Sinoć je na HRT-u s prikazivanjem krenula šestodijelna dokumentarna serija naziva Papa – Najmoćniji čovjek u povijesti koja gledateljstvu obećava otkriti „kako su pape koristile svoju moć za oblikovanje tijeka svjetske povijesti”.

Pripovjedač serije je popularni irski glumac Liam Neeson, a među sugovornicima unutar serijala je i sada već bivši nadbiskup Washingtona, kardinal Donald Wuerl.

Kardinal Wuerl je ujedno i jedini crkveni službenik koji se u dokumentarcu pojavljuje kao sugovornik, jer, kao što je ironično primijetio kolumnist Aleteie, David Ives: „Ako želite istražiti tako važan dio katoličanstva kao što je papinstvo, zašto biste se uopće zamarali razgovarajući s mnogo katolika?“

Prema NCR-ovoj Kathy Shiffer upitan je i odabir Liama Neesona kao pripovjedača. Prvi razlog je taj što se Neeson deklarira kao „bivši katolik“, prilično antagonističan prema Crkvi, a drugi leži u tome što je Neesonovo poznavanje katoličanstva toliko slabo da je prilikom intervjua za CNN rekao da su dva pitanja koja bi volio postaviti papi: „Kad će Marija Magdalena postati sveta?” i “Kad će Crkva početi zaređivati žene?“.

Što se tiče sadržaja serije, iako je katolicitet rane Crkve, prema Ivesu, prikazan prilično vjerno (bez dovođenja u pitanje Petrova primata kao biskupa Rima) serija nakon toga naglo preskače par stotina godina sve do razdoblja cara Konstantina te se zatim, navodeći tek neke povijesne događaje između, naposljetku koncentrira na (pogađate) Križarske ratove, pri čemu (opet pogađate) „dokumentarac postaje pomalo selektivan po pitanju činjenica koje izlaže“.

Serija ne slijedi uvijek kronološki slijed povijesnih događaja, pa druga epizoda započinje odnosom između pape Franje i pape Benedikta, pri čemu profesorica religijskih znanosti sa sveučilišta u Pennsylvaniji, Anthea Butler, iznosi pitanje koje je prilično ispod razine njezine akademske titule. Butler se, naime, pita: “Ako postoje dva pape, kako znate koga slušati?” Pitanje je tim neobičnije jer je Benedikt XVI. na njega odgovorio prije nego što ga je itko stigao postaviti rekavši kako obećava bezuvjetnu poslušnost svojem nasljedniku. No, kako u svom osvrtu primjećuje Michael Sean Winters, zbog manjka bilo kakvih tenzija između Benedikta i Franje, serija vrlo brzo odlazi oko tisuću godina u povijest kada su „dva pape značile i dvije frakcije“.

Winters hvali način na koji serijal stavlja događaje u kontekst povijesnih zbivanja kako bi gledatelji mogli shvatiti što se događa u kompleksnim političkim odnosima koji su utjecali i na pape, što je posebice vrijedno za američku publiku slabije upoznatu s poviješću Europe, a pozitivno se osvrnuo i na dio o Zapadnom raskolu kroz kojeg je prikazano kako je „briga oko zadržavanja moći u središtu gotovo svih nevolja Crkve kroz stoljeća“, ali ne kroz narativ o Crkvi kao “Babilonskoj bludnici”, nego kroz kvarljivost pojedinaca.

Ipak, kolumnist National Reportera kritici izlaže upadanje u pojedine klasične mitove kao primjerice onaj da je Crkva prodavala oprost grijeha za novac, kao i često prisutno naglašavanje pontifikata pape Franje kao loma u kontinuitetu s prethodnim papama. Tako, primjećuje Winters, jedan od sugovornika kaže kako se „papa Franjo pozicionirao ne samo kao vođa Katoličke Crkve, tj. papinstva, nego kao moralni vođa“, kao da to ne bi vrijedilo i za njegove prethodnike.

Generalni zaključak katoličkih komentatora koji su se osvrnuli na seriju mogao bi se svesti na to da je njezina pozitivna strana što utjecaj katoličanstva uzima ozbiljno, daje mu značajnu povijesnu važnost bez karikaturalnog prikaza glavnih likova. S druge strane, čini se da na određenim mjestima nije uspjela izbjeći ustaljene mitove, vjerojatno zbog toga što je prevelik naglasak stavljen na sukob moći izuzevši pogled na nadnaravnu dimenziju papinstva bez kojega je nemoguće do kraja razumjeti poslanje Petrovih namjesnika, kao i povijest cijele Crkve.

Ivo Džeba | Bitno.net