Pred biračima je skori 22. siječnja kad će imati dužnost na referendumu izraziti svoje (ne)slaganje s pristupom Republike Hrvatske Europskoj Uniji, a vrijeme do referenduma, uključujući sam dan izjašnjavanja, službeno je određeno za propagiranje stava »za« i stava »protiv«, odnosno za makar kakvo informiranje glasača o posljedicama njihove odluke. Mnogi s pravom upozoravaju da propagiranje stava »za« i stava »protiv« nipošto nije ravnopravno jer su se svi utjecajniji politički krugovi kao i najveća većina medija već davno svrstali ne dopustivši ni mirnu i demokratsku raspravu o svim prednostima i nedostacima pristupa Hrvatske u EU. Takvo previše očito svrstavanje uz izbjegavanje rasvjetljavanja cjelovitosti toga sudbinski važnoga koraka za mnoge je dodatni razlog za buđenje, otrežnjenje, zdravu kritičnost i za postavljanje brojnih pitanja sebi i političarima – isključivo radi općega dobra hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana.

Hrvatska je svakako neizbrisivi dio Europe i po sebi trebala bi imati svoje mjesto i uvažavanje i u europskoj integraciji, no je li sadašnja Hrvatska s toliko lošim upravljanjima i s toliko neriješenih problema, s toliko (ne)namjernih promašaja i propusta već sada spremna za najviši stupanj europske političko-ekonomske integracije?

Potpisom od 9. prosinca 2011. u Bruxellesu predsjednici država odnosno predsjednici vlada članica EU-a očitovali su da je Hrvatska ispunila svoje »domaće zadaće«, da su dosadašnje članice zadovoljne pristupnim »pregovorima« s Hrvatskom, tj. da Hrvatska ničim ne ugrožava nijedan interes sadašnjih članica EU-a. No, može li se reći isto tako i s hrvatske strane da ono što su potpisali hrvatski predstavnici ne ugrožava nijedan vitalni legalni i legitimni interes Republike Hrvatske? Sa stajališta općega dobra, to je pitanje nezaobilazno premda ga u javnosti nema, a još manje ima poštenog odgovora na to bitno pitanje. Naime, velik je problem što na to pitanje odgovor ne daju ni konačno dostupni dokumenti o »rezultatima« dugo, dugo vođenih »pregovora« pa se svi hrvatski građani koji žele časno i odgovorno, po svojoj savjesti, donijeti svoju odluku moraju snalaziti da bi došli do što cjelovitijeg uvida.

Odgovornu odluku na predstojećem referendumu nije moguće donijeti bez što temeljitije informiranosti o samoj Europskoj Uniji, o njezinu funkcioniranju u stvarnom životu, o aktualnoj krizi koja je potresa kao i o mogućem razvitku te dogovorne političko-ekonomske tvorevine koja možda može prerasti u nešto sasvim drugo od onoga kako je u počecima zamišljena. Je li najširim krugovima hrvatskih glasača poznato mogu li sve države članice načelno dati veto za sva ili samo za mali broj pitanja te smiju li si nešto takvo stvarno priuštiti male kao i velike države EU-a? Je li biračima poznato da se većina odluka u Vijeću EU-a donosi kvalificiranom većinom i vrijedi li glas predstavnika malih država jednako kao glas predstavnika velikih država? Razumiju li glasači što znači najnoviji veto Velike Britanije na predloženu promjenu Lisabonskog ugovora i što za budućnost EU-a može značiti ugovor u pripremi označen kao »17 plus«? Znaju li glasači odgovor na pitanje jesu li instalacije »tehničke vlade« u kriznim članicama EU-a afirmacija ili ugrožavanje demokracije? Ili: Što znače toliki prosvjedi u zemljama EU-a? Iznimno je važno i pitanje jača li ili slabi socijalna sigurnost građana u EU-u, postaje li sve važniji čovjek i ljudska prava ili profit?

Hrvatski glasači ne mogu donijeti odgovornu odluku na referendumu ni bez poznavanja vjerodostojnog odgovora na pitanje: Je li Hrvatska u sebi (ne)spremna za ulazak u EU? Naime, kako pokazuju iskustva više članica EU-a, samo članstvo u EU-u nije ih spasilo od teške gospodarske i financijske krize niti od postupanja Međunarodnoga monetarnog fonda koji redovito konsolidira financije na štetu socijalnih prava građana. Stoga odgovor na to krucijalno ali nezaobilazno pitanje je li Hrvatska spremna za EU-u nije moguć bez poznavanja istinitih odgovora na veoma brojna druga pitanja o samoj Hrvatskoj, tj. o pripremljenosti pojedinih segmenata hrvatskoga društva i samih građana za integraciju u tako veliku zajednicu. (Ne)pristup Hrvatske u EU nije kao dosad više prvenstveno pitanje političkih elita u Hrvatskoj već je sudbinsko pitanje za svakoga odgovornog hrvatskog građanina jer će (ne)pristup bitno utjecati na sve segmente društvenoga i osobnog života u budućnosti.

Sada s odlukom o (ne)pristupu, čini se, dolazi na naplatu dosadašnje uporno odbijanje političara svih opcija da definiraju i razvijaju realne hrvatske potencijale koji su objektivna ali neiskorištena komparativna prednost Hrvatske, kao što su: more, čista voda, nafta, plin, nezagađene poljoprivredne površine, prometni položaj, raznolike klime, kulturna baština… Neizbježno je pitanje: Jesu li vlasti išta bitno dosad učinile da bi na tim potencijalima osovile Hrvatsku na vlastite gospodarske noge kako bi Hrvatska, bilo u EU bilo izvan EU-a, bila poželjni partner, subjekt? Može li se realno očekivati da će to hrvatski političari u skladu s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima početi ostvarivati kad će im nad glavom bdjeti obveze preuzete u Bruxellesu, a nisu mogli, smjeli ni htjeli dok ih ništa nije obvezivalo? Kakav bi ishod mogao imati vjerojatno neizbježan gospodarski i kulturni sraz s jedne strane skupine od 4,5 milijuna a s druge strane gotovo 500 milijuna ljudi? Je li Hrvatska ojačala svoje kulturne ustanove, je li zaštitila hrvatski jezik za koji nema obvezujući pravopis? Hrvatska je svakako neizbrisivi dio Europe i po sebi trebala bi imati svoje mjesto i uvažavanje i u europskoj integraciji, no je li sadašnja Hrvatska s toliko lošim upravljanjima i s toliko neriješenih problema, s toliko (ne)namjernih promašaja i propusta već sada spremna za najviši stupanj europske političko-ekonomske integracije, koja proživljava tako duboku krizu? Na to pitanje dužan je prije referenduma po svojoj savjesti tražiti odgovor svaki hrvatski građanin kojemu je stalo do općega dobra.

Ivan Miklenić, Glas Koncila