EKSKLUZIVNI RAZGOVOR ZA BITNO.NET

Pater Ike uoči odlaska iz Hrvatske: Ljubav prema domovini ne možemo delegirati na političare, moramo shvatiti da svi trebamo graditi bolje društvo

“Mislim da je najveća potreba u ovome trenutku, a trebalo mi je nešto vremena da to shvatim, pastoralni rad na jačanju domovinskog identiteta koji je slab zbog dezorijentacije naroda u cijelosti. Nisam očekivao da ću se time baviti, taj pastoral čak nije ni strogo formalno definiran. Ali, on je vidljiv u povijesti”

ike mandurić

Nedavno je crkvenom javnošću odjeknula vijest kako isusovac Ivan Ike Mandurić napušta Hrvatsku. Srećom, riječ je o kraćem njegovu izbivanju iz domovine, o trećoj probaciji (kušnji) kroz koju prema pravilima reda prolazi svaki isusovački redovnik, pa tako i on.

Pišemo “srećom”, jer je potpuno jasno kako nam je popularni pater Ike potreban ovdje u Hrvatskoj. Redovnik je to koji je svojom karizmom pokrenuo ili ojačao čitav niz važnih duhovnih akcija i inicijativa, čije dobre plodove već osjećamo i još ćemo ih dugo osjećati.

Osim po iznimno važnom pastoralnom radu, Ike je Mandurić, čini nam se, važan i zbog toga što je svojim javnim istupima, kako u propovijedima tako i na društvenim mrežama, “promovirao” jedan novi stil svećeničke nazočnosti u javnosti. Onaj u kojem se nije libio izravno komentirati društvenu, ekonomsku i kulturnu stvarnost. Izravnošću svoga stila često je izazivao bijes svojih protivnika, ali i “njegovi” su često na njegove istupe gledali s nerazumijevanjem.

O tome, duhovnom proljeću Crkve u Hrvata i buđenju mladih, mentalitetu koji nam ne da promijeniti stanje u Hrvatskoj i o mentalitetu koji mu je suprotan, kao i o drugim temama, razgovarali smo par dana prije njegova odlaska u Kanadu.

Kamo zapravo odlazi pater Ivan Mandurić? Što je ta treća probacija?

Praksa je takva da isusovci, nakon što su već zaređeni svećenici, nakon završenog studija i par godina pastoralne prakse idu na treću kušnju, probaciju koja traje od šest do osam mjeseci. Tijekom toga razdoblja dodatno se izučavaju isusovački dokumenti i duhovnost. Vrhunac toga su još jedne ignacijanske duhovne vježbe koje traju mjesec dana u šutnji. Nakon toga isusovac biva iskušan u nekom pastoralnom eksperimentu, odlasku u neku marginalnu skupinu, kako bi se suočio s nekom ekstremnom situacijom, pastoralnom i životnom. Neka vrsta kušnje koja služi testiranju vlastitih snaga i mogućem nadahnuću za daljnje djelovanje.

– Treća probacija za isusovce postoji od početaka reda?

Da. Vrijeme kada je sv. Ignacije utemeljio red vrijeme je krize Crkve izazvane protestantizmom. On je želio formirati skupinu posebnih redovnika koji će biti kadri odgovoriti na sve izazove vremena. Raspoloživi za sve zadatke, neka vrsta duhovnih specijalnih postrojbi. Trebamo imati na umu kako je specifičnost isusovačkog reda ta što je papa doista naš vrhovni poglavar. Dakle, ne kao kod drugih redova gdje ima vlast autoritetom papinske službe, nego je isusovački poglavar upravo papa kao osoba. Ignacijeva ideja bila je stvoriti prokušane i sigurne redovnike, koji duboko doživljavaju svoju duhovnost i imaju prisan odnos s Bogom. Oni koji silno ljube Crkvu, spremni su za nju umrijeti. I treća probacija ima za cilj tu neku kušnju u zrelo doba, kada je osoba formirana i kada ima iza sebe već pastoralno iskustvo. Kada može reći svoje konačno, zrelo “da”.

– U probaciju idete na Filipine, a prije toga ćete provesti pola godine u Kanadi, na studijskom semestru?

Ideja koja stoji iza boravka u Kanadi jest da malo propitamo što Družba radi na nekim drugim mjestima u svijetu. Ja ću biti smješten u Torontu, ali ću ispitati i što rade druge provincije. Provincije u Sjevernoj Americi imaju vrlo praktične i pametno osmišljene pastoralne programe, od kojih bi mnoge vrijedilo i ovdje upotrijebiti. Nadahnuti se nekim pastoralnim modelima ili možda čak neke prekopirati ovdje u Hrvatskoj.

– Znači, povratak u Hrvatsku je neupitan?

Naravno, nakon godinu dana se vraćam. Gdje točno u Hrvatsku, to je još rano za reći. Sve ovisi o pastoralnim potrebama i mojim interesima.

– Imajući u vidu vašu svestranost, možete li preciznije odrediti koja je to pastoralna aktivnost koja vam je prirasla srcu, gdje možete dati najviše?

– Mislim da je najveća potreba u ovome trenutku, a trebalo mi je nešto vremena da to shvatim, pastoralni rad na jačanju domovinskog identiteta koji je slab zbog dezorijentacije naroda u cijelosti. Nisam očekivao da ću se time baviti, taj pastoral čak nije ni strogo formalno definiran. Ali, on je vidljiv u povijesti. Mojsije se, primjerice, bavio židovskim narodom i svim aspektima njegove egzistencije. Obećanja koja je Bog dao Abrahamu bila su vezana uz narod. Hrvatski narod prolazi kroz krizu identiteta. Pisao sam dosta o tome. Naprosto, vukla me ta tema. Naša je situacija jako specifična. Nismo se oslobodili toga mentaliteta iz prošlosti koji je uvijek bio antihrvatski i to izrazito. Jugoslavenski režim imao je različite odnose prema narodima koji su tu državu činili, ali odnos prema Hrvatima bio je izrazito protunarodni. Vjerojatno zbog bl. Alojzija Stepinca i katoličkog identiteta koji je bio važan za Hrvate, a možda to ima i neku dublju povijest.

Kada čovjek djelima konkretno izražava ljubav i odgovornost prema zajednici u kojoj živi, onda on postaje pozitivan i optimist. I to je ono što nama Hrvatima nedostaje. Volimo svoju domovinu, ali… Kao da smo djeca koja ne umiju ući u igru, kao da ne shvaćaju da je to njihova utakmica

Činjenica jest da nismo do konca izašli iz toga mentaliteta, zbog čega se teško formira hrvatski identitet i s njime povezani nacionalni interesi. To se očituje u toliko toga. Ali, po mom mišljenju, to nije bitka koja se može dobiti tek isticanjem kršćanskih vrijednosti, potrebno je da hrvatski narod dođe do slobode koja je uskraćena.

– Ovo o čemu vi govorite nije striktno duhovna dimenzija, to se dotiče i oblasti politike, društva… Kako se katolički svećenik može snalaziti u tome?

Starozavjetni proroci nisu govorili samo o odnosu pojedinca prema Bogu, nego i o odnosu civilnih vlasti prema Bogu, prema pravdi i istini. Isus je tako često govorio o siromašnima. Crkva se mora baviti svime što se tiče čovjeka, posebice kada je riječ o nekoj nepravdi, nekom ugnjetavanju, nametanju laži. Ona se mora baviti i institucijama koje to stanje proizvode, ne samo pojedincem. Oni koji optužuju Crkvu zbog toga vrlo su lukavi. Nastoje nas usmjeriti da govori samo o pojedincu i njegovu odnosu prema Bogu, a to nije ispunjenje poslanja Crkve do konca. Isusove poruke bile su puno šire od pukog bavljenja pojedincem, one su uvijek zahvaćale i u društvene institucije i nepravde koje one proizvode. Crkva mora o tome progovarati.

Ali, pri tome mora biti jako precizna, mora znati jasno izreći svoja stajališta. Znati raskrinkati tu neistinu, prepoznati zlo i potom pomoći da narod formira svoj odgovor na njega. Predložiti neku konstrukciju.

– A jeste li vi osobno prepoznali tu opasnost da evanđeoska širina koju svaki svećenik zagovara, nehotice prijeđe u tu nepreciznost, nejasnoću koju onda dnevna politika koristi u svoje svrhe?

Da, taj teren je uvijek sklizak. Možda je bilo i nekih trenutaka kada sam se i ja zaletio.

– Kojih?

Recimo da sam bio malo neprecizan kada sam pisao status o Đorđu Balaševiću. Pogriješio sam što u svom prvom upisu o njemu nisam odmah napisao sve ono što sam napisao u drugom pojašnjenju svojih stajališta. Bio je to komentar koji nisam planirao, vjerojatno je bio malo ishitren. Ali, iza onoga što sam napisao u pojašnjenju stojim.

Područje kulture i umjetnosti jest područje u kojem svećenik u svojoj proročkoj službi mora ući i pomoći čovjeku prepoznati neka kriva nadahnuća ili krive vrijednosti. Kao svećenik sam kompetentan govoriti o duhovnoj dimenziji nečijega stvaralaštva, onoga Balaševića ili bilo koga drugoga. Bila riječ o glazbi, književnosti ili nečemu trećem. Naravno, pri tome nešto o tome moram znati i u onom čisto formalnom smislu. Svako stvaralaštvo inspirirano je nekim duhom i kao takvo može biti genijalno ili pak pogubno, štetno, usmjeravajući čovjeka u pogrešnom smjeru.

Svećenik je pozvan na to i ne smije od toga pobjeći. Kao što ne smije pobjeći od politike, ekonomije, socijalnih prava… Čitav niz crkvenih dokumenata govori o tome.

Ali, pri tome ne možemo ostati tek na općenitoj razini crkvenih dokumenata jer tako nećemo doći do rješenja. Potrebno je u jednoj specifičnoj situaciji, svjesni naših načela, dati vrlo konkretne prijedloge i prosudbe.

– Kako izbjeći padove na tom ‘skliskom terenu’?

Prije svega, svećenik mora posvijestiti sebi to poslanje. Mora biti siguran u njega jer jedino tako će izbjeći frustraciju. Kada je siguran u njega, onda to već znači jedan odnos s Bogom koji uključuje promišljanje toga poslanja, molitvu za njega. Tada će prepoznati što i kako treba reći i razvit će jedan sustavni odnos prema tome poslanju koji će se ticati svih njegovih pastoralnih aktivnosti.

– Čini se kako je vaša jasnoća o nekim pitanjima šok za mnoge?

Bio sam šok ne samo za neistomišljenike nego i istomišljenike. Neki moji prijatelji su me znali dobronamjerno upozoriti, vjernici koji su mislili kako sam ušao u područje kojim se ne trebam baviti. I ja mislim du su takvi nasjeli na onu priču iz starih vremena o vjeri u sakristiji. Oni koji svećenika zamišljaju kao krotke, uštogljene, da ne kažem uškopljene. To su dobri ljudi i dobri vjernici, ali su nasjeli na staru priču. To su i oni kojima je silno važan taj nekakav prividan mir, koji svoju vjeru žele živjeti bez konflikta.

S druge strane bilo je i onih koji su to jedva dočekali, koji su dobro reagirali. A ima i onih koji bi željeli da ti moji istupi budu još širi, još konkretniji, da se prozivaju pojedinci. Ali, to je ono što Crkva ne bi trebala raditi, osuđivati ili procjenjivati pojedinca. Da budem precizniji, treba procjenjivati i vrednovati njegove postupke, ali ne njega kao osobu. To treba izbjegavati.

Naravno, bilo je onih koji su me željeli diskreditirati kao svećenika, kao čovjeka.

Recimo da sam bio malo neprecizan kada sam pisao prvi status o Đorđu Balaševiću. Ali, iza onoga što sam napisao u pojašnjenju stojim. Kao svećenik sam kompetentan govoriti o duhovnoj dimenziji nečijega stvaralaštva, onoga Balaševića ili bilo koga drugoga

Ali, kako vrijeme prolazi, mislim da se ljudi privikavaju na takav način komuniciranja i dobro je što je tako. Da nas bude što više svećenika koji će djelovati mudro i odvažno. I pri tome ne samo da se reagira na događanja. To je dobro, ali nije dovoljno. Potrebno je nuditi i svoja promišljanja o tome što Crkva može učiniti da ponudi konkretna rješenja. Bilo kroz nevladinu scenu, bilo kroz medije ili neki treći model, svećenici mogu ponuditi puno toga. Kao što su svojedobno benediktinci pomagali narodu koji nije znao ništa o ratarstvu, koji je trebalo opismeniti, naučiti ga svemu. Na tragu toga sada je potrebno odgovoriti na neke druge potrebe naroda. A naš narod je zgažen i ponižavan desetljećima. Jer on nema to naslijeđe, tu kulturu domoljubnosti i angažiranosti za svoj narod. U nas postoji samo kultura kukanja i zapomaganja.

– Odnosno, kultura je postojala, ali je u jednome razdoblju izbrisana?

Tako je. I sada je treba ponovno izgraditi. I onaj čimbenik koji to najdublje treba prepoznati jest Crkva.

– Kako ste to primjenjivali u svom radu s mladima?

Prije svega, nastojim da mladima pomognem shvatiti što se danas doista događa. A onda ih potičem da se uključe u konkretne inicijative i projekte ili da ih pokreću. Također, radili smo na sustavnoj formaciji da oni sami nakon nekog vremena, u skladu sa svojim afinitetima, krenu u nešto konkretno. U našoj trogodišnjoj formaciji 3D u SKAC-u treća je godina trebala biti usmjerena upravo na to da ljude priprema za uključenost u društvo i to na onaj način kamo ih usmjeravaju njihovi afiniteti. Da te ljude, na neki način, mentoriramo, usmjerimo, u onom području koji su oni odabrali. Nismo to proveli do kraja, ali svakako ćemo to učiniti u bliskoj budućnosti.

Kada čovjek djelima konkretno izražava ljubav i odgovornost prema zajednici u kojoj živi, onda on postaje pozitivan i optimist. I to je ono iskustvo koje nama Hrvatima nedostaje. Volimo svoju domovinu, ali… Kao da smo djeca koja ne umiju ući u igru, kao da ne shvaćaju da je to njihova utakmica. I tako jedna duboka ljudska potreba postaje potpuno nezadovoljena. Jer mi imamo potrebu činiti dobro svima koji su nam dragi. Ne samo naša obitelj, nego i naš grad, županija, domovina, svijet… Onaj koji tu sponu uhvati jest sretan čovjek.

I to je ono gdje smo svi zajedno zakazali. Što tisuće i tisuće takvih nismo aktivno uveli u društvo i omogućili im dati svoj prilog. Da shvate kako su oni ti koji grade to bolje društvo, bolju Hrvatsku. Jer ljubav ne možeš delegirati. Ne možeš izabrati zastupnika i očekivati od njega da on ispuni moju ljubav prema domovini i svijetu. Da, ja sam izabrao zastupnika, ali to ne iscrpljuje moju ljubav i moje stvaralaštvo.

– Često ste govorili o lošem stanju u hrvatskim medijima?

Mi kršćani nismo uspjeli nametnuti da treba govoriti o etičnosti medija, o kršćanskim načelima koja se u tim medijima mogu primijeniti. Nema tu autoriteta i institucije s naše strane koja bi nametnule neke određene teme koji bi promijenili medijsku sliku. Ili stanje u kulturi ili gospodarstvu.

Problem kod nas jest što je inteligencija obeshrabrena. Do nje moramo doprijeti. Crkva mora doći do nje. I ona ne prepoznaje svoju misiju da se očituje o važnim stvarima. Rekao bih da hrvatska inteligencija, koja je jednako opterećena prošlošću, također treba proroka. Koji će joj pomoći prepoznati svoju misiju i potom učiniti ono što ona od njih traži. Recimo, po pitanju abortusa oglasili su se jako stidljivo, a po pitanju braka rekli su gotovo ništa. Kršćanski filozofi i etičari imali su prostora za reći puno toga, a bili su u tome stidljivi.

– U kakvom stanju dolaze mladi u zajednice? Jesu li već pogođeni tom kulturom kukanja o kojoj govorite?

Mladi nisu u toj kulturi. Oni počinju kukati u nekim godinama kada trebaju nešto stvarati, kada savjest traži od njih da polože račun. Kada sam sebi mora obrazložiti u kakvom društvu živi i kada osjeti da nešto treba učiniti, a ne zna što bi učinio. I onda mora pronaći krivca za to stanje, mora objasniti sebi zašto je tako.

Ali, mladi su optimistični. Oni su idealisti i oni vjeruju. Ako je pred njima svećenik koji je raspoloživ i odvaja vrijeme za njih, oni su otvoreni. Ima u njoj neke bojažljivosti, ali nakon nekog vremena brzo se ona rastopi.

– Koliko ste te spremnosti za angažman uspjeli prenijeti mladima u SKAC-u i zajednici Srce Isusovo?

Teško je to procijeniti. Sigurno, puno manje nego što bih htio. Ali, zato istodobno i puno više nego sam očekivao. Kada sam dolazio ovdje, nisam shvaćao što bi ovdje mogao biti problem. Ali, kada sam to shvatio radio sam na tome.

To neće stati s mojim odlaskom. Družba je pripremila one koji će me naslijediti u SKAC-u. Također, ja se vraćam dosta brzo i imat ću kontakt sa svime što se ovdje događa i s provedbom te ideje. Zamijenit će me mladi redovnik Tomislav Rukavina, koji će to sigurno dobro raditi i kojeg su mladi dobro primili.

– Nema sumnje kako prolazimo kroz, kako je to govorio sv. Ivan Pavao II., ‘proljeće Crkve’. Nazočimo pravom duhovnom buđenju mladih?

Ja sam u Zagrebu studirao osamdesetih godina. Mogu reći da nikada nije bilo ovako intenzivno. Da ima ovoliko programa, toliko kvalitetnih cjelovitih programa. Postojao je intenzivan duhovni život i prije, ali nije bilo toliko cjelovito u duhovnom smislu. Nismo imali teologa, nismo imali dovoljno kvalitetnih laika, nije se toliko intenzivno čitalo Sveto pismo. O čistoći se uopće nije govorilo. Da ne govorim o molitvenim zajednicama. Ovakvo duhovno bogatstvo i raznovrsnost nije se dugo, dugo dogodilo. I to buđenje se dogodilo, na neki, način neplanirano. Ono je više spontano, nadahnuto spontanim vodstvom Duha Svetoga.

Ike Mandurić s voditeljem zajednice Srce Isusovo Alanom Hržicom i njegovom suprugom Ricardom.

I ta spontanost zasigurno nešto znači i govori. Treba postaviti pitanje: Zašto se to događa i što Bog s time hoće? Ne smije nam se dogoditi ta opasnost da se u to zaljubimo i tu stanemo, postanemo samozadovoljni. Da ne propustimo onu konačnu svrhu svega što nam se događa. I to treba jako, jako promišljati. To duhovno buđenje negdje se mora odraziti. Možda, kažem možda, to ima i neko jako značenje za Europu. Naravno, tu treba biti oprezan, ne upadati u neku uznositost. Ali, ako Europa nečim oskudijeva, a mi toga imamo u obilju, onda smo pozvani to dati. Nama Europa ima dati od svoga obilja, ali imamo i mi njoj.

Čak bih rekao i ovo: Naši ljudi koji idu vani trebaju biti svjesni da nisu tamo nekakvi prosjaci koji su došli po ono materijalno, nego su i oni bogati i toj Europi nešto mogu dati. Duhovno obilje koje imamo ne smije biti samo za nas.

Treba postaviti pitanje: Zašto se događa ovo buđenje u našoj Crkvi i što Bog s time hoće? Ne smije nam se dogoditi ta opasnost da se u to zaljubimo i tu stanemo, postanemo samozadovoljni. Da ne propustimo onu konačnu svrhu svega što nam se događa

– Dio toga buđenja je i zajednica Srce Isusovo koje ste duhovnik?

Zanimljivo je to sa zajednicom Srce Isusovo, kao i s Misom mladih petkom. U prvom slučaju, započeli smo moliti krunicu jednom tjedno, u hodnji našim vrtom, i kad je došlo ljeto, skupina je preselila moliti krunicu na Kamenita vrata. Nakon ljeta kad sam se vratio u Zagreb, to je već bio brojan skup, koji se stalno povećavao, te ih se danas okuplja ponekad i petstotinjak, svakog utorka. I evo, već šest godina traje, diljem Hrvatske, u petnaestak gradova, i izvan Hrvatske. Ima puno obraćenja, zajednica se strukturirala, prepoznala svoju karizmu, i nezaustavljivo se širi, kako brojčano tako i brojnim apostolatima, karitativnim i drugim. Prava prva živa Crkva koja obiluje i djelima. A nastala je, kako rekoh, posve neplanirano. Slično je bilo i s Misom mladih: svi mi pastoralci bojali smo se petkom pokretati neke programe za mlade, budući da se tada izlazi u grad. No, stvari stoje drugačije: ljudi se često upravo petkom osjećaju besmisleno i nesadržajno. Misa mladih, koja traje dva sata s klanjanjem i dugom propovijedi – bila je pravi odgovor na traženja mladih, te je bazilika svakog petka puna, ponekad i do dvije tisuće mladih.

Upravo činjenica da se razvijaju pastoralni oblici kao samonikle biljke, najjasniji je znak tog duhovnog buđenja. Naše je samo da posve pozorno nastavljamo otvarati se i prepoznavati što Bog dalje od nas želi. Ako za to budemo i dalje otvoreni, smijemo vjerovati kako će Bog upravo kroz ova buđenja obnoviti naš narod. Bog se u velikodušnosti ne da nadmašiti.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Foto: Marin Škarica/Nova Eva


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 9. veljače 2018.

Možda vam se svidi