Kako kršćani trebaju reagirati na val izbjeglica koji se približava Hrvatskoj?

Postoji u svijetu američkog katoličkog aktivizma jedan zanimljiv termin – metafora: „otkana odjeća“ (seamless garmnet). On se koristi za označavanje katoličkog aktivizma koji je etički dosljedan u borbi protiv onoga što je sv. Ivan Pavao II. nazivao ‘kulturom smrti’ i s jednakim se žarom bori protiv abortusa, smrtne kazne, eutanazije, (nepravednog) rata, pa i siromaštva. Izraz je „popularizirao“ američki kardinal Joseph Bernardin nakon što je tako naslovio svoj rad o „konzistentnoj etici života“. Termin je referenca na otkanu Isusovu košulju bez šavova za koju su se rimski vojnici kockali na Golgoti jer je nisu mogli podijeliti, a kardinal je otprilike htio poručiti – katolik mora biti dosljedan, njegova kršćanska obrana života mora biti poput otkane košulje, neprekinuta u svom nizu.

Ovaj izraz (koji ima svoju daljnju povijest i često je zlorabljen od strane liberala, ali to nije tema ovog teksta) pao mi je na pamet ovih dana kada sam vidio neke reakcije na val imigranata i izbjeglica s Bliskog istoka i Afrike koji je krenuo prema Europi. Puno je, naime, onih kršćana i konzervativaca koji su na društvenim mrežama i u javnosti donedavno sebe pozicionirali kao beskompromisne borce za život nerođenih, a sada, na prizore prestravljene djece koja vrište zaustavljena na granicama ‘tvrđave Europe’, reagiraju s potporom takvoj ‘čvrstoj’ politici. Zar je moguće da je istinit klasični prigovor nekih liberala, onaj koji govori da je mnogim kršćanskim konzervativcima ljudski život važan samo dok je u majčinoj utrobi, a nakon toga – neka bude prepušten samom sebi, baš kao ona djeca koja vrište na granicama?

Čisto ljudski govoreći, vjerojatno je lako izgubiti dosljednost u ovoj situaciji koja je emotivno višeslojna i politički kompleksna. Kako je predsjednik Papinskog vijeća za dušebrižništvo selilaca i putnika kardinal Antonio Maria Vegliò nedavno primijetio, prilično je normalno da se među Europljanima javlja nemir na prizor stranih ljudi u potrebi koji dolaze pred njihova vrata. Jer, nastavio je kardinal, svatko od nas živi svojim životom i „kada se pojave imigranti odmah mislimo na poteškoće koje dolaze s njima“. I potom u njima vidimo ‘uzurpatore’, one koje ugrožavaju naš komfor. To je instinktivna psihološka reakcija, pojačana ozračjem gospodarske tjeskobe u kojem već odavno živimo.

Nadalje, napetost između (barem deklarativno) kršćanske Europe i islama koja trenutačno vlada oko nas, određuje sliku koju imamo o ljudima koji dolaze iz muslimanskog svijeta i o kulturi kojoj pripadaju. Ta percepcija, nažalost, ponekad završava u potpunoj i iracionalnoj islamofobiji, ali treba imati na umu kako ona nije nastala ‘ni iz čega’, te kako već dulje vrijeme nazočimo žalosnim događanjima globalnog terorizma koji kod ljudi stvaraju strah.

Sve to je, dakle, prilično lako razumjeti kao „čisto ljudsku“ reakciju na imigrante koji sa svih strana idu prema starom kontinentu, bježeći iz kriznih žarišta koje je netko drugi zapalio. Žarišta koja, usput budi rečeno, nastaju kao posljedica jednog nepravednog i manipulativnog globalnog sustava, ali to je druga priča.

Postoji, međutim, u svemu tome jedna ‘fora’, barem kada smo u pitanju mi kršćani.

Oni koji žele slijediti Krista ne mogu se zadovoljiti „čisto ljudskim“ reakcijama niti mogu dopustiti da im one određuju postupke. Oni koji su upoznali i iskusili slobodu koja im je darovana od Boga ne mogu sebi priuštiti biti vođeni fobijama, predrasudama i nemilosrdnom političkom pragmatičnošću. Naravno, ponavljamo, ako žele dosljedno živjeti posljedice te darovane im slobode.

„Onaj tko je upoznao Isusa i u njega povjerovao nema pravo na predrasude o drugim ljudima. Toga bismo osobito ovih dana trebali biti svjesni“, poručio je jučer preko svoje Facebook stranice biskup dubrovački Mate Uzinić, jedan od malobrojnih hrvatskih biskupa koji se oglasio u ovoj situaciji i poslao poruku ohrabrenja i potpore vjernicima.

Zapovijed ljubavi prema bližnjem, posebice onom u potrebi, toliko je naime čvrsto ukorijenjena u Radosnu vijest da naprosto nema i nikada neće biti takvog političko-društvenog konteksta zbog kojeg će nam biti dopušteno zanemariti je. I to je jasno svakome tko je ikada čitao Sveto pismo. Doista, nema te političke (pseudo)racionalizacije koja bi nam dala pravo okrenuti leđa majci s vrištećim djetetom u naručju ili očajnom čovjeku koji želi samo prehraniti i zaštititi svoju obitelj. Jednostavno – nema. I tu nikakve političko-društvene analize neće pomoći, bez obzira koliko „kompetentne“ bile.

Isus je jasno poručio – dolazim vam u najslabijima, najmanjima, najpotrebitijima… Stavljati zidove pred njih ili uvjetovati im pomoć i prihvaćanje njihovom religijom, rasom, nacionalnošću ili bilo čime drugim znači – zatajiti Isusa. To nam treba biti jasno.

Trebamo li u svemu ovome zaboraviti na one obveze koje imamo i prema bližnjima iz naše neposredne okoline? Možemo li zanemariti njihove potrebe, njihova prava…? Trebamo li u pomaganju izbjeglicama zanemariti dobro naših najbližih, pa i budućnost našeg naroda?

Naravno da ne! Kršćanski caritas, ako je autentičan, uvijek je sveobuhvatan i cjelovit.

Zato, kada već spomenuti kardinal Vegliò izjavi da „ne spada među one koji misle da ćemo moći primiti sve izbjeglice“ on ne iznosi jedan „manje kršćanski“ stav, nego poziva na promišljenost i sustavnost u pomaganju onima koji su krenuli prema Europi. Poziva na rađenje konkretnog i egazktnog programa pomoći koji će biti daleko od bilo kakvog „slatkastog“ i naivnog „humanizma“ koji naposljetku samo našteti onima kojima se željelo pomoći.

Također, ne treba okretati glavu od problema koji je ovih dana spomenuo izaslanik Svete Stolice pri UN-u nadbiskup Silvano Tomasi, govoreći o tome kako nije dovoljno tek primiti izbjeglice, nego se treba pobrinuti i za njihovu integraciju u društvo u koje dolaze. Osim što postoji obveza prihvaćanja izbjeglica, postoji i obveza, te pravo očuvanja vlastitog identiteta i vrednota (društvena pluralnost, odvojenost religije od države, poštivanje dominantne kulture), posebice kršćanskog identiteta i tu mora postojati svijest o stanovitoj kulturološkoj napetosti koju muslimanske izbjeglice donose sa sobom i potrebi za dijalogom koji će je prevladati.

Naposljetku, potencijalna teroristička prijetnja o kojoj su se mnogi raspisali ovih dana (navodeći, među ostalim i tvrdnju da među izbjeglicama ima ubačenih ljudi ISIL-a) također je nešto što treba vrlo, vrlo ozbiljno shvatiti. Ugroziti sigurnost naših najdražih, naravno, nitko ne želi. Ali, zato i postoji sigurnosni sustav koji treba ozbiljno i predano odraditi svoj posao. U međuvremenu, treba izbjegavati upadanje u bilo kakve histerične teorije zavjere kakvima smo svjedoci ovih dana…

Ovih dana objavljeno je kako je Papa odabrao temu za Svjetski dan selilaca i izbjeglica koji će se obilježiti u siječnju iduće godine. Tema nosi naslov „Selioci i izbjeglice nas stavljaju pred izazov. Odgovor evanđelja milosrđa“, a iz Vatikana su poručili kako je treba sagledati u kontekstu nadolazećeg Jubileja milosrđa.

Papa nas, očito, želi osvijestiti. Doista smo pred izazovom – izazovom pravoga odgovora na braću i sestre u potrebi. Odgovora koji će biti vođen Božjim milosrđem i pri tome neće jalovo zanemarivati realitete u kojima djeluje, nego će dati istinske plodove ljubavi.

Zvuči preidealistički? Ili zahtjevno? Zato što i jest, jer je biti kršćanin zahtjevno.

Pripremimo dakle svoja srca i svoje savjesti za izazove koji su pred nama, posebice jer su mnogi od nas proživljavali sličnu izbjegličku sudbinu kakvu danas proživljavaju oni koji kucaju na naša vrata. I neka nam ljubav bude poput Isusove otkane haljine…

Možda nam u toj pripravi pomogne i misao pokojnog američkog kršćanskog glazbenika Richa Mullinsa koja dobro dočarava svu izazovnost vjere koju pokušavamo živjeti. Mullins je jednom prigodom rekao kako kršćanstvo nije građenje “malog sigurnog utočišta u svijetu, gdje možete živjeti sa svojom savršenom ženom i svojom savršenom djecom, u svojoj prekrasnoj kućici…”.

“Kršćanstvo vas treba naučiti voljeti kao što je Isus volio, a Isus je volio siromahe i slomljene“, rekao je tada.

Goran Andrijanić | Bitno.net