I to smo dočekali. Protivnici referenduma, oni iz svijeta glume, glazbe i ostale javne ličnosti, okupili su se kako bi otpjevali i snimili pjesmu koja treba, kako kaže press materijal koji su prenijeli svi mediji, “poslati poruku građanima i građankama Republike Hrvatske da na predstojećem referendumu o unošenju definicije braka u Ustav glasaju protiv mržnje i diskriminacije”. Ovaj projekt napravljen je prema modelu Band Aida koji je još tamo 1984. osmislio irski glazbenik Bob Geldof u svrhu prikupljanja sredstava za borbu protiv gladi u Africi. Od tada je taj „all star“ koncept u kojem svi pjevaju pomalo, ali nitko za ozbiljno, korišten u svim mogućim, smislenim i manje smislenim, a ponekad i besmislenim prigodama. Pa, evo došao je red da ga se upotrijebi i u borbi za prava koja zapravo nisu ugrožena, te protiv diskriminacije koje zapravo nema. Ali, nije to jedini problem ovog LGBT kvazi-aktivizma. Spomenuti „all star“ čimbenik u ovom slučaju ostao je bez svoje „star“ komponente. Ali, krenimo redom…

Projekt je krenuo od „Le Zbora“, skupine feministkinja i lezbijki koje se već nekoliko godina pojavljuju tu i tamo, te pjevaju uglavnom obrade pjesama koje su u novoj verziji prilagođene njihovu aktivističkom cilju (recimo Thompsonova „Lijepa li si“ – ne trebamo sada sve objašnjavati). Pjesma koja je ovaj put obrađena jest „Ljubav za sve“, dance-pop pjesmica koju je svojedobno pjevao Sandi Cenov tamo početkom 1990-ih, napravljena po melodijskom predlošku P. I. Čajkovskog. U to vrijeme ratom i nesigurnošću uništena hrvatska glazbena scena obilovala je takvim poskočicama, vjerojatno je to bila komercijalno osmišljena protuteža teškoj stvarnosti koju smo svi živjeli (istinski rock and roll se tada dijelio na kapaljku). LGBT aktivisti taj pjesmuljak uzeli su, prije svega zbog njegova imena „Ljubav za sve“ koji bi trebao prenijeti njihovu poruku “ljubavi kojoj ništa ne stoji na putu”. Drugi razlog što je Le Zbor izabrao ovu pjesmicu jest što se ona, plitka kakva već jest, savršeno uklapa u gay disco/trash estetiku koju LGBT subkultura naprosto obožava i koja je, barem što se Hrvatske tiče, nažalost njezin krajnji domet. I tu nastaju problemi. Ekipa koju su Le Zbor okupili naprosto je prešarena i bez dovoljno jakih glazbenih imena koji bi mogli dorasti ironičnom pristupu koja ta trash estetika zahtijeva da bi imala smisla.

I tako je „Ljubav za sve“ ostala ono što je bila i na početku, prije ove obrade – iritantna pop pjesma koja ne govori ama baš ništa i ama baš nikome. I tu ne mogu pomoći čak niti Mrle i Prlja iz Leta 3, dva jedina doista ozbiljna glazbena imena (dobro, tu je i legendarni trubač Igor Pavlica) koja se pojavljuju u spotu. Mrle je jedan od ponajboljih basista u Hrvatskoj, ali ovdje je sveden na kreveljenje pred kamerom. Što se Prlje tiče, njegov camp vokal nije više duhovit niti u pjesmama Leta 3 (gdje su nestale one pjesme poput „Izgubljenih“ ili „Kontinentia“?), a kamo li ovdje. Ne pomažu, naravno, niti glumci i voditelji od kojih neki pjevuckaju, a neki recitiraju svoj dio, pa bilo to i sa savršenom dikcijom koja ne popravlja dojam.

Zar je moguće da sva ta „napredna“ Hrvatska koja na svojoj strani ima, kako nam je poručivano ovih dana, sve te „glazbene zvijezde“ (Mile Kekin, Remi, TBF i tako dalje…) nije mogla izbaciti neku pjesmu koja bi, barem glazbeno, bila suvisla? Možda je problem u tome što spomenute zvijezde ipak njeguju onu vrstu kreativnosti koja bolje reagira na novčane poticaje nego na situacije „društvene obespravljenosti“ za koju se tvrdi da joj prisustvujemo. Kako bilo, ako su LGBT aktivisti mislili da će ovom i ovakvom pjesmom potaknuti nekoga da glasa PROTIV, a da to već nije namjeravao, onda su stvarno neozbiljni. Isprazni hedonizam ove pjesme mogao bi dobro doći samo za eventualni „party all night“ nakon pobjede PROTIV glasa na referendumu. A pošto svi, uključujući i one koji su snimali ovu pjesmu, dobro znamo da se ta pobjeda neće dogoditi – i ta je meta promašena.

Goran Andrijanić