Poštovani vjernici, počašćen sam što danas zajedno s vašim nadbiskupom, prisutnim biskupima i svećenicima, redovnicima i redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima i svima vama mogu slaviti ovu svečanu euharistiju u čast sv. Stošije, mučenice prvih kršćanskih vremena i zaštitnice vaše nadbiskupije. Čestitajući vam i namjenjujući ovu misu za vas, upućujem molitvu sv. Stošiji da vas i dalje zagovora onako kako je to vjerno činila tijekom teške i slavne prošlosti ove mjesne Crkve zadarske i grada Zadra.

Uz život sv. Stošije ispreplele su se mnoge legende koje u bitnom otkrivaju bogat i plodonosan život žene i vjernice koja je, usprkos protivljenju vlastitog oca i muža, zahvaljujući dobrom kršćanskom odgoju majke, to je sv. Fausta, i podršci jednog dobrog kršćanskog prijatelja, to je sv. Krševan, ali i otvorena savjetima jednog dobrog svećenika, to je sv. Zoil, uspjela kršćanski dosljedno živjeti različite stadije svog života kao djevojka, žena, udovica i, na kraju, kao kršćanska mučenica. Dok uočavam važnost drugih kršćana u njezinu životu želim, u ozračju naših suvremenih kršćanskih i crkvenih izazova, primijetiti i njezinu važnost u životu drugih ljudi, osobito progonjenih kršćana s kojima je suosjećala i koje je pomagala. To je čini veoma suvremenom u vremenu ove teške ekonomske krize, ali i još pogubnije, globalizacije ravnodušnosti, kako to zove papa Franjo, koja pokazuje da je temeljna kriza našeg vremena kriza duha. Nadahnuće za svoje suosjećanje s onima koji pate ona je nalazila u kršćanskoj vjeri. Kršćanska vjera bi i nama trebala biti putokaz prema Isusu Kristu koji pati u zaboravljenim ratovima – koristim izraz pape Franje – terorističkim napadima, progonima, ali i svim onima koji su gladni, žedni, na rubu… I svatko može nešto učiniti. Nije za to potrebno postati papa, biti biskup, svećenik, redovnica ili redovnik. Sv. Stošija je bila laik kao i velika većina vjernika. To je nije spriječilo da se stavi na raspolaganje svom „prekrasnom, ugodnom i voljenom Zaručniku … Kristu“ i bude tamo gdje su bili najpotrebniji i da ih pazi „kao zjenicu oka“, pretapajući kipove poganskih božanstava u pomoć potrebnima. Svaki je vjernik pozvan, u otvorenosti i suradnji s drugim kršćanima, ali i svim ljudima dobre volje, učiniti ono što može da bi ovaj svijet i vrijeme u kojemu živimo bili bolji, pa makar cijena bila ona koju je svojevremeno bila spremna platiti i platila kninska primalja Jaga Stojak, novinarka Karolina Vidović Krišto ili ona koju kroz svojevrstan medijski linč plaća Željka Markić, odnosno koju je početkom godine platila Nada Prkačin jer se usudila prikazati i reći istinu.

Sličnih slučajeva u kojima se radnicima niječu njihova osnovna ljudska i radnička prava – oduzeto im je pravo na štrajk i sindikalnu borbu – susreće se sve više. Dodajmo ovim pravima i vjernička prava koja su zanijekana ne samo u zemljama poput Sirije, Iraka, Egipta, Sudana, Nigerije, Srednjoafričke Republike ili Pakistana u kojemu su se u posljednjih godina svojom hrabrošću i vjerničkom dosljednošću osobito istaknule dvije kršćanske žene, djevojčica Rimsha i Asja Bibi, nego i u zemljama zapadne demokracije koje se ponose ljudskim pravima, čemu smo nedavno i sami svjedočili tijekom referendumske kampanje. Primjećujem da u tome otporu i danas prednjače žene, nove Stošije, kojima, međutim, treba podrška i drugih žena i muškaraca, a i nas svećenika. Makar nisu u strukturama Crkve prisutne niti u onoj mjeri u kojoj bi to mogle, žene na svoj način prednjače i u životu Crkve držeći, kao i u obiteljima, tri ugla kuće! Što bismo mi bez naših hrabrih žena, djevojaka koje su najaktivnije u našim zajednicama mladih, majki roditeljica i odgojiteljica, naših baka moliteljica! Zajedno s njima i svi mi, svatko od nas na svom mjestu, trebamo preliti svoja poganska božanstva, a ona su sve ono što smo stavili ispred Boga i brata čovjeka, svi oni naši egoizmi, naše sebične potrebe koje zapravo niti nisu potrebe, i staviti ih na raspolaganje onima koji su potrebni. Ovo je poziv Crkvi, ali i svakom kršćaninu. Ne smijemo biti pasivni promatrači. Budimo aktivni graditelji bolje sadašnjosti, a tim i bolje budućnosti za sve jer, kako kaže Drugi vatikanski koncil, „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe … radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničeg uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“ (GS 1).

O ovoj kršćanskoj zadaći često govori papa Franjo povezujući je uz kršćansku radost, a o njoj, na svoj način, progovaraju i današnja liturgijska čitanja koja nisu ništa drugo doli sažetak života sv. Stošije, ali i svih onih koji su svoj život odlučili s povjerenjem predati Isusu Kristu. Primijetio bih potaknut nekim istraživanjima prema kojima mi Hrvati spadamo u najpesimističnije narode Europe i svijeta – Tko i što nas to čini pesimističnima? – da pročitana liturgijska čitanja odišu optimizmom onih koji s vjerom i pouzdanjem u Boga i otvoreni vječnosti, angažirano žive svoju sadašnjost. Bog je, kaže Sirah, „Spasitelj moj“, On je „zaštitnik i pomoćnik moj“, On me, kad „nije bilo nikoga da mi pomogne“, „izbavio … od propasti, spasio …  od vremena zloće“. Psalam govori o novom Izlasku, o vremenu „kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske“, ustima koja „bijahu puna smijeha, a jezik klicanja“ jer „velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni!“ Istu misao, ispovijedajući onaj konačni zahvat Božje ljubavi koji se dogodio u Isusu Kristu u čijem se vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća ostvario onaj navještaj iz psalma: „Išli su, išli plačući, noseći sjeme sjetveno, vraćat će se s pjesmom, noseći snoplje svoje“, izražava i sv. Pavao u pročitanom ulomku iz Poslanice Rimljanima uvjeren da nam nitko – … „Tko će protiv nas?… Krist umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!“ – i  ništa – „Nevolje? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ – ne može nauditi, jer nas nitko i ništa ne može rastaviti „od ljubavi Kristove“, osim nas samih i naših vlastitih izbora. Čini mi se da se baš tu nalazi izvor našeg nacionalnog, a i osobnog pesimizma s kojim su povezani i svi problemi koji nas pogađaju jer, kako kaže Jeremija, ostavismo „Izvor vode žive“, a sebi iskopasmo „kladenice, kladenice ispucane što vode držati ne mogu“ (Jr 2, 13).  Ovo ostati u Kristovoj ljubavi, a onda u konačnici biti i među onima kojima Isus obećava da će ih počastiti njegov Otac, ne znači biti oslobođen od životnih poteškoća i svega onoga što to znači, ne znači u ovom vremenu zadržati posao i ugled, nego znači živjeti i svoje poteškoće s pouzdanjem u Boga, sljedeći primjer Isusa Krista koji nam je služio i služeći Isusa Krista koji od nas danas na različite načine želi biti poslužen.

U ovoj našoj zadaći ostajanja u Kristovoj ljubavi može nam pomoći i današnje evanđelje u kojemu je sadržana bit kršćanskog života, a ona je u onom ‘umirati’ donoseći ‘obilat rod’ i u onom ‘mrziti život’ da bismo ga spasili za ‘život vječni’. Uočavajući da je Isus prvo pšenično zrno koje je „palo“ na zemlju, umrlo i istrunuo, ovu evanđeosku poruku moramo promatrati u njezinoj cjelovitosti. Isus o onom „umre“ i „mrzi“ govori samo kao sredstvu, a naglasak stavlja na „obilat rod“ i na ono „sačuvati…. život.“ On nas ne želi zaustaviti na dimenziji zrna koje umire, kao da bi to u sebi samom imalo neki smisao, nego želi da umiranje zrna gledamo u svijetlu obilnih plodova tog zrna. Makar zna da su i naša vremena teška – za one koji su istinski Kristovi su sva vremena teška – Krist ne želi da se s tim pomirimo, nego da se izdignemo iz naših pesimizama, da slijedeći njega nešto učinimo, a ništa nećemo učiniti ne budemo li gledali optimistično očima vjere na svoj život, ali i svoje zadaće u ovom svijetu i vremenu. U pesimizmu nema nade, a ondje gdje nema nade nema ni pokušaja da se nešto promijeni. Svatko se počinje brinuti za sebe, pokušavajući spasiti svoj mali svijet komoda i kompromisa. Kako to funkcionira najbolje su nam pokazale pedofilske afere u Crkvi kojima nije najveći zločin sam čin, koliko naše stavljanje institucije i njezinog ugleda ispred žrtve i njezinog dostojanstva. Nažalost to se, a što nije ništa drugo doli pokušaj spašavanja svog malog komoda i stvaranje kompromisa s onim s čim se nije moglo stvoriti kompromis, nije događalo samo u Crkvi. To se na različite načine događalo, ali i nastavlja događati i na različitim razinama ovog našeg hrvatskog društva. To su grješne strukture koje nisu bile samo svojstvo prošlih sustava i vlada. Posljedica je logična, a ona je da tim zapravo i sebe i svoj svijet osuđujemo na propast jer „ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre donosi obilat rod“ i „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ Ne odražava se ova nesposobnost ‘umiranja’ samo na spomenuto, nego i na mnoge druge segmente života. Ona utječe na sve. Evo zašto se tako malo ljudi, vjernika, danas aktivno uključuje u život Crkve, zašto danas prezir prema politici i aktivnom političkom angažmanu, zašto tako malo ljudi izlazi na izbore, sudjeluje u referendumima, zašto danas imamo krizu svih zvanja, sve manje vjenčanja, ma zašto nam se, u konačnici, čini da nema izlaza. Trebaju li nam dokazi za ovo? Dosta je, da ne širimo previše govor o posljedicama našeg pesimizma, pogledati neke podatke Državnog zavoda za statistiku iz kojih proizlazi da je u Hrvatskoj iz godine u godinu manje sklopljenih brakova, sve više rastavljenih i sve manje rođenih. Ovo su pravi problemi s kojima bismo se trebali svi, Crkva i društvo, suočiti. I nije bit problema u zakonima. Problem je u nama, u našem komodu i našim kompromisima. Obraćenje nam je potrebno, a s obraćenjem i veća zauzetost svih kršćana – sjetimo se onih koji su pomagali sv. Stošiji da bude ono što je bila – u zauzimanju oko odgoja budućih generacija koje se danas ne uči ni u obitelji, ni u društvu, a sve manje i u Crkvi, umirati da bi donosili „obilat rod“, nego zaštiti se da bi ostali besplodni.

Isus je bio optimistično pšenično zrno koje je umrlo i donijelo obilat rod. I sv. Stošija je bila optimistično pšenično zrno koje je umrlo i donijelo obilat rod. I mnogi drugi prije i nakon nje. I mi trebamo biti optimisti i kao optimisti postati pšenično zrno koje umire da bi donijelo obilat rod. Nemojmo se bojati umrijeti. Umiranje je samo etapa do onog „obilat rod“. Zato poziv na umiranje pšeničnog zrna nije pesimistični poziv na smrt, nego optimistični poziv na život, istinski život umiranja nekim dijelovima sebe, da bi drugi naši dijelovi, oni životniji, ljudskiji, važniji… mogli živjeti. Slijedeći Isusa Krista sv. Stošija je to znala i jer je to znala, uspjela se, s pouzdanjem u Boga i zahvaljujući majčinom odgoju i pomoći kršćanskih prijatelja, oduprijeti svim iskušenjima koja su joj sugerirala da ne umre, da sačuva život. I uspjela je pretopiti sva svoja božanstva, sve svoje egoizme, samodostatnosti, na kraju i sam fizički život, i umirući sebi, a živeći Isusu Kristu, uložiti ih u riznicu ljubavi i donoseći „obilat rod“ od kojeg je stoljećima živjela i živi ova mjesna Crkva zadarska i grad Zadar. Neka sv. Stošija i nama pomogne, malodušne hrabreći, tužne tješeći, cjelivajući noge nevoljnima da izmoreni ne klonu, da bismo i mi, kao Crkva i kao kršćani, bili sposobni umrijeti, pretapajući u djelatnu ljubavi koju nam je Isus Krist pokazao naše sigurnosti, ono što nas veže uz zemaljsku sigurnost i sprečava da se otvorimo onom što trajno vrijedi, da bismo i mi mogli donijeli „obilat rod“ koje se danas i od nas s pravom očekuje.

Bitno.net