Don Damire, kako je moguće da Isus ne zna kada će biti kraj svijeta?

Kako to da je Isus na pitanje o smaku svijeta odgovorio da on ne zna ni dana ni časa, nego samo da Bog zna? Dino

Dragi Dino,

pitanje Isusova znanja o kojem se govori u Markovu i Matejevu Evanđelju (Mk 13,22 i Mt 24,36) tijekom povijesti teologije potaknulo je mnoštvo rasprava. Ima različitih tumačenja kako točno shvatiti navedeni redak. Ipak, svi se slažu u jednom, a to je da se kod Isusa ne radi o vrsti neznanja kakva je specifična za nas ljude. Ako Isus doista ne bi znao ništa o posljednjim danima, kako to da učenicima na više mjesta precizno navodi koje događaje u njima mogu očekivati? Jednako tako Isus jasno kaže: „Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“ (Mt 11,27) i: „Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10,30). Prema tome, prividno neznanje potrebno je razumjeti u drugačijem smislu.

Jedan dio bibličara smatra da grčki glagol oiden (znati) treba tumačiti u smislu hebrejske hifil konjugacije (tj. u smislu uzročnosti). U tom bismo smislu znati mogli prevesti s objaviti, otkriti (u tom smislu glagol se koristi i u 1 Kor 2,2). Prema tome, navod: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac“ (Mk 13,22 i Mt 24,36) značio bi da su posljednji dani nešto što će objaviti Otac (po Sinu), a ne Sin sam. Iako je Bog samo jedan, kršćani vjeruju da svaka od osoba u Trojstvu ima posebnu ulogu u ekonomiji spasenja. Otac nije Sin niti je Sin Duh Sveti. Naravno, u svakom Božjem činu sudjeluju sve tri osobe Trojstva, ali svaka od njih ipak ima specifičnu ulogu. Otac je taj koji po Sinu sve stvara, Sin onaj koji čini žrtvu otkupljenja, u jedinstvu s Ocem, po Duhu Svetom itd.

U ovom slučaju, kao i kod stvaranja, uloga je Oca objaviti kraj vremena. Dakako da to uključuje i Sina i Duha Svetoga, ali gledano iz ljudske perspektive, našim siromašnim rječnikom rekli bismo da je Otac inicijator početka i kraja vremena. U tom smislu Isus govori da ni anđeli ni Sin ne obznanjuju kraj vremena već Otac. To, dakako, ne znači da Sin ništa o tome ne zna. U svom božanstvu on dijeli sve s Ocem, pa tako i sveznanje. Međutim, Sin jednako tako ne čini ništa protiv Očeve volje.

Sjetimo se razgovora na početku Djela apostolskih, u izvještaju o uzašašću: „Nato ga sabrani upitaše: ‘Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?’ On im odgovori: ‘Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti’“ (Dj 1,6–7). Dakle, iako Sin zna sve o posljednjim danima, on to ne obznanjuje.

Druga vrsta tumačenja odnosi se na Isusovu ljudsku dušu. Crkvena je dogma da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. On je svojim utjelovljenjem u potpunosti preuzeo sve ljudsko, uključujući i ljudsku razumnu dušu. Rastao je, razvijao se kao i svi drugi ljudi. Međutim, ni u jednom trenutku nije prestao biti pravi Bog. Nama je ljudima to teško shvatiti i uvijek se mučimo kako pomiriti beskrajnost božanstva i ograničenost ljudskosti, ali upravo se u tome krije istina i specifičnost kršćanstva – da se Bog utjelovio.

Utjelovivši se kao čovjek, Isus je morao preuzeti ograničenja ljudskosti da bi mogao ljudima prenijeti poruku spasenja. On koristi ljudski jezik, koji je ograničen, ali po njemu ipak pronosi poruku kraljevstva Božjega koja nadilazi sva ograničenja. Raspet na križu on pati, ali jednako tako to isto ograničeno ljudsko tijelo uskrsava i nadilazi sva ograničenja patnje. I sami nam biblijski izvještaji pokazuju tu napetost. Što se tiče Isusova znanja, dobra usporedba može biti zgoda s Lazarom. Isus, došavši u Lazarov dom, pita (!) gdje su stavili tijelo, pokazuje ono što bi u ljudskim okvirima bilo okarakterizirano kao neznanje. Međutim, već u sljedećem trenutku on u svom božanskom djelovanju nadilazi svako ljudsko ograničenje i uskrisuje Lazara iz mrtvih. Stoga su neki teolozi Mk 13,22 i Mt 24,36 tumačili u dvostruku smislu. S jedne strane, Isus pokazuje prividno neznanje u odnosu na svoje slušatelje i time pokazuje ograničeni aspekt ljudskosti. S druge strane, on proriče događaje posljednjih dana (Mt 24,25) i sam se u Knjizi Otkrivenja pojavljuje kao Spasitelj.

Nadam se da sam ti ovim kratkim prilogom razjasnio neke zabune. U nastavku ti donosim još isječak iz Katekizma Katoličke Crkve koji se kratko referira na Isusovu spoznaju.

471 Apolinar Laodicejski tvrdio je da je u Kristu Riječ uzela mjesto ljudske duše ili duha. Protiv te zablude Crkva je ispovjedila da je vječni Sin uzeo i razumnu ljudsku dušu.74

472 Ljudska duša koju je Sin Božji uzeo posjeduje pravu ljudsku spoznaju. Kao takva, ova nije mogla po sebi biti neograničena: događala se u povijesnim uvjetima svoga postojanja u prostoru i vremenu. Zato je Sin Božji, postavši čovjekom, mogao pristati da „raste u mudrosti, dobi i milosti“ (Lk 2,52) i morao je tragati za onim što se u ljudskom stanju može dokučiti samo iskustvom.75 To bijaše posve u skladu sa stvarnošću njegovog svojevoljnog poniženja kad je uzeo „lik sluge“.76

473 Ali u isto vrijeme ta uistinu ljudska spoznaja Sina Božjega izražavala je božanski život njegove Osobe.77 „Sin je Božji znao sve, a po njemu i čovjek kojim on postade, ne po naravi, nego time što je bio ujedinjen s Riječju. […] Time što je ljudska narav bila ujedinjena s Riječju, ona je spoznavala sve što je božansko, i u sebi je to očitovala kako je u skladu s [božanskom] uzvišenošću.“78 Tu je u prvom redu prisna i neposredna spoznaja koju utjelovljeni Sin Božji ima o svome Ocu.79 Sin je Božji i u svom ljudskom spoznanju očitovao božansku pronicavost koju je imao o tajnim mislima ljudskih srdaca.80

474 Ljudska se Kristova spoznaja, po svojem sjedinjenju s božanskom Mudrošću u Osobi utjelovljene Riječi, u punini koristila znanjem vječnih nauma koje bijaše došao objaviti.81 Ono što u tom području kaže da ne zna,82 izjavljuje drugdje da nema poslanja da to objavi.83

Btb

don Damir