Ekumenska molitva za jedinstvo kršćana koja se već treću godinu događa u Dubrovniku uz sudjelovanje predstavnika Srpske pravoslavne crkve na čelu s episkopom zahumsko-hercegovačkim i primorskim vladikom Grigorijem Durićem, i predstavnika Katoličke crkve predvođenih dubrovačkim biskupom mons. Matom Uzinićem održana je u subotu 25. siječnja u dubrovačkoj katedrali

Foto: www.dubrovacka-biskupija.hr

Foto: www.dubrovacka-biskupija.hr

Pozdravljajući na početku okupljene biskup Uzinić je rekao da se ova molitvena osmina odvija pod geslom „Zar je Krist razdijeljen?“ te nastavio: „I doista, gledajući Crkvu čini nam se da je i Krist razdijeljen. No, naša večerašnja prisutnost ovdje, a pripadamo različitim Crkvama, želi reći da je to samo privid, da Krist nije razdijeljen. Zahvaljujem svima koji su došli večeras ovdje da bi to pokazali, i koji će to popratiti molitvom.“ Posebno je zahvalio „našem najdražem gostu“ episkopu Grigoriju pozdravljajući ga „kao brat brata, kao biskup biskupa“. „Svjesni smo svi da su ovi naši molitveni koraci tek maleni koraci na putu prema vidljivom jedinstvu Crkve, ali znamo i da do jedinstva i ne može doći nekim velikim koracima, da se jedinstvo ne može nametnuti, da ono možete doći samo odozdo i samo ako je popraćeno molitvom“, istaknuo je biskup Uzinić.

Čovjek je pozvan da bude ljubav

U prigodnoj propovijedi episkop Grigorije je kazao kako ljepota katedrale i Grada ne prestaju potresati njegovu dušu, ali ga uvijek podsjete i na to, koliko ga egzistencijalno duboko potresa i pitanje odnosa među ljudima, među gradovima, narodima, među vjerama: „Koliko je važno pitanje odnosa između Boga i čovjeka, ali i između čovjeka i čovjeka? I što je uopće čovjek ako ne stoji i ako ne postoji u odnosu? Je li onda uopće postoji? Zaista, što je to čovjek te ga Bog ipak ne ostavlja i ne odustaje od njega? Ima li veće nesreće za čovjeka nego kad se nađe ostavljen i sam? Ima li veće tajne i radosti od dodira ljubavi, dodira bližnjega? Je li moguće živjeti bez tog dodira života?!“

Uopće ne sumnjam da je Bog ljubav, posvjedočio je episkop, i vjerujem da je tom ljubavlju Bog stvorio svijet i načinio čovjeka, da je Isus tim dodirom ljubavi slijepima otvarao oči, gluhima uši, podizao hrome, uskrsavao mrtve, da je tom ljubavlju pozvao apostola Tomu da dotakne njegove rane, a onda uzašao na nebo i ostavio nam euharistiju da u njoj dodirujemo i njega kao kruh života i da jedni druge cjelivamo cjelovom ljubavi.

„Bog je, dakle, ljubav. A što je čovjek? Čovjek je, duboko vjerujem, pozvan da bude ljubav. Drugim riječima, pozvan je da bude Bog, ako želi živjeti vječno“, istaknuo je episkop i dodao da je i ovdje i u vječnosti čovjek označen da bude ljubav. “Ljubav je zapovijed, zadatost, a ne jednostavno danost. Prema tome, mi, narode Božji, sestre i braćo, moramo voljeti ako hoćemo živjeti.“ Episkop je podsjetio i na njegovu propovijed u katedrali na prvom ovakvom susretu 2012. godine: „Danas, kad ponovno govorim pred vama, prisjećam se da sam prošli put govorio o opraštanju napomenuvši da je praštanje predokus ljubavi. Danas želim govoriti o odnosu kao uvjetu ljubavi, o odnosu između Boga kao Bića i bića čovjeka, između bića čovjeka i bića čovjeka.“

Naveo je misli nekih teologa koji su se bavili tim teškim pitanjem te nastavio: „Suvremeni čovjek je ostavio za sobom Drugoga, Boga, a samim tim ostavio je i čovjeka, nalazeći da je njegovo sebstvo jedino i najvažnije, što je posve suprotno od biblijskog i svetootačkog pogleda na Drugoga kao na onoga ‘koji je naš Počinak koji se vječno kreće’ i na drugoga kao vječnog brata. Ako je ‘Drugi’ naš počinak, teško da ćemo naći odmora ako ga ostavljamo za sobom. ‘Drugi’ je toliko važan jer mi i postojimo samo kada i ako smo potvrđeni od njega i zato je uvijek bio i ostao grijeh omalovažavati i podčinjavati drugoga sebi. Po apostolu Pavlu, ono što trebamo činiti je upravo suprotno, a to je stavljati drugoga uvijek ispred sebe. Apostol kaže: ‘Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem.’ (Rim 12,10) Možete zamisliti koliko su ove riječi strane suvremenom čovjeku koji je toliko obuzet sobom, svojim sebstvom u svijetu u kojem mu ne preostaje ništa drugo nego da hrani svoju sujetu i da bude vječno umoran jer drugi ne potvrđuje njegovu veličinu.“

Primanje pravoslavnih kršćana potaknuto Kristovom ljubavlju

Episkop je naveo i misao iskusnog svetogorskog starca koji je naglasio da se duhovno napredovanje kršćana vidi u tome koliko su u stanju razumjeti umornog modernog čovjeka, da mu da duhovni mir, probudi u njemu ljubav za život, da ga nauči da se raduje i zahvaljuje Bogu.

Obraćajući se okupljenima i onima koji su bili spriječeni doći episkop Grigorije je poručio: „Primajući nas, pravoslavne kršćane, potaknuti Kristovom ljubavlju, čini mi se upravo da ste prihvatili nas u svoj topli dom kao ranjene i umorne suvremene ljude. Možda se nekome čini da je to malo, ali mislim da od toga nema ništa veće. Sva naša vjera, sva naša nada ostaje u tome da ćemo naći počinak u naručju Kristovu, koji je pokretač svih naših dobrih želja i istovremeno cilj našeg kretanja kroz ovaj život. Put k njemu vodi preko bližnjega, a bližnji naš je svaki čovjek.“

Na kraju molitve biskup Uzinić je zamolio episkopa Grigorija da podijeli svima blagoslov.

Na ekumenskom molitvenom susretu su, uz vjernike obiju Crkava, sudjelovali i dubrovački parosi otac Vladan Perišić i otac Slavko Zorica, monasi u pratnji episkopa, predstavnici Srpske pravoslavne općine u Dubrovniku, generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. Petar Palić, pročelnik Vijeća za ekumenizam i međureligijski dijalog don Ivica Pervan te drugi katolički svećenici i redovnici.

Nakon molitve zbor Srpsko-židovskog pjevačkog društva iz Beograda (Srpsko-jevrejsko pevačko društvo) koje je osnovano 1876. godine izveo je prigodan program u kojem su otpjevali pjesme iz židovske, pravoslavne i katoličke duhovne baštine.

Angelina Tadić | www.dubrovacka-biskupija.hr