Ulazim u prostorije Laudato TV-a. Izdužena skromna prizemnica ničim ne odaje da se unutar njenih zidova krije ambiciozan projekt katoličke televizije. Petak je navečer, a ispred susjednih zgrada čuje se žamor. U tijeku su pripreme za izlazak, ili je vrijeme izlaska već počelo. Nisam siguran.

U zgradi Laudata vlada suprotnost. Tišina u predvorju dok čekam ekipu Božanstvene komedije ničim ne odaje da se u susjednoj prostoriji, malenom improvizirano studiju koji s izmijenjenim kulisama zadovoljava većinu potreba televizije, snima humoristična emisija.

Čekam dobrih 40 minuta prije nego što iscrpljeni voditelji i statisti izađu iz studija. Još jedna fora, još jedan skeč, još jedan kadar – snimanje se, po običaju, odužilo.

Biti smiješan, zanimljiv, a pritom i konstruktivan nije lagan posao. Popularni konobar Jozo u jednom će trenutku tijekom noćnog razgovora zavapiti: “Volio bih ponekad da mogu pričati o Kristu samo kao Josip, a ne Jozo.”

“Teško je danas biti humorističan, pogotovo kada te se veže uz Crkvu, tj. crkvenu televiziju. Automatski moraš biti 50% bolji da bi bio iole smiješan. Da smo na drugoj televiziji, vjerojatno bi nas ljudi gledali drugačijim očima”, priča mi Matej Sunara, jedan od začetnika Božanstvene komedije – možda najpoznatije emisije Laudato TV-a.

Njegove riječi potvrđuje i Marin Periš koji je prije tri godine s njim i Stankom Stojićem započeo ovu avanturu.

“Od početka je bila ideja da budemo i satirični, ali da ta satira nikada ne bude usmjerena na osobe i vrijeđanje nego na ideje. Pokazati apsurdnost nečega što ljudi rade, a ne vide samu apsurdnost toga. Izabrali smo humor koji nije destruktivan, a koji se redovito danas viđa. Nekim ljudima takav humor možda nije zanimljiv jer su navikli na nešto pikantnije.”

Kada su prije tri godine kretali u ovu avanturu nisu znali što ih očekuje. Marin i Stanko surađivali su u Hrvatskom nadzemlju dok je Matej studirao komunikacije u Rimu. Premda su se znali i ranije, njihova zajednička suradnja krenula je pozivom Ksenije Abramović, vlasnice Laudata.

Prvi kontakt ostvarila je s Matejem s kojim se susrela na konferenciji SIGNIS-a, svjetskog udruženja katoličkih novinara.

“Pitala me imam li neku ekipicu koja bi mogla napraviti nešto kreativno”, govori mi Matej. “Ja sam odmah preporučio ljude iz Nadzemlja. S njima sam se znao otprije jer je uzak krug ljudi u Splitu koji rade kreativne stvari, a vezani su uz Crkvu.”

Priču nastavlja Marin: “Ksenija je prvo htjela napraviti neki talk-show koji bih ja vodio, međutim pomislio sam zašto ne bismo napravili televizijsko Nadzemlje, naravno profesionalnije i prilagođeno studiju, ali sa sličnim duhom. Htjeli smo emisiju koja neće biti samo humoristična i opuštena, nego će nositi i neku dublju poruku. Odmah mi je u glavi bio i Stanko,”

Sami priznaju kako je prva sezona bila “tako-tako”. Poneki skeč premalo, poneki gost previše, trebalo je vremena da stvari sjednu na svoje mjesto. Ta ocjena ipak dobiva novu dimenziju kada se vide skromni uvjeti u kojima rade. Osim voditeljskog posla tu su još scenarij, režija, nabavljanje opreme i rekvizita. Nakon našeg noćnog razgovora očekivalo ih je i spremanje cijelog studija (moram priznati da im nisam pomogao). Unatoč tome, razgovor nisu požurivali.

“Problem je što svi mi radimo neki drugi posao od kojeg živimo. Međutim, i tamo često razmišljamo o idejama za emisiju. Radimo koliko stignemo, nekad danju, nekad noću. Ponekad da bismo nabavili selfie štap, koji nam baš treba za određenu emisiju, trebamo otići posuditi ga na drugi kraj grada”, govori Stanko.

Iz razgovora s njima primjećujem koliko im je puno značio dolazak Josipa koji glumi ulogu konobara Joze (zbog uloge su ga i izvan emisije počeli zvati Jozo, što ga ponekad i živcira jer, kako kaže, “zašto kratiti tako lijepo ime”).  Matej u šali kaže kako zbog “njegove dobre hercegovačke umreženosti” više ne moraju strahovati za publiku.

Josip je punopravni član ekipe postao na početku druge sezone, s posebnim zaduženjem za humoristični dio emisije.

“Nekad ne ispadnemo smiješni, ali barem nikoga ne uvrijedimo, osim sam humor”, govori kroz smijeh ovaj Hercegovac i uskoro diplomirani kineziolog u srednjim tridesetim godinama.

“Humor je u prepoznavanju, ljudima je smiješno kad se mogu prepoznati u fori.”

Ne sviđa im se, kažu, stanje humora u Hrvatskoj. Previše je toga umjetnog i smatraju da mnogi na silu pokušavaju biti smiješni. Kažu kako su naši susjedi, Srbi i Bosanci, puno iskreniji prema sebi te im je stoga i humor razvijeniji. Stanko, koji smišlja sadržaj dobrog dijela skečeva, ima jednostavan recept za dobar smijeh.

“Smiješno je ono što je tebi smiješno”, reći će, a s njim se slaže i Marin: “Svaki put kad bismo forsirali neku foru ne bi bilo dobro, a kad bismo se opustili sve bi bilo kako treba.”

Božanstvena komedija svakako je pionirski projekt u Hrvatskoj, ali i u Europi. Crkva i humor mnogima su teško spojivi.

“Našoj Crkvi definitivno treba humora na vlastiti račun”, reći će Matej, a to će potvrditi i ostali.

“Humor je škakljiva profesija. Ako ideš raditi humor na katolički način, ne smiješ vrijeđati, ali moraš i paziti na publiku. Kad smo obrađivali pornografiju nismo znali kako će ljudi reagirati na te fore ili trenutke u kojima spominjem neke ‘poze’ i sl.”, poručuje Jozo.

Stanko pak kaže kako je miješanje svetog i smiješnog uvijek “hod po rubu”.

“Česte su situacije u kojima bi nam netko s televizije rekao da je neki skeč malo previše. Meni se nekako čini da je ipak najbolje slušati osobni stav savjesti jer držim da smo nas četvorica, manje-više, izgrađene osobe i katolici te da možemo procijeniti što je previše, a što nije. Mislim da nećemo napraviti nekakvu grešku zbog koje bi nas optužili za blasfemiju.”

Odmah navode i primjer. Kažu kako su bili skeptični prije objave videa u kojem popularni glazbenik Ante Cash glumi Isusa.

“Bojali smo se da nas ne optuže za blasfemiju, ali na kraju smo dobili samo tri poruke (smijeh) koje su upozorile kako to možda i nije bilo primjereno”, dodaje Matej.

Skeč je na kraju samo na Facebooku pogledalo više od sto tisuća ljudi, a prenijeli su ga i neki svjetovni portali. Njegov angažman na kraju je bio pun pogodak.

Foto: Facebook Božanstvena komedija

Unatoč brojnim skečevima i forama koje su ih proslavile, prvenstveno među mlađom katoličkom publikom, Marin Periš, neformalni voditelj njihove grupe, kaže kako “sam humor nije najvažnija stvar u emisiji”.

“Mi nismo prvenstveno humoristična emisija, već emisija koja propituje. Koristimo humor kao mamac, ali nam on sam po sebi nije cilj.”

U svojim emisijama dotaknuli su se brojnih ozbiljnih tema poput pornografije i rodne ideologije, ali i onih manje ozbiljnih poput običaja pri dolasku u goste i sporta. Također, ugostili su brojna zanimljiva lica, poznata i manje poznata. Neke od njih prosječni katolički gledatelj ne bi nikada očekivao u katoličkoj emisiji, poput Nevena Ciganovića koji je govorio o krizi muškosti.

“Mediji kod njega i sličnih ljudi najčešće traže samo trash i laprdanje bez sadržaja, a mi pokušavamo od njih iznijeti nešto dublje, bolje i veće, nešto što nisu rekli drugima i time se razbijaju stereotipi koji o njima postoje. Ne želimo njihove greške i mane, već ono najbolje što imaju”, govori Stanko.

Premda emisiju rade zajednički, svaki od njih četvero ima svoja posebna “zaduženja”. Tako Stanko, osim što radi prvu obradu gotovo svake teme, glumi i Ivana K., svojevrsni dijaloški element u emisiji koji zastupa stajališta suprotna katoličkim.

Josip i Marin imaju gotovo suprotne uloge. Dok je konobar Jozo zadužen za humoristični element, Marin za sebe kaže da je “najdosadniji”. Dapače, na njega i otpadaju oni ozbiljniji dijelovi emisije.

Također, ističu veliku pomoć “nevidljivog dijela ekipe”: montažera, tonaca, snimatelja, koji zajedno s njima i statistima satima rade na završnoj verziji pojedine epizode. Posebno ističu Ivana Lovrića koji ponekad doprinese i sadržaju emisije.

Međutim, čini se kako je najzanimljivije od svega Mateju, koji zajedno sa Stankom emisiju radi iz Splita. Njegova je ljubav snimanje malih, običnih ljudi i njihovih životnih priča.

“Bio sam u Žeževici, bio sam u Gatima, u Drnišu, u Sinju, prošao sam čitavu Dalmatinsku zagoru i od svih nas, uvijek ja najbolje pojedem (smijeh). Sprijateljim se s ljudima i nikad se ne vratim kući praznih ruku. Marin u Zagrebu snima teologe, filozofe, znanstvenike i još se osjeća neugodno jer je uzurpirao njihovo vrijeme. Ja zato idem kod seljaka koji ima vremena dok ne padne mrak i sve ide polako. Malo ćemo snimati, pa malo pojesti i popiti, pa opet malo snimati, pa malo u polje, pa opet pojesti i popiti”, kroz smijeh mi govori.

Dok razgovaram s njima vidim kako doista uživaju u svom poslu, unatoč skromnim uvjetima i svakodnevnim brigama. Za kraj skrećem u duhovne teme. Zanima me smatraju li da i Bog također uživa gledajući njihove emisije.

Stanko, po običaju, prvi odgovara.

“Ako bi mu se nešto svidjelo, mislim da je to što ovo radimo iskreno i uvijek imajući njega u vidu. Dok god tako radimo mislim da gleda afirmativno. Čak i kad pretjerujemo u ljudskim elementima ili nekim forama, mislim da on uvijek gleda našu unutrašnjost.”

Svako snimanje započinje molitvom što je mnoge goste iznenadilo. Kako kaže Marin, neki ostanu “šokirani, a nekima bude drago”.

Josip pak smatra kako je Bogu najsmješnije kad vidi kakvim se sitnicama opterećuju dok rade emisiju, ali je svjestan kako ih je on doveo u ovu poziciju da iskoriste talente koje im je dao.

“Odrekao bih se svega što radimo ili ćemo raditi ako to nije u službi istine, ili ljepote, ili dobroga, ili Boga”, dodaje Stanko.

Svjesni su kako njihova emisija dotiče gledatelje i mijenja im pogled na Crkvu i katolički humor. Sva četvorica istaknula su kako im je najljepše kad im se obrate ljudi na ulici i zahvale na onome što rade.

Josip se tako prisjeća kako je njemu i Stanku, dok su molili krunicu na Kamenitim vratima, prišla jedna majka s malim djetetom koje se htjelo slikati s njima. Nakon nekoliko tjedana majka im je poslala poruku u kojoj je napisala kako dijete, nakon što je vidjelo voditelje Božanstvene komedije na Kamenitim vratima, želi redovito ići i moliti krunicu, što prije nije bio slučaj.

“Ako smo samo to napravili i to je dovoljno”, zaključuje Stanko.

Tino Krvavica | Bitno.net