U nedjelju 18. rujna riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić pohodio je Župu Svetoga Križa na Srdočima i u zajedništvu sa župnikom vlč. Kristijanom Zebom i mons. Perom Zebom služio svetu Misu. Na početku je uputio pozdravnu riječ mnogobrojnim vjernicima i kao razloge pohoda naveo upoznavanje sa župnom zajednicom te svjedočanstvo zajedništva biskupa i prezbitera, istaknuvši da zajedništvo unutar Crkve, između biskupa i svećenika, treba postojati unatoč različitim pogledima i mišljenjima, izvještava Riječka nadbiskupija.

Govoreći o tekstovima liturgije dana (Am 8,4-7; Ps 113, 1-2.4-8; 1Tim 2,1-8; Lk 16,1-13) mons. Uzinić je istaknuo da je potrebno slaviti Boga zbog onoga što je u sebi – Trojstveni Bog. No, taj Trojstveni Bog nije ostao zatvoren u sebe, nego nam je prišao i zato ga ne slavimo samo po onome što je u sebi, nego i po onome što je u odnosu prema nama. U psalmu čitamo da Gospodin iz gliba vadi siromaha. On je, dakle, Bog koji pristupa čovjeku, osobito poniženima, potrebitima. Sveti Pavao u poslanici, podučavajući Timoteja, poručuje da je Bog onaj koji želi spasenje svih ljudi, a to se ostvaruje tako što je Isus, koji je i Bog i čovjek, dao samoga sebe za otkup za svih nas. Polazeći od takve slike Boga, Boga koji iz gliba vadi siromaha, Boga koji želi spasenje svih ljudi, reći ćemo da je to slika kakvi bismo trebali biti mi kao Crkva, kao kršćani. Bog koji je u sebi svet i ne boji se zaprljati da bi izvukao siromaha iz gliba te želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine, nas kršćane šalje da u Njegovo ime budemo takvi jedni za druge. To je poslanje Crkve koja, ispunjena Duhom Svetim, želi nastaviti Kristovo djelo spasenja, kazao je mons. Uzinić. Dodao je da je to Crkva, više ili manje uspješno, činila kroz povijest te to treba nastaviti činiti i u našem vremenu. Radi toga je pokrenut i sinodalni hod Katoličke crkve. Kroz sinodu i sinodalna savjetovanja Crkva razmišlja o sebi i o načinu kako u ovom vremenu, čitajući znakove vremena, može i treba odgovoriti poslanju Crkve koje nam je dano i zadano. Nadbiskup se osvrnuo na Biskupijsku sintezu sinodalnih savjetovanja u Riječkoj nadbiskupiji, koja će uskoro izaći kao podlistak mjesečnika „Zvona“, a plod je sinodalnih razmišljanja u protekloj godini na razini Riječke nadbiskupije. Izrazio je želju da taj dokument dođe do svakog vjernika i bude poticaj za produbljenje tema o kojima se u dokumentu govori, a koji su pokušaj odgovora naše mjesne Crkve na ono poslanje koje imamo – vaditi ljude iz gliba i omogućiti spasenje svih ljudi.

U kontekstu nedavnih događaja koji su privukli pozornost javnosti, nadbiskup je posebno izdvojio temu zajedništva među klerom. „Kada postoje razlikovanja među nama, ona mogu negativno utjecati na vas i zato moramo više raditi na našem zajedništvu“, rekao je nadbiskup. „Ne moramo razmišljati isto, ne moramo smatrati da na iste načine moramo rješavati pastoralna pitanja. Usmjerenja na razini sveopće Crkve daje papa Franjo, a na nadbiskupijskoj razini ja, ali ne sam, zato i postoji sinodalno savjetovanje, to mora biti kroz zajednička razmišljanja. Ono što, međutim, nikada ne smije doći u pitanja jest naše zajedništvo i povezanost.“ Osim toga, nadbiskup je istaknuo da je jedna od stvari koja se uočava u Biskupijskoj sintezi sinodalnih savjetovanja postojanje velikog jaza između klerika i laika. „To je nešto što se uočava i traži se nadilaženje odnosa ‘mi’ i ‘vi’ kako bismo mogli pokazati da smo ista Crkva. Ovi materijali su važni i mogli bi nam pomoći u prepoznavanju poslanja Crkve na našem području, ali i u zajedničkom sudjelovanju u sinodalnom hodu“, poručio je mons. Uzinić.

U duhu sinodskog promišljanja obrazložio je evanđeoski ulomak i parabolu o nepoštenom upravitelju. Izdvojio je tri poruke iz ulomka koje našoj mjesnoj Crkvi daju smjernice u konkretnom trenutku. Kao prvu naveo je poruku o bogatstvu kazavši da je usmjerena prema srcu onoga tko ima ili nema bogatstvo. Gdje nam je blago, ondje će nam biti i srce – to pitanje trebamo svatko sebi postaviti. Bogatstvo nije samo materijalno, nego je riječ i o drugim sposobnostima i talentima koje netko ima i koje, ako im pristupamo s pravim srcem, nećemo koristiti samo za sebe, nego i za druge. Sinoda uz zajedništvo, nosi geslo i sudjelovanja što znači da se sa svojim darovima uključimo u poslanje Crkve. Vjera koju imamo je također bogatstvo koje nismo zaslužili. Zadaća je svoju vjeru koju imamo staviti u službu onih koji je nemaju. Imati vjeru i staviti je u službu jest poslanje, pojasnio je propovjednik. Navodeći primjer molitve „Dušo Kristova, posveti me… Tijelo Kristovo, spasi me..“ kazao je kako je riječ o lijepoj molitvi, no koja ima i nešto egoistično. „I često je naš pristup vjeri egoističan, mislimo samo na sebe i na svoje spasenje. A ne možemo se sami spasiti. Biti vjernik znači biti onaj koji je dobio zadaću spašavati druge ljude. Biti vjernik je poslanje“, rekao je mons. Uzinić.

Kao drugu poruku izdvojio je poruku i pouku o snalažljivosti. Isus nam u primjeru nepoštenog, ali snalažljivog upravitelja u ovozemaljskim stvarima poručuje da budemo snalažljivi u nebeskim. „Budite, dakle, mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“, Isusove su riječi i tu snalažljivost Gospodin od nas traži. On traži da od Božjih neprijatelja pravimo prijatelje i vjeru donosimo drugima kako bi ih ona zahvatila i promijenila. Svećenici bi se trebali zapitati s koliko vremena i žara pristupaju administrativnim poslovima ili gradnji crkava? „Kada bismo s istim žarom pristupali ljudima i izgradnji zajednice na Evanđelju i ‘vađenju iz gliba’ onih koji su u njega upali i na spašavanju drugih, kada bi tu istu snalažljivost i na to primijenili koliko bi to onda dalo više rezultata našem poslanju i zadatku da vjeru koju smo primili prenesemo na druge?“ upitao je propovjednik.

Na kraju, kao treću i središnju poruku parabole nadbiskup je istaknuo ‘velikodušnost’. Ona je središnja poruka današnjeg Evanđelja. Velikodušnost je način na koji ovozemaljska snalažljivost može postati nebeska. Kao primjer naveo je sklapanje prijateljstava koje nije moguće ‘kupovinom’. Prijatelje ćemo steći velikodušnošću. Ono što Bog čini – a On je onaj velikodušni pastir koji ostavlja 99 ovaca u pustinji kako bi pronašao 1 izgubljenu, On je ona žena koja pronalazi izgubljenu drahmu, otac koji čeka obojicu svojih sinova – ta velikodušnost je nešto što mora biti velikodušnost Riječke crkve. No, možemo reći da u pojedinim slučajevima ništa ne možemo napraviti. Koliko god da smo velikodušni, kršćanstvo je uvijek i treba ostati ponuda. Nadbiskup je podsjetio na Pavlov poziv Timoteju na molitvu rekavši da je to ono što uvijek možemo činiti. Uvijek možemo i trebamo moliti. „Molimo li jedni za druge? Molite li ikad za vašeg župnika? Za mene kao vašeg biskupa?“, upitao je. Naveo je da u svojim molitvama svakodnevno nosi vjernike Riječke nadbiskupije, moli za svećenike, za duhovna zvanja i ostale potrebe mjesne Crkve te dodao da smo pozvani moliti jedni za druge. „Preporučujem se u vaše molitve, kao i Papu, naše obitelji i Riječku nadbiskupiju, kako bi u ovom vremenu našla pravi odgovor za ono poslanje koje nam Bog daje, a to je po nama izvlačiti ‘iz gliba’ one koje u njega upali i činiti da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“, zaključio je mons. Uzinić.

Na kraju sv. Mise, župnik je zahvalio nadbiskupu koadjutoru na pohodu i zaželio mu Božji blagoslov te strpljivost i mudrost Duha Svetoga u njegovom pastirskom djelovanju.