Prenosimo_Jadna je teza koja Crkvi oduzima pravo glasa

Teza plasirana s vrha vlasti da se Crkva nema što miješati u građanska i civilna pitanja ofucana je i jadna. I rame je uz rame s identičnim tezama koje je odnijela ista ona povijesna bujica koja je odnijela komunizam sa svim njegovim uzdanicama i korifejima, među kojima su se najviše isticali upravo oni koji su napadali Crkvu. I to su je napadali upravo na takav način braneći joj participiranje u javnosti i društvu, odnosno gurajući je u sakristiju.

No, koliko je takva teza u ondašnje vrijeme bila opasna za Crkvu, njezine svećenike i vjernike, toliko je danas opasna za cijelo društvo. U jednoumlju ona je prolazila kao instrument obračuna sa svjetonazorskim i političkim neistomišljenikom, a danas se lako može prometnuti u obrazac nasilja prema društvu u cjelini i svim njegovim građanima koji ne žive lagodnim životom političkih skorojevića, kojima je isključivo na umu kako danas opstati na vlasti, sutra se izležavati u oporbi, da bi se onda opet, eventualno, uspelo na vlast. I tako u nedogled, dok je naroda i njegova novca.

Crkvi je toga dosta. I to ne zbog nekih njezinih uskih vlastitih interesa, nego zbog osjećaja koji nije imanentan ni vlasti ni oporbi već godinama u ovoj zemlji, a to je – osjećaj za narod. Osjećaj za njegove potrebe, njegove brige i njegovu budućnost. I bivša politika (koja je narodni novac do zadnje lipe opljačkala) i sadašnja (koja nema nikakve vizije ni znanja za budućnost nacije) dopustile su da se narod do kraja iscrpi besmislenim potezima njihova vladanja. S time da se takozvani konkretni potezi povlače na sasvim za cijelo društvo rubnim područjima.

Tako je danas postao glavni problem četvrti modul u predmetu zdravstvenog odgoja u školama, koji promovira stavove suprotne većini. Naravno, ako još vrijede statistički podaci da se više od 90 posto stanovnika ove zemlje izjašnjava religioznima. Katolička crkva i ostale vjerske zajednice (pazi, ovo je važno!) to ne žele dopustiti, nego se stavljaju u službu i servis svojih vjernika i građana ove zemlje (naroda, dakle) koji nije na kugli zemaljskoj kako bi na njemu eksperimentirali ešaloni političara, za koje se često ne zna ni kojoj vjeri, ni kojoj naciji, ni kakvu moralu ni čijoj službi i građanima doista pripadaju.

Anacionalnost i amoralnost političkih elita ogleda se upravo u tome što svoje građane dovode pred svršen čin, zanemaruju i nacionalne interese i etičke postulate, pa se većinska Katolička crkva i ostale vjerske zajednice doista s pravom osjećaju pozvanima sudjelovati u javnom životu i njihovoj obrani. Primjer zdravstvenog odgoja ili prijašnjeg Zakona o MPO-u u tome su slučaju samo ilustrativni kako bi pokazali da demokracija u stvarnosti može živjeti puninom svoga života tek kada su svi ravnopravno uključeni u dijalog i javnu raspravu.

Uskraćivati to pravo i Crkvi i ostalim vjerskim zajednicama, pravo da zastupaju interes naroda, njegovu zdravu pamet i moral, mogu samo totalitaristi i zagovornici jednoumlja, skriveni pod oblandama zaštite prava manjina i slično, tražeći zapravo u svemu tome izgovor da se obračunaju sa svojim starim ideološkim suparnicima. Tragično ne shvaćajući poruku vremena u kojemu živimo i činjenicu da se Crkva i narod, narod i Crkva, jako dobro razumiju. Kako u povijesti, tako i dan danas.

Darko Pavičić

S dopuštenjem autora preneseno s portala Vecernji.hr

Foto: Shutterstock.com