Prof. dr. sc. Dubravko Habek (r. 1965.) jedan je od naših najuglednijih specijalista za ginekologiju i porodništvo. Voditelj poliklinike za ginekologiju i porodništvo u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh i izvanredni profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu prve je godine svog liječničkog staža proveo u Domovinskom ratu, bivajući angažiran u ratnom sanitetu s kojim je prošao većinu hrvatskih bojišta.

Pisac je brojnih znanstvenih članaka, knjiga i udžbenika, a na HKS-u, na studiju sestrinstva trenutačno predaje porodništvo i ginekologiju te kao izborni predmet povijest medicine. Prof. dr. Habek, naime, osim doktorata iz biomedicinskih znanosti ima i onaj iz povijesnih.

S ginekologom smo razgovarali o teškoj, ali važnoj temi abortusa i pitanjima povezanim s njom.

– Kako vi kao liječnik gledate na trenutačnu raspravu koja se u ovoj zemlji vodi oko pobačaja kao i na snažnu polarizaciju, pa i među znanstvenicima, koju pitanje početka života donosi sa sobom?

Tiha rasprava oko pitanja pobačaja traje zapravo već desetljećima, a javne i društvene mreže te dostupnost „svima svega“, glorificiralo je „problem pobačaja“ zadnjih godina.

Još kao specijalizant ginekologije slušao sam priče starijih kolega specijalista i mojih učitelja o tom problemu, od kojeg su se zapravo i neki od njih već tada odmaknuli i prestajali raditi pobačaje i prije donesenih zakonskih okvira. I u stručnim krugovima i u puku rasprave je bilo oduvijek. Dakle, problem nije nov, a spomenutu snažnu polarizaciju, čini se, uzrokuje upravo socijalna, demokratska, pa i politička sloboda uz nezaobilaznu društveno-mrežnu implikaciju i dokolicu, iz čega proizlaze razne opravdane i neopravdane i nedokazane rasprave o početku života, čitljivi i nečitljivi nestručni traktati o trudnoći i porođaju, uvrede i vrijeđanja ginekologa i primalja…..

Tako možemo iščitavati da početak života počinje začećem, pa implantacijom (ma gdje ona bila, izvanmaternična ili unutarmaternična), pa onda da dijete „oživi“ s 12. tjedana, pa sve do rasprava da život počinje tek rođenjem. Ponajvećma te rasprave dolaze od agresivnih medicinskih nestručnjaka, ali, što začuđuje, ili možda ne, i od medicinara.

  Izvršenje pobačaja konvencionalnim kirurškim pristupom jest narušenje tjelesnog integriteta zdrave trudnice, kao i svaki drugi kirurški zahvat s možebitnim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama na njeno zdravlje i predstavlja prekid života zdravoga fetusa po svim kriterijima

Starokineska holistička filozofija tumači već tisućljećima da rođendan nije onaj dan kad smo se rodili, već da smo terminskim porođajem, kao događajem, već stari devet mjeseci što je zapravo danas i znanstveno točno, pa nam je prema tome, prva godina života za tri mjeseca od terminskoga porođaja. Dakle, davno prije nove ere postojala je „neznanstvena“ svijest o početku života i poštivanju života u svim njegovim sastavnicama što su naslijedili i drugi stari, napredni narodi, poštivajući instituciju života kao autonomnu (Babilonci, Egipćani, hindusi i mnogi drugi), pa preko rimskih zakonika, srednjovjekovnih te ranih i kasnih novovjekovnih pravilnika i zakonika koji se vežu za pitanje života i pobačaja. Valja naglasiti da je izvršenje pobačaja u svim poznatim povijesnim zdravstvenim i jurističkim zakonicima bilo kažnjivo djelo. Krivično pravo zaštićuje život kao autonomnu kategoriju od začeća do rođenja i kasnije.

Da su socijalne, političke, vjerske, kulturološke i povijesno-ekonomske prilike u 20. stoljeću, posebice nakon Velikog rata, pridonijele legalizaciji pobačaja, isprva iz medicinskih indikacija (teško bolesne trudnice), pa potom i iz socijalnih, pa eugeničkih (napretkom medicinske biotehnologije – otkrivanje malformiranih fetusa), neupitno je. Također, činjenica izvršenih nezakonitih, protupravnih kriminalnih pobačaja od strane nestručnih i stručnih osoba i mnogobrojnih smrti trudnica zasigurno je inducirala vlasti pojedinih zemalja na legalizaciju prekida trudnoće po raznim pravnim klauzulama. Tako se i u bivšoj državi legalizirao prekid trudnoće iz navedenih indikacija, a zakon ostao istim i danas.

– U kojoj mjeri, medicinski gledano, treba mijenjati taj zakon, donesen još 1978. imajući u vidu napredak medicine i prenatalne dijagnostike koji se dogodio u međuvremenu?

Aktualni zakon iz 1978. godine treba mijenjati iz brojnih, prvenstveno znanstvenih embriološko-perinatoloških dokaza, svima poznatih i dostupnih, uz poštivanje i donesenih drugih zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenim profesijama, našega Ustava, zakona o ljudskim pravima, bioetičkih zakona uključujući i zakletve diplomiranih doktora medicine i drugih zdravstvenih djelatnika. Svi oni imaju zajedničku klauzulu čuvanja ljudskoga života od začeća do smrti.

No, i spomenuti zakon iz 1978. godine kada smo živjeli u drugom političkom sustavu govori da „je pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece i to se pravo može ograničiti samo radi zaštite zdravlja“. Dakle, on govori da se to pravo može ograničiti samo radi zaštite zdravlja. Kada razgovarate s juristima i drugima, onda će reći da je to široki pojam koji se može tumačiti na razne načine, kao i svi zakonoznanci. Prema tome, s jedne strane postoji zakonski neupitna sloboda odlučivanja o rađanju djece, gdje se ne spominje izrijekom i prekid trudnoće, a s druge strane, gledajući pravno, svako narušavanje tjelesnoga ili mentalnoga integriteta je kazneno djelo. Izvršenje pobačaja konvencionalnim kirurškim pristupom evakuacijom materišta je narušenje tjelesnog integriteta zdrave trudnice (prema pravnoj terminologiji narušenje osobnih dobara pacijenata), kao i svaki drugi kirurški zahvat s možebitnim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama na njeno zdravlje i predstavlja prekid života zdravoga fetusa po svim gledanjima. U tome nema drugačijih rasprava jer to sigurno nije zaštita zdravlja.

Valja spomenuti da je fetalna (perinatalna) medicina od 1978. godine, posebice ultrazvučnom dijagnostikom, dokazala postojanje cirkulacije u embrija s 4 do 5 tjedana života, rane fetalne pokrete, sisanje palca i gutanja plodove vode i nocicepciju (osjet za bol) s 9 do 10 tjedana itd. Dakle, znanstveno je neupitna refleksna aktivnost fetusa do desetoga tjedna, pa taj definirani pojam „deset tjedana“ koji se koristio nerijetko i „dvanaest tjedana“ od posljednje mjesečnice, zasigurno treba izmijeniti.

– Priziv savjesti liječnika, pravo koje se dosad činilo kao neupitno, počinje se dovoditi u pitanje. Čak i neke vaše kolege, poput dr. Dubravka Lepušića, tvrde kako priziv savjesti “stavlja osobne stavove liječnika ispred interesa pacijenta”. Kako to komentirate?

Priziv savjesti liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika definirana je kategorija i o njoj je sve rečeno u hrvatskim pravilnicima, zakonicima i Ustavom gdje nam je kao ljudima i stanovnicima naše države dana sloboda savjesti.

Ona se, konkretno u ginekologiji i opstetriciji, ne odnosi samo na izvršenje pobačaja već i na druge zahvate protivne dobroj kliničkoj praksi. Tako su veći problem sadašnje opstetricije trendovski carski rezovi na zahtjev trudnice. Zamislite kada dođe zdrava trudnica sa zdravom trudnoćom i kaže da hoće roditi carskim rezom, jer je nju i njezina mama rodila carskim rezom, a nema nikakve aktualne medicinske indikacije za ovaj kirurški zahvat i anesteziju. I carski rez, kao i sve druge operacije spada u zahvate s rizikom, juristički spada u kategoriju narušavanja tjelesnoga integriteta, jer broj tužbi iz opstetricije s posljedičnim komplikacijama tijekom i nakon carskoga reza enormno raste. Nerijetko, komplikacije operacije laici poistovjećuju s možebitnom pogrješkom u izvođenju zahvata pa carski rez kao kirurški zahvat „trpaju“ u istu kategoriju s estetskim zahvatima.

U SAD je majčinski mortalitet porastao unazad nekoliko godina s porastom komplikacija nakon prethodnih carskih rezova. To očekuje i nas za koju godinu, jer smo već i sada svjedoci teških posljedica povezanih s carskim rezovima (placenta previja, proraštanje placente kroz ožiljak u okolne strukture i organe-placenta increta, percreta). Zamislite da kirurgu dođete i kažete da vam napravi apendektomiju jer je vaš brat imao apendicitis ili da vam izvadi žučnjak da ne dobijete kamence.

 Svjedoci smo odlaska trudnica s medicinskim i eugeničkim indikacijama, ali i bez navedenih indikacija, na prekide trudnoća gotovo do termina porođaja u zdravstvene ustanove susjednih zemalja koje postaju hrvatska groblja, kako mi reče moja kolegica iz jedne velike klinike

Ja nigdje ne iščitavam osobne stavove liječnika ispred interesa pacijenta, ako se ne radi o možebitnim kriminalnim radnjama koje su povezane s ekonomskim i moralnim iskorištavanjem bolesnica ili trudnica o čemu brigu trebaju voditi druga tijela. Upravo zbog navedenoga, medicinskopravni stručnjaci uređene svjetske forenzike u opstetriciji naglašavaju tamošnji prenaglašeni pluralizam i liberalizam u odlukama za dovršenje trudnoće elektivnim neindiciranim carskim rezom koji imaju značajan legislativni i javni odjek po mogućim komplikacijama ili smrtnim ishodima majki, bez obzira na pokrivenost čitavoga sustava pravnom dokumentacijom.

No, usprkos navedenom, svjedoci smo odlaska trudnica s medicinskim i eugeničkim indikacijama, ali i bez navedenih indikacija, na prekide trudnoća gotovo do termina porođaja u zdravstvene ustanove susjednih zemalja koje postaju hrvatska groblja, kako mi reče moja kolegica iz jedne velike klinike.

U zemljama zapadnoga svijeta kojima težimo, problem je riješen na jednostavan način: postoje tzv. klinike za pobačaje, koje obavljaju prekide trudnoća i rade savjetovanja o kontracepciji. Prekidi zdravih trudnoća ne obavljaju se u bolnicama, posebice ne u onim koje imaju ugovorno državno zdravstveno osiguranje. Ako se želimo odmaknuti od rezidualnog balkanizma, kao poduzeća za ispunjavanje želja, onda moramo prosvijetliti i osvijestiti se da su i lijekovi od prije četrdeset godina danas nepostojeći, da medicinska biotehnologija onda i sada nije komparabilna, da su način života i navike sasvim suprotne od onih tada. No i danas, taj duh osjeća se u našim ustanovama. Kada je mladi kolega trebao nedavno dobiti specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije u jednoj klinici, onda ga je jedan stariji kolega iz „komisije za prijam specijalizanata“ upitao hoće li će raditi pobačaje, jer ako će raditi, dobit će specijalizaciju, u suprotnom neće. Mladi kolega mu je odgovorio da ne može prvotno načiniti ultrazvuk i vidjeti živi plod od deset tjedana, a potom ga ekshaustirati iz maternice i da bi se oslonio na zakonsko pravo priziva savjesti kao i drugi budući specijalizanti. Isti taj stariji gospodin kolega specijalist, druge kandidate nije pitao hoće li će raditi pobačaje, iz njemu valjda znanih razloga.

Svakom je liječniku i primalji dužnost zdravstvena zaštita materinstva, time i spriječiti broj prekida trudnoća i spriječiti neželjene trudnoće, no čini se da misija zdravstvenoga prosvjetiteljstva neće nikada prestati, niti jenjava u bilo kojem sustavu i vremenskoj povijesnoj lenti zbog selektivnog i dualnog tumačenja ili nenačitanog sceniranja tuđih sudbina, pa tako i prigovora savjesti.

– Medicinski zagovornici “prava na abortus”, poput vaše kolegice Jasenke Grujić, tvrde kako je tvrdnja o početku života začećem “opasna simplifikacija” i to “religijski utemeljena”. Kako to tumačite?

Razgovarajući s brojnim teolozima raznih vjerskih provenijencija i iščitavajući brojne znanstvene medicinske članke i udžbenike uvidio sam kako svi tumače da život nastaje začećem. Ja kao ginekolog i porodničar ne mogu tvrditi suprotno znanosti, pa tako niti tvrditi da je nešto religijski utemeljeno opasno simplificirano, jer je medicina znanost koja se temelji na znanstvenim dokazima.

Poštivanje prava nerođena djeteta na život, što podrazumijeva život od začeća do porođaja, propisuje još i Hamurabijev zakonik davno prije nove ere i svi vjerski pa i kasniji pravilnici, kako spomenuh, poštuju prava nerođenih zapravo otkada postoje civilizacije.

– Bili ste predsjednik organizacijskog odbora Kongresa forenzičke ginekologije i perinatologije koji su feminističke udruge napale samo zato što je bio pod pokroviteljstvom Katoličke Crkve. Kako komentirate njihove napade kao i tezu na kojoj su utemeljeni – naime, da liječnik koji je vjernik ne može biti nepristran u svom tretiranju pacijentice?

Da, u Topuskom je od 16. do 18. rujna uspješno održan I. Hrvatski kongres forenzičke ginekologije i perinatologije s više od dvije stotine nazočnih pozvanih predavača i slušača iz Hrvatske, Slovenije, Austrije, Irske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije te četrnaest ustanova i društava organizatora: Hrvatsko katoličko sveučilište, Klinika za ginekologiju i porodništvo Kliničke bolnice „Sveti Duh“ u Zagrebu, Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Hrvatska udruga bolničkih liječnika, Lječilište Topusko, Hrvatsko katoličko liječničko društvo, Hrvatsko društvo za medicinska vještačenja Hrvatskoga liječničkoga zbora, Hrvatsko društvo za ginekologiju i opstetriciju Hrvatskoga liječničkoga zbora, Hrvatsko društvo za perinatalnu medicinu Hrvatskoga liječničkoga zbora, Hrvatsko društvo za ultrazvuk u ginekologiji i perinatologiji Hrvatskoga liječničkoga zbora, Hrvatsko društvo za medicinsku etiku i deontologiju Hrvatskoga liječničkoga zbora, Hrvatska strukovna udruga eksperata i sudskih vještaka, Specijalna bolnica za psihijatriju Sv. Ivan u Zagrebu i Klinika za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra „Sestre milosrdnice“ Zagreb.

Ako ginekolozima i porodničarima, psihijatrima, psiholozima, sudskim medicinarima, pravnicima, sudcima i odvjetnicima te primaljama svih vjerskih provenijencija nije smetalo visoko pokroviteljstvo kardinala Bozanića, predsjednice Republike i pokroviteljstvo Hrvatske liječničke komore i Hrvatske komore primalja, sisačke biskupije uz nazočnost biskupa Košića otvaranju skupa, nemam ništa za komentirati.

Nažalost, kako spomenuh, neinformiranost i neznanje, zapravo zdravstvena neprosvijećenost dovodi do ovakvih istupa, jer očito neki ne znaju što je forenzička ginekologija i perinatologija. U toj multidisciplinarnoj struci nitko ne razgovara o pravima žena na pobačaj, feminizmu niti tezi da liječnik koji je vjernik ne može biti nepristran u svom tretiranju pacijentice, već o čuvanju i zaštiti zdravlja, kontroli kvalitete, sprječavanju možebitnih komplikacija i pogrješaka tijekom liječenja, rehabilitacije i dijagnostike.

To su uvredljivi i pristrani, zlobni i kontraproduktivni na(t)pisi nenačitanih i možda medicinski nerealiziranih, vjerojatno i orkestrirani od isto tako nenačitanih dirigenata s danim selektivnim medijskim prostorom javnoga sramoćenja medicinske struke koji pokazuju dokolicu i zapravo okružje u kojemu živimo. Blago onima koji imaju vremena voditi brigu o životima drugih, a da im to struka, kao nama u medicinskim znanostima nije dala, nego se nestručnim i pseudofraziranim ispadima pojavljuju u javnosti. Ja nikada nisam vidio u 25 godina radnoga staža da se netko od mojih kolega, primalja i medicinskih sestara nije zbog vjerskih razloga (a ima ih raznih vjera) posvetio s dužnom brigom bolesniku ili rodiljama/trudnicama koje nisu bolesnice.

Kao ratni liječnik od 1991. godine u Domovinskom ratu pružao sam svu medicinsku pomoć sa svim svojim kolegama i timom svima pripadnicima naše i neprijateljske vojske, civilima, svima, isto i na isti način, tako da ovu notornu „sramotnu“ nepristranost i optužbu neka tumače ti koji to i sramotno izjavljuju. Orkestrirane i neorkestrirane raštimane predstave ne koriste nikome, ponajmanje reprodukcijskom zdravlju žena na koje se neki kunu da se za nj zalažu. One mu takvim reklamama zasigurno štete i sebi stvaraju publicitet. Ako je itko doslovce sebe dao za zaštitu materinstva, reprodukcijsko zdravlje, struku i znanost, onda su to ginekolozi i primalje koji ponajvećma veći dio svojega života, nauštrb vlastita komoditeta, obiteljskoga života i benefita, dežuraju, operiraju i porađaju dane i noći upravo na korist sretnog i planiranog roditeljstva, a ne suprotno, rješavanju neželjčadi. I to je dio promišljanja forenzičke ginekologije i perinatologije, pa su druga tumačenja suvišna.

Razgovarajući s brojnim teolozima raznih vjerskih provenijencija i iščitavajući brojne znanstvene medicinske članke i udžbenike uvidio sam kako svi tumače da život postaje začećem. Ja kao ginekolog i porodničar ne mogu tvrditi suprotno znanosti

– Zagovornici pobačaja često koriste izraz “reproduktivno zdravlje žena”, smatrajući kako to “zdravlje” znači prije svega pravo na pobačaj. Kako kao liječnik to komentirate?

Pobačaj nije metoda reguliranja plodnosti, nije metoda planiranja obitelji, nije metoda kontracepcije, niti je nešto što bi moglo koristiti reprodukcijskom zdravlju žene. Kako rekoh, pobačaj je kirurški ili medikamentozni prekid trudnoće do 22. tjedna trudnoće. Ako je koncepcija ostvarena, onda kako možemo planirati kontracepciju prekidom trudnoće nakon začeća? Također, izvođenje bilo kojega kirurškoga zahvata (osim iz indiciranih indikacija), pa i pobačaja, ne koristi zasigurno reprodukcijskom zdravlju, dapače, koliko je taj zahvat „siguran“ u rukama operatera-ginekologa, toliko je i dalje postojeća možebitna opasnost od komplikacija kao i kod svakoga drugoga zahvata pa iz definicije zdravlja WHO ona nema uporište niti u jednoj sastavnici. Ne može nitko „klatiti“ s definicijama o čemu nema kompetencije niti se bolešću ili zdravljem bavi.

Nerijetko u anamnezama pojedinih žena doznajemo po dva, tri, četiri, pet i više namjernih prekida trudnoće, a valjda je egzemplar iz vlastite ginekološke prakse podatak o – dvadeset i četiri namjerna prekida trudnoće, od kojih deset izvedeno od primalje prije tridesetak godina u jednom manjem mjestu, mada je gospođa živjela i još živi u gradu gdje je obavila ostale bolničke prekide trudnoća i rodila dva puta. Ona nije bila reprodukcijski zdrava, već operirana zbog prolapsa maternice. Vlastita briga o zdravlju i samosvijest mora biti primarna prevencija u reprodukcijskom zdravlju, jer recidivizam abortiranja zasigurno nije kategorija zdravstvene prosvijećenosti uz metode kontracepcije koje su dostupne svima koji ih žele koristiti. Nama je, ali i ženama, bračnim i nebračnim parovima, zadatak smanjiti broj ovakvih slučajeva, pa pojam reprodukcijskoga zdravlja ne bi bio upitan.

– Koji je vaš osobni stav kao ginekologa prema abortusu i jeste li ga nekada radili?

Kao specijalizant morao sam obavljati prekide trudnoća nakon specijalističkih pregleda i indikacije, jer je to bilo običajno pravo uz sve ostale vještine i kompetencije koje se stječu tijekom specijalizacije, mada se obavljanje zahvata evakuacije materišta radi i kod svakog drugog patološkog oblika pobačaja ili materničnog krvarenja, pa mi ta vještina ionako nije mogla biti uskraćena.

Uz spomenutu tihu raspravu među nama starijim specijalizantima i specijalistima, postepeno sam prestao raditi pobačaje i prije donošenja klauzule „prigovora savjesti“ bez ikakvog konflikta ili neodobravanja nadređenih, dapače. Kada sam postao šef jednog velikog regionalnog odjela za ginekologiju i porodništvo, specijalizanti i specijalisti koji nisu željeli raditi pobačaje, nisu ih radili, nitko nije bio uskraćen po zakonskim klauzulama i poštivali smo odluke kolega koji ne rade prekide trudnoća temeljem „prigovora savjesti“, a isto tako i kolega koji ih rade, kako je i danas u klinici u kojoj radim gdje nitko od kolega ne radi prekide zdravih, vitalnih trudnoća. Moj stav kao liječnika, roditelja i ginekološkog forenzičara jest naveden u tekstu: poštivanje načela čuvanja života od začeća do smrti, praćenje literature i implementaciju u dobru kliničku praksu uz poštivanje zakonskih normi i pravilnika koliko je u zdravstvenom sustavu naše zemlje maksimalno moguće.

Ja nikada nisam vidio u 25 godina radnoga staža da se netko od mojih kolega, primalja i medicinskih sestara nije zbog vjerskih razloga (a ima ih raznih vjera) posvetio s dužnom brigom bolesniku ili trudnicama i rodiljama koje nisu bolesnice

Nikada nisam, kao i značajna većina hrvatskih ginekologa, osporavao kolegama koji rade prekide trudnoća njihov stav i svjetonazor. Možda bi, kako rekoše neki ginekolozi, otvaranje tzv. poliklinika ili klinika za pobačaje smanjile ovu nepotrebnu i nekorisnu polarizaciju, kako je to u zemljama stare Europe, gdje bi kolege bez prigovora savjesti mogli obavljati svoj posao, jer valja biti oprezan s možebitnim povećanjem kriminalnih pobačaja u slučaju njegove potpune zabrane i komplikacija koje kao ginekolog nisam osobno vidio, ali sam slušao od učitelja i primalja, istraživao i pisao o tome iz medicinske historiografije. Naravno da bi zdravstvena edukacija prvenstveno mladeži u osnovnim i srednjim školama o neželjenim trudnoćama i toliko spominjanom reprodukcijskom zdravlju, trebala biti imperativ zdravstvenoga prosvjetljenja, a ne stvarati kriva tumačenja problema u populaciji što podsjeća na neka vremena i ideologije za koje mislimo da smo se riješili.

– Kako komentirate medijske tvrdnje da ginekolozi koji imaju priziv savjesti rade ilegalne pobačaje?

Nije mi poznata ta tvrdnja jer radim u klinici gdje se pobačaji ne rade. Ako je ta „tvrdnja“ opravdana i sigurna, provjerljiva, neka se takvi slučajevi sankcioniraju prema važećim pravnim i strukovnim okvirima, jer zaziru u zonu ilegalizma i kriminala sramoteći struku i zvanje.

Goran Andrijanić | Bitno.net