Novela autorice Lois Lowry (knjiga se u hrvatskom prijevodu zove “Davač”) koja je poslužila kao predložak, postala je lektirom u američkim školama, i jedna je od onih knjiga koju vole i učenici i nastavnici. Pretpostavlja se da će filmska inačica, koju je producirala kuća Walden Media, postići sličan uspjeh. Postoji jedan razlog za to, ako ništa drugo već ima milijunsku publiku koju čine oni koji su pročitali knjigu još kao učenici. Uz to, film je vizualno zaista spektakularan.

U filmu, apsolutno svi stanovnici strogo kontroliranog i ustrojenog svijeta su nasmijani, prekrasni, zgodni, i svi sretno rade u različitim državnim službama.

Stvara ih, hrani, odijeva i tiho kontrolira nasmijana i naizgled dobronamjerna diktatorica (Meryl Streep) koja u jednom trenutku čak govori: „Kad ljudi imaju slobodu da odaberu, uvijek odaberu krivo.“

Klimatski uvjeti su također savršeni, međutim njihova stvarnost je u crno-bijeloj boji. Budući da svakodnevno primaju injekcije koje suzbijaju emocije, i oni su bez boje. Doslovce su crno-bijeli, kao i njihova stvarnost! Oni ne rađaju svoju djecu. Naime, djecu rađaju samo one žene koje su predodređene da budu „rađateljice“. Nakon što dijete dođe na svijet, nebiološki roditelji ga integriraju u društveni život tog anti-utopijskog totalitarističkog svijeta. Svakako, podrazumijeva se da u takvome svijetu nema svađa za obiteljskim stolom, nema prigovaranja ni mrzovoljnih tinejdžera.

Dio ove mračne utopije jest i ubojstvo djece. Novorođene bebe koje odudaraju od fizioloških standarda bivaju „uklonjene“, tj. tiho ih se i učinkovito usmrti. Slično se dešava i starijim osobama – svi se prije usmrćivanja okupe na ceremoniji s osmijehom na licima.

Ovaj naizgled idealni svijet namjerno prešućuje od svojih građana bilo kakvo znanje o prošlosti. Samo jedan čovjek (Jeff Bridges) ima znanje o cijeloj ljudskoj povijesti, o svijetu koji su vladajući kreatori ostavili za sobom. On je „primatelj sjećanja“ i, budući da stari, njegov zadatak je prenijeti svoju mudrost i znanje na odabranog nasljednika.

Središnja radnja filma je starčevo podučavanje Jonasa, bistrog tinejdžera, o svijetu kakav su ostavili za sobom. Starac mora prenijeti sve tajne o dobru i zlu u svijetu; mora ga upoznati s nepoznatim i neshvatljivim emocijama kao što su ljubav i mržnja.

Jonas (Brenton Thwaites) trenira kako bi postao „primatelj sjećanja“, ali mora sakriti tu mudrost i povijest od ostalih stanovnika „savršenoga svijeta“. Naravno, Jonas je prestrašen kada nauči sve o povijesti i o zbrkanome svijetu emocija. Međutim, do prekretnice dolazi kada Jonas sazna da je tek rođeni Gabrijel, koji je živio u njegovoj kući, malo ispod standarda, te mora biti „uklonjen“.

„Davatelj“ je na prvi pogled samo razbibriga, zanimljiv film o futurističkome društvu. Međutim, priča je zapravo protkana relevantnim društvenim upozorenjima i društvenim porukama. Religiozni gledatelji će odmah zamijetiti simboliku u filmu. U društvu u kojem je srezana razlika među spolovima, Jonas daruje jabuku svojoj prijateljici (Odeya Rush). Beba Gabrijel (Božji glasnik?) je instrument kroz koji se istina i ljubav vraćaju u ove nesvjesno porobljene ljude. Saonica spašava Jonasa i Gabrijela u bijegu prema stvarnome svijetu gdje na kraju nalaze utočište i spas u snježnoj kući ukrašenoj za Božić.

Provokativna poruka filma usmjerena je na ono što se događa ljudima koji su odustali od svega ili im je oduzeta sloboda. Film prikazuje što se zapravo događa čovjeku kada svoju dobrobit stavi u ruke državi koja obećava da će se brinuti o njemu i riješiti mu sve životne probleme. Pro-life gledatelje na nešto iz svakodnevnoga života će definitivno podsjetiti i „neispravna djeca“ koja odudaraju od standarda.

Ispod površine ove izvanredne i uvjerljive priče naziru se mnogi aktualni društveni trendovi i prakse: jedan od njih je obrazovni sustav koji stvara ljude koji odgovaraju kolektivnim ulogama, umjesto da stvara od mladeži zrela ljudska bića; drugi je odricanje pojedinaca od slobode u zamjenu za komfor i sigurnost; treći je filtriranje informacija, mijenjanje povijesti i izvrtanje istine koje kreće od vladajuće klase; zatim rastući trend kontroliranja misli manipulacijom, kao npr. eufemiziranje riječi kao što je smrt – umjesto te riječi koristi se blaža zamjenska riječ „ukloniti“.

Ovaj nas film zapravo podsjeća kako je naša nesavršena ljudska priroda dio stvarnoga života. Bez nje se ne bismo osjećali živima.

Davatelj se 15. kolovoza počeo prikazivati u američkim kinima. Snimila ga je filmska kuća Walden Media koja je, od osnutka 2001. godine, producirala mnogo sličnih filmova s pro-life temama. Među 30-ak filmova Walden Medije su: Kronike iz Narnije, Lav, vještica i ormar, i moćni dokumentarac Čekanje Supermena.

Izvor: MercatorNet | Prijevod: Monika Marinčić

Nažalost film još uvijek nije najavljen u hrvatskim kinima i nije jasno hoće li kod nas biti prikazivan (nedavno je na nekim festivalima u Hrvatskoj bio prikazivan). Uskoro će biti dostupan na DVD-u.