Zagrebački povjesničar Miroslav Akmadža u svojim je istraživanjima uglavnom fokusiran na povijest Katoličke Crkve, posebice tijekom komunističkih vremena i smatraju ga jednim od glavnih znanstvenih autoriteta za to razdoblje. Bavio se i likom i djelom blaženog Alojzija Stepinca, a bio je jedan od sudionika znanstvenog simpozija o hrvatskom blaženiku koji je održan u studenom prošle godine u Zagrebu i na kojem su sudjelovali i srbijanski povjesničari. S Akmadžom smo razgovarali o novim zbivanjima povezanim s likom i djelom velikog hrvatskog blaženika, uskoro sveca.

– Kako komentirate odluku Županijskog suda u Zagrebu o poništenju presude protiv Stepinca iz 1946. i reakcije na nju?

Očekivana, ali brzopleto donesena, pa time gubi na vjerodostojnosti. Mogli su barem “odglumiti” da su nešto proučavali, pa da ispadne malo ozbiljnije. Mislim da je više donesena da bi se “proslavili” oni koji su je donijeli, nego zbog samog Stepinca. Bio sam jedan od inicijatora na skupu u Lepoglavi da se pokrene revizija postupka, ali nisam to zamišljao na ovakav način. Reakcije sa srbijanske strane su očekivane i služe u uobičajene političke svrhe. S hrvatske strane su reakcije različite, od oduševljenja, do toga, da mnogi misle kao i ja da je odluka prihvatljiva, ali način donošenja ne. Ima dosta onih koji smatraju da je odluka nepotrebna i da samo daje na važnosti komunističkoj presudi, ali i onih koji misle kao kardinal Franjo Kuharić da nije trebalo donositi posebnu odluku za Stepinca, nego za sve žrtve političkih komunističkih procesa.

– Koliko je ona po vašem mišljenju važna u kontekstu povijesnog sagledavanja blaženikova lika i djela?

Same presude za povjesničare ne predstavljaju važan čimbenik za znanstvene prosudbe. Presude su samo akt jednog dijela vlasti u određenim političkim okolnostima, koje se uopće ne moraju podudarati s mišljenjem povjesničara. U povijesnom kontekstu o Stepincu ova presuda ništa ne mijenja. Po mom mišljenju, kao i velike većine hrvatskih povjesničara, bez obzira na obje presude, Stepinac je odigrao iznimno pozitivnu ulogu u povijesti Crkve i hrvatskog naroda, kako u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, tako i u vrijeme NDH i komunističke Jugoslavije. Takav zaključak ne temelji se na navedenim presudama nego na objektivnim istraživanjima njegove uloge u navedenim razdobljima. Sjetit ćete se da smo tako tvrdili i za naše generale kad su u prvostupanjskom postupku osuđeni u Hagu, pa zašto ne bismo tako govorili i sada. Sudske odluke su jedno, povijesna istraživanja sasvim drugo.

– Povjerenstvo o bl. Alojziju Stepincu imalo je svoj prvi susret u Vatikanu i nakon toga obavilo priopćenje. Je li nam svrha i uloga povjerenstva postala nešto jasnija nakon toga?

Ništa nije jasnije. Iz svega se samo može zaključiti da se želi pokazati da se nešto radi i ipak razgovara. No, rezultat je predvidljiv, tj. mislim da će svaka strana ostati na svom stanovištu, a Stepinac će kad-tad biti proglašen svetim.

 – Kako komentirate sastav povjerenstva?

Mislim da je sastav povjerenstva dobar. I mene su pojedinci iz crkvenih krugova konzultirali kada su razmišljali tko bi od naših povjesničara trebao u to povjerenstvo ući. Imajući u vidu kako je za SPC sporno samo razdoblje Drugog svjetskog rata, smatram da su dr. Jure Krišto i dr. Mario Jareb izvrstan izbor za povjerenstvo. Ja se osobno više bavim razdobljem komunističke vladavine koje, kada je Stepinac u pitanju, nije sporno nikome, pa ni Srbima.

Vrlo je važno međutim, da je mons. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze, u savjetodavnom timu, iako bih ga osobno volio vidjeti u glavnoj postavi, jer sve dokumente i sve potrebne informacije doista ima „u malom prstu“.

– Hoće li to povjerenstvo išta promijeniti u raspravama o Stepincu?

Ono što je iniciralo ponovnu raspravu o blaženiku bila je vijest o formiranju povjerenstva. Ali, mislim da ono samo po sebi neće ništa promijeniti. Sva dokumentacija o blaženiku je dostupna, sve je, manje ili više, istraženo. Ako se u međuvremenu ne otkriju neki dokumenti koji su dosad bili nepoznati, mislim da će to biti situacija u kojoj će svi ostati pri svojim stajalištima. Naši povjesničar pri svojim, srpski pri svojim, a Srpska pravoslavna Crkva pri svojima. Rad povjerenstva, po mom mišljenju, u tom će smislu biti čisto zadovoljavanje forme. U smislu: Eto, nešto smo pokušali razriješiti. Ali, ništa se neće promijeniti.

 Povjesničari ne mogu raditi nikakve kompromise, oni moraju ustrajati na povijesnim činjenicama. Povjerenstvo o Stepincu ima smisao kao pokušaj približavanja dvaju Crkava. Crkve, dakle, kompromis trebaju tražiti, ali povjesničari nikako 

– Znači, „kompromis“ neće biti dosegnut?

Ali, kako bi i mogao? Povjesničari ne mogu raditi nikakve kompromise, oni moraju ustrajati na povijesnim činjenicama. Naravno, ovo povjerenstvo ima i svoj smisao u pokušaju približavanja dvaju Crkava. Hoće li to uspjeti, treba vidjeti. Crkve, dakle, kompromis trebaju tražiti, ali povjesničari nikako. To niti je moguće niti je potrebno.

– Kako kao povjesničar komentirate zamjerke koje dolaze sa srpske strane protiv Stepinca?

Te zamjerke su apsurdne i nije mi do konca jasno zašto im posvećujemo toliko pažnje. Naravno, Stepincu nisu mogli prigovoriti da je bio suodgovoran za bilo kakve progone, pa mu se onda prigovara što je uopće imao bilo kakve kontakte s predstavnicima NDH. Ali, Crkva i njezini prelati komuniciraju sa svakom vlašću, sviđalo im se to ili ne. Stepinac je jednako bio u kontaktu s Titom ili Bakarićem, kao što je bio s Antom Pavelićem i drugim ustaškim dužnosnicima ili s jugoslavenskim kraljem odnosno Namjesništvom. Nadbiskup zagrebački mora poštivati svoje protokolarne obveze.

Drugi prigovor tiče se vjerskih prelazaka i jednako je apsurdan. O vjerskim prelascima Srba s pravoslavlja na katoličanstvo nije odlučivao Stepinac nego ustaški režim. Biskupi su odmah reagirali protiv toga, a svećenicima su izdali kanonski naputak kako se ponašati u tim situacijama. Tek nakon pritiska, među ostalim i pravoslavnih svećenika, Stepinac je popustio i poručio svećenicima da se ne pretjeruje s pridržavanjem kanonskih pravila ako je riječ o spašavanju života. To što su postojali svećenici koji su radili „na svoju ruku“, u suradnji s ustaškim režimom, i tako ignorirali naputke ne samo Stepinca nego i drugih biskupa, sasvim je druga tema. I danas postoje svećenici koji ignoriraju svoje biskupe i njihove naputke, a bilo ih je i tada, što nitko ne spori.

Štoviše, ja sam pisao o tome: kamo sreće da je Srpska pravoslavna Crkva svojedobno nudila Hrvatima da na područjima koja su nadzirali četnici prijeđu na pravoslavlje i tako si spase život. Puno bi ih to prihvatilo.

To su, dakle, dvije ključne optužbe. Ja nikakvih drugih ne vidim.

– A prigovor da „nije učinio dovoljno“ u istupima protiv ustaškog režima?

Ali, tko to može procijeniti je li bilo to „dovoljno“ ili ne? Puno je biskupa u Europi koji su šutjeli, pa sada nitko o njima ne govori. A Stepinac je jedan od malobrojnih koji se oglasio, pa sada niti to nije dovoljno. On je otvoreno napao režim, ne samo ustaški nego i onaj nacistički. Među prelatima u Europi nema niti jednog koji je tako otvoreno napao naciste. Među svećenstvom je bilo takvih primjera, ali među biskupima – ne.

Evo primjera. Na nedavnom seminaru o Stepincu u Zagrebu, jedan je srpski povjesničar rekao kako je Stepinac trebao postupiti kao Maksimilijan Kolbe. Kao prvo, tko može reći da Stepinac u istoj takvoj situaciji ne bi napravio što i Kolbe. Kao drugo, Stepinac je bio na biskupskom položaju i svojim mudrim ponašanjem spasio je na tisuće života. Što je nadbiskup trebao: uzeti pušku i ići u šumu? Takvi pristupi njegovom liku i djelu su neozbiljni.

– Ovdje u Hrvatskoj povjesničari su već objavili puno dokumenata o svim spašavanjima Židova, Srba i drugih žrtava režima koje je poduzeo bl. Alojzije Stepinac. Kada se slušaju srpski prigovori, dobiva se dojam da njihovi povjesničari te informacije potpuno ignoriraju?

Te informacije su zasigurno došle do njih, jer mi imamo dobru suradnju. Ali, one ih – ne zanimaju. Doduše, među mlađim povjesničarima ima onih koji su svoja stajališta modificirali, ali stariji naraštaji, oni znanstvenika, političara, pa i svećenika, ostaju pri svome.

Na tom seminaru koji sam spomenuo djelovali su malo iznenađeno kada je mons. Batelja prezentirao precizne podatke o broju srpske djece koju je Stepinac spasio. Ali, načelno, mislim da su srpskim povjesničarima sva najvažnija istraživanja poznata.

Stepinac je otvoreno napao režim, ne samo ustaški nego i onaj nacistički. Među prelatima u Europi nema niti jednog koji je tako otvoreno napao naciste. Među svećenstvom je bilo takvih primjera, ali među biskupima – ne 

– Čini se kako inicijativa SPC-a o preispitivanju Stepinčeva lika i djela ima jaku potporu njihovih političara?

Povjesničari reagiraju u skladu s činjenicama koje istražuju i koje su utvrdili. Političari svoje djelovanje vežu uz političke procjene. Bilo je nekih reakcija i s naše strane, ali ne previše. Ali, ja mislim da je čak i bolje da političari ne reagiraju previše. Reakcije srbijanskih političara zapravo su najviše štete nanijele SPC-u, politizirale su cijelu situaciju. Da je sve ostalo u okvirima odnosa dviju Crkava, možda bi taj dijalog bio smisleniji. Ovako je nastalo previše ostrašćenosti, srbijanski su političari svojim istupima ideologizirali stvari.

To politikantstvo glavno je obilježje cijele priče. Ono što je zanimljivo jest kako tijekom komunizma, kada su nastajale inicijative za pokretanje postupka proglašenja Stepinca blaženim, iz SPC-a nikada nisu dolazili nikakvi prigovori. Ako i postoje neki dokumenti koji pokazuju kako je SPC napadao Stepinca nakon svršetka Drugog svjetskog rata, ja ih nisam vidio.

– Postoji li po vašem mišljenju u Hrvatskoj konsenzus o važnosti bl. Alojzija Stepinca za našu povijest?

Mislim da taj konsenzus ipak postoji. Vi i među ovim „lijevijim“ povjesničarima nemate niti jednog koji će reći da Stepinac nije bio nevin. Reći će, tek, da je on mogao „napraviti malo više“. Ali, to je hipotetsko pitanje koje svatko može postaviti, pa i sebi.

– Kako vi kao povjesničar ocjenjujete lik i djelo Stepinca?

Teško mi je govoriti o njemu, a da pri tome razlučim sebe kao znanstvenika i kao vjernika. Ali, ja Stepinčevu liku i djelu ne mogu pronaći mrlju. Meni kao znanstveniku to nije teško i bilo je puno biskupa kojima sam te mrlje pronašao. Ako bih sutra pronašao nešto što bi na njega bacilo neku tamnu sjenu, prvi bih to objavio. Takvih dvojbi nemam. Ali, ja takvo nešto nisam pronašao.

U njegovu djelovanju vidim kontinuitet. Uvijek i za svakoga režima, nacističkog, ustaškog ili komunističkog, branio je vjeru i branio je čovjeka. Taj kontinuitet je vidljiv i besprijekoran.

A kao vjernik, uvijek se pomolim za njegov zagovor.

– Komunisti su Stepinca ideologizirali i koristili za svoje političke interese. Nemate li dojam da se Stepinca ponekad ideologiziralo i s ove „naše“, hrvatske strane?

Svakako. I to puno. Pratio sam izvješća koja su recimo bila emitirana na Radio Vatikanu povodom obljetnica Stepinčeve smrti i tu je uvijek znalo biti pretjerivanja. Stepinac je korišten za napade na Jugoslaviju i to je često znalo naštetiti Crkvi u Hrvatskoj koja je ovdje pokušavala naći neko rješenje. Hrvatska politička emigracija znala je zlorabiti Stepinčev lik i djelo u striktno političkom smislu i pri tome gubiti onu presudnu duhovnu dimenziju. Za mene Stepinac nije bio hrvatski nacionalist, nije bio niti svećenik-političar. U njegovim izjavama naći ćete iskreno domoljublje, ali takav nacionalizam ne. Pa dovoljno je vidjeti kakav je bio odnos ustaškog režima prema njemu – nisu ga mogli smisliti. Višnja Pavelić, kći Ante Pavelića, nedavno je izjavila kako je Katolička Crkva presudila njezinom ocu.

Stepinac je volio Hrvatsku i uvijek je bio uz svoj narod, ali nije bio nacionalist u onom klasičnom smislu. Kada je uspostavljena NDH, bilo mu je drago zbog uspostavljanja hrvatske države, ali se brzo s njom razočarao. Nije htio državu po svaku cijenu.

 Stepinac je volio Hrvatsku i uvijek je bio uz narod, ali nije bio nacionalist u onom klasičnom smislu. Kada je uspostavljena NDH, bilo mu je drago zbog uspostavljanja hrvatske države, ali se brzo s njom razočarao. Nije htio državu po svaku cijenu

– Ponekad se stječe dojam da  lažni mit o „krimenu“ Katoličke Crkve tijekom Drugog svjetskog rata i njezinoj povezanosti s režimom NDH-a nije prevladan niti među Hrvatima. Kako to komentirate?

Taj mit nikada neće biti srušen. Naprosto, sama činjenica da je Crkva u vrijeme NDH pozdravila uspostavljanje neovisnosti uz dodatak da su neki svećenici, pa i neki biskupi poput nadbiskupa sarajevskog Ivana Šarića, doista „zabrljali“ – ostavilo je mrlju. A to su komunisti koristili za napade na Crkvu, kao i SPC kada je to potrebno.

Cijelo vrijeme se naglašava ta neraskidiva povezanost hrvatske državotvorne ideje i Crkve u Hrvatskoj, a povijest je pokazala kako to nije uvijek bilo tako. Recimo, vodeći hrvatski biskupi su se u vrijeme stvaranja Kraljevine Jugoslavije zalagali za nju. Pa i u vrijeme komunizma imali ste svećenike koji su bili bliski tom režimu, posebice u BiH.

Naravno da je Crkva željela državu, ali ona nije aktivno sudjelovala u njezinu stvaranju.

Istodobno, jedini oslonac hrvatskom narodu tijekom komunizma bila je Crkva. Hrvati nisu imali svoje stranke, nisu imali svoje jake političke predstavnike. Odlazak u Crkvu postao je jedini način izražavanja hrvatstva, kao i vjerska aktivnost. Mnogi su pronašli zaštitu u njoj, pa i oni koji nisu bili vjernici. Crkva je, na određeni način, bila jedina institucija gdje si se mogao baviti s nečim i ne biti pri tome potpuno izložen.

Ta slika Crkve ostala je u glavama ljudima. Kao i njezinim neprijateljima.

– Episkop slavonski vladika Jovan u nedavnom je istupu izjavio kako hrvatska historiografija nije učinila dovoljno u rasvjetljavanju uloge Katoličke Crkve u NDH, nego Srbi i dalje moraju, tvrdi on, svoje znanje temeljiti na „Magnum crimenu“ Viktora Novaka. Kako to komentirate?

Ne slažem se, jer su svi dokumenti njima već odavno dostupni. Dakle, ne samo dokumenti koji idu u prilog Crkvi nego i oni drugi koji bilježe drugačije događaje. Ništa više nije ostalo skriveno. Ali, „Magnum crimen“ njima ostaje polazištem jer im odgovara. To je običan politički pamflet koji je znanstveno potpuno neutemeljen.

Razgovarao Goran Andrijanić

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana.