Vijest koja je obišla svijet: u Asizu, u Gornjoj bazilici, Giotto je naslikao jednog demona skrivenog među oblacima na fresci koja prikazuje smrt sv. Franje i njegov odlazak u nebo.

Zanimljiva je činjenica da tog demona do sada nitko nije primijetio. Za otkrivanje ovog lika zaslužna je povjesničarka Chiara Frugoni, autorica mnogih knjiga franjevačke srednjovjekovne ikonografije.

Ubrzo su se pojavile pretpostavke o tome zašto se taj demon tu nalazi. Frugoni objašnjava:

”U srednjem vijeku se smatralo da i u nebu obitavaju demoni koji ometaju uspon duša: to značenje treba još temeljito proučiti…” Dok proučavanja još traju Bitno.net vam donosi stajalište koje je u svom članku na vrlo čitanom talijanskom portalu „La Bussola Quotidiana“ iznio Luigi Codemo.

On piše: „Reći da je to demonsko lice zvuči prilično neuvjerljivo.“ Te nastavlja:

„Umjesto toga, može biti predloženo jedno drugo tumačenje, možda jednostavnije i jasnije: to je lice u obliku mjeseca, odnosno polumjeseca. Dakle, lice je mjesec s ljudskim karakteristikama,  to je mjesec koji se smiješi, kao što je do sada bilo vidljivo na mnogim slikama i grbovima. Ono što izgleda kao rog demona, u stvarnosti može biti završni najtamniji dio polumjeseca u kojem ikonografija kroz povijest nalazi lice s ljudskim značajkama. Primjera mjeseca s tako naglašenim profilom, nosom i dugom bradom, ima u izobilju.

Iz toga slijedi još jedno pitanje: što tu radi mjesec među jasno izraženim oblacima?

Za početak bi bilo dobro čitati o životu sv. Franje kako bismo razumjeli Giottovu inspiraciju za  svoj kreativni rad.

Ako uzmemo za primjer ”Životopis sv. Franje” koji je napisao Toma Čelanski, u poglavlju gdje se opisuje smrt sveca iz Asiza, nalazimo: ”Jedan od njegovih učenika, vrlo poznat, vidje presvetu dušu očevu kako se uzdiže ravno u nebesa, iznad mnogih voda. Izgledala je poput zvijezde i na neki je način imala mjesečevu neizmjernost, zadržala je sjaj sunca, a bila je nošena svijetlim oblakom.”

Dakle, to je scena koju je oslikao Giotto onako kako ju je napisao Tommaso da Celano. Giotto je naslikao mjesec  kako bi napravio usporedbu koju nalazimo u tekstu – Franjina je duša bila poput zvijezde, ali ne kao one koje inače vidimo na nebu, već velike barem koliko i mjesec.

Ovo je dakle naša hipoteza, štoviše, naš prijedlog: pokušati razmišljati kao Giotto. Ili, barem, čitati kao Giotto. Giotto se u svom slikanju trudio ostati vjeran životu sv. Franje, onako kako je nekoć Franjo bio vjeran Evanđelju.“

Za Bitno.net: I.V.