjerice na Zapadu, imamo relativizam koji vještomanipulira bioetičkom znanošću, a na drugoj, primjerice kao u Hrvatskoj, marksistički nihilizam. Ni jedan ni drugi nemaju konstante u zaštiti ljudskog života od samog začeća do prirodne smrti. Postoji li, odnosno kako pronaći sustav ili poredak koji će u svojoj filozofiji života, u svojim temeljima, prihvatiti bioetičke vrijednosti kao polazište kada govorimo o početku života?

Prof. dr. Gonzalo Miranda: Nažalost, često se bioetičke teme sagledavaju sa ideoloških stajališta koji ne odgovaraju stvarnosti, kao teorija koju se razrađuje „za stolom“ kako bi opravdala nedolično ponašanje prema ljudskim bićima. Često se radi o ideologiji „utilitarističkog“ tipa, tj. ono što je korisno (naravno za onoga tko može odlučivati) to treba opravdati. Također i marksistička filozofija služi kako bi se opravdalo mnoge stvari, tako se sve, pa i čovjeka svodi na materiju, a sve društvene pojave kao očitovanje ili nadstrukture tzv. temeljne društvene strukture, tj. ekonomije. Kako rekoh, bioetička refleksija treba uvijek imati u svom središtu ljudsku osobu bez obzira na uvjete u kojima se nalazi ili okolnostima u kojima živi, bilo da je rođena ili je još nerođena.

Crkva mora zadirati u osjetljive teme

– Hrvatska, premda zemlja s većinskim kršćanskim stanovništvom,  s bioetičkim pitanjima ima velikih teškoća. Neprestance se nameće pristup, onaj koji čovjeka ne gleda kao cjelovito biće, nego mu se pristupa sa situacijskim relativizmom. To je najčešći razlog da Katolička i druge kršćanske Crkve, pa i ostale religije nemaju veći utjecaj na etički upitna znanstvena istraživanja. Kako je to drugdje u svijetu?

Prof. dr. Gonzalo Miranda: Crkva je sastavni dio društva. Kao takva mora znati i moći uvijek intervenirati o pitanjima od društvenog interesa, osobito onih koji direktno zadiru u dostojanstvo osoba, kao primjerice bioetička pitanja. Crkva ne utječe direktno na procese donošenja zakona i nije kompetentna kada se radi o empirijskoj znanosti. Međutim, ona, poput svih ostalih želi zadirati u ovakve teme, treba slušati što znanost pokazuje i dokazuje glede stvarnosti. Također treba i druge pozivati da to poslušaju.
Primjerice, glede početka ljudskog života, treba poznavati ono što pokazuje studij humane embriologije. Samo neki autori ili grupe bioetičara, ili neki političari smatraju da ljudski život počinje u nekom trenutku nakon začeća. Dovoljno je otvoriti udžbenike humane embriologije različitih autora i u različitim zemljama, kako bi se utvrdilo da su embriologu stvari jasne i vrlo jednostavne: u trenutku kada spermij oplodi jajašce, započinje novi „životni ciklus“, novi živući organski sustav, nova živa jedinka. Jedan od najpoznatijih svjetskih embriologa, R. O’Rahilly (onaj koji je nedavno formulirao International Carnegie Stages of Human Embryological Development, službenu znanstvenu terminologiju, prihvaćenu od International Nomina Embryological Committee), prikazuje u trećem izdanju svog poznatog priručnika humane embriologije pet razloga zbog kojih pojam „preembrij“ (preembryo) nije znanstveno ispravan. Između ostalog, kaže: „Kao što postporođajna dob započinje rođenjem, tako prenatalna dob započinje oplodnjom“.

Izdaja vlastitog zvanja!

– Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji i dosad je bio manjkav, katolicimaneprihvatljiv, ali se našao kompromis. Dolaskom novog ministra zdravlja i najavenjegova prijedloga hrvatski biskupi stali su u obranu ljudskog dostojanstva, navodeći precizno što je početak života. Što kaže Hipokratova zakletva i krše li je liječnici, zagovornici ideje relativizma i neprihvaćanja vrijednosti života – od začeća do naravne smrti?

Prof. dr. Gonzalo Miranda: Naravno, Hipokratova zakletva ne govori o umjetnoj oplodnji! No, u njoj se liječnik izričito obvezivao (a i danas se obvezuje ako kao liječnik dade prisegu) poštivati život, a ne vršiti pobačaj. Kada neki liječnik voljno prekine nekoj osobi život pobačajem, eutanazijom ili proizvodnjom embrija in vitro, koji će biti uništeni jer „nisu od koristi“, izdaje tu zakletvu. Ne samo to, već izdaje i vlastito zvanje, misiju za koju se pripremao i koju mu je povjerilo društvo kao stručnjaku života i za život.

Utilitaristički mentalitet

– Konkretno, kad je o zamecima riječ, dokle se tu može ići s etičkog stajališta? Gdje je granica znanosti kad je u pitanju ljudski embrij? Zamrzavanje, eksperimentiranje!? Koliko genetika kao znanost uvažava bioetiku, filozofiju, teologiju i druge discipline koje uče o postanku čovjeka, o njegovu začeću?

Prof. dr. Gonzalo Miranda: Nažalost, „utilitaristički“ mentalitet kojeg sam prije spomenuo, vodi k tome da se s ljudskim embrijima ophodi kao sa „stvarima“, predmetima koje koristimo za svoj „projekt rađanja“ ili „istraživački projekt“. Mislim da je ovo nasrtaj prije svega na konkretne pojedince kojima se manipulira ili uništava (sami embriji), ali je također i napad na ljudsko dostojanstvo kao takvo, pa prema tome i na dostojanstvo svih nas. Suvremeno i civilizirano društvo prepoznaje se upravo po tome poštuje li i pruža li zaštitu prije svega najslabijima. Ne samo one nemoćne koji donose glasove na izborima.

Nema do danas nijedne terapije iz embrija!

– Najave iz određenih istraživačkih instituta upućuju na to da se matične stanice iz embrija koriste kao pomoć u liječenju. Je li to, nazovimo ga, ubojstvo jednog za spas drugog ili …? Što tu kaže bioetika? Ima li dvojbe?

Prof. dr. Gonzalo Miranda: U stvarnosti postoji velika mistifikacija i velika prijevara glede terapija pomoću „embrionalnih matičnih stanica“. Otkako je James Thomson 1998. objavio vijest da je proizveo matične stanice iz ljudskih embrija, pokrenula se velika, ničim potvrđena nada u cijelom svijetu. Govorilo se da će korištenjem tih stanica koje se dobivaju iz ljudskih embrija moći liječiti mnoge neizlječive bolesti (govorilo se za Parkinson, Alzheimer, dijabetes itd.). Svi koji su tada ukazivali na etičke dvojbe, ili znanstvene sumnje glede upotrebe embrija, odmah su bili optuženi zbog svojih protuznanstvenih i antihumanih stavova. Danas, kada su stvari posve jasne: nema ni jedne terapije danas u svijetu, primijenjene na čovjeku pomoću embrionalnih matičnih stanica, između ostalog i zato što odvajanjem ovih stanica iz organizma embrija, njihovo umnažanje postaje kaotično, tvoreći tumorska tkiva. S druge pak strane, danas se preko sedamdesetak bolesti liječi (u nekim slučajevima s velikim uspjehom) pomoću matičnih „stanica odraslih organizama“. To su stanice koje se nalaze u ljudskom organizmu i do njih se lako dolazi bez uništavanja embrija. Možete se u to uvjeriti uvidom na stranicama američke vlade (www.clinicaltrials.gov), gdje su prikazani rezultati kliničkih ispitivanja i jasno se vidi kako stoje stvari: na današnji dan (5. veljače 2012.) ukucavanjem riječi „embryonic stem cells“ pojavljuje se broj 18; ako upišemo „adult sem cells“ broj ostvarenih kliničkih ispitivanja je 3.768.

– Postoji li neko tijelo unutar EU koje normira etičke i bioetičke probleme i uvažava li ono bioetičke stručnjake? Može li se postići konsenzus oko vrijednosti ljudskoga života?

Prof. dr. Gonzalo Miranda: Često se političari pozivaju na pripadnost Europskoj Uniji, kako bi opravdali vlastite zakonske ili političke projekte. Prije svega, u Europi postoje državni zakoni koji se uvelike međusobno razlikuju glede potpomognute oplodnje. Tako Španjolska i Velika Britanija imaju vrlo slobodnjački zakon, dok Njemačka i Italija imaju restriktivnije zakone kojima štite život ljudskog embrija. S druge pak strane, svaka zemlja članica EU treba čuvati vlastiti identitet i svoje zakone prilagoditi uvjerenjima naroda. Važno je, prije svega spriječiti, da manji broj osoba nametne svim europskim narodima politike koje njima odgovaraju i koje kreiraju u činovničkim uredima, bez demokratske procedure odlučivanja.

Razgovarala: mr. Ana Mršić | HRsvijet.net