Dani koji su zavili Ukrajinu u tugu

18. veljače u Kijevu započeo je pokušaj nasilničkog obračuna ukrajinskih vlasti s prosvjednicima. Tako je vlast prekršila prijašnji dogovor o pokušaju mirnog rješavanja krize. Pregovore su poduprle sve kršćanske Crkve i zajednice Ukrajine, židovska i islamska vjerska zajednica. Nakon prvog nasilja, policija i vojska u Galiciji i Lodomeriji prešla je na stranu naroda izjavivši da neće izvršavati naredbe resornih ministara, Glavnog stožera, ni predsjednika Viktora Janukoviča.

Rezultat nasilničkog napada ukrajinskih vlasti: više od 200 mrtvih, tisuće ranjenika, više od stotinu nestalih. Većina poginulih ubijeni su snajperima. Stravičan zločin vladine snage počinile su u zgradi u kojoj se nalazio stožer prosvjednika i sklonište za ranjenike koji se nisu mogli kretati. Specijalna policija upala je u zgradu i počela mlatiti sve oko sebe, tako da su mnogi premlaćeni bili bez svijesti. Nakon toga policajci su potpalili zgradu bacivši na nju Molotovljeve koktele. Nakon požara u zgradi je pronađeno 48 izgorjelih tijela.

Vlada je također planirala poslati vojsku na prosvjednike, ali je vojska odbila izvršavati zapovijedi predsjednika Janukoviča. Na svojoj strani vlada je angažirala skupine mladih ljudi – huligana koji su imali problema sa zakonom. U Ukrajini su takvi ljudi dobili nadimak ‘tituški’. Kako se kasnije pokazalo, djelovanje tituška koordinirali su djelatnici tajne policije. Vlasti su im također zajamčile da ih se za napade, ubojstva i pogrome neće kažnjavati. Osim toga, bili su plaćeni po danu od 20 do 50 dolara.

18. veljače tituški su pokušali zauzeti rimokatoličku katedralu svetog Aleksandra u Kijevu te grkokatoličku katedralu Kristova Uskrsnuća. Prosvjednicima je pošlo za rukom obraniti svetišta, ali je specijalna policija spalila molitveni šator na Trgu neovisnosti – središtu prosvjeda, koje inače u narodu nosi naziv Majdan. Tituški su također u noći s 18. na 19. veljače u selu Krivno pored Kijeva spalili pravoslavnu crkvu koja nije pod jurisdikcijom Moskve. Vlada je preko huligana pokušala izvesti napade na crkve i u drugim područjima Ukrajine.

Nevjerojatno, ali dok su trajali najžešći sukobi, prosvjednici su najviše branili crkve, križeve, kipove Majke Božje i svetaca. Tijekom samih prosvjeda, članovi ukrajinske Samoobrane stavljali su krunice oko vrata kao nekada hrvatski vojnici u Domovinskom ratu. Katolici oba obreda učili su svoje pravoslavne suborce moliti krunicu, svećenici su stalno na Majdanu molili i ispovijedali. Poslije jenjavanja sukoba narod je nazvao poginule branitelje „Nebeska satnija“. 18. veljače dogodio se i jedan slučaj koji su mnogi nazvali čudom. Nepoznati svećenik, prema opisu svjedoka grkokatolik, tijekom napada specijalne policije na neko je vrijeme goloruk zaprijetivši specijalcima zaustavio njihov prodor i tako spasio veći broj ljudi. Za sada svi traže tog tajnovitog svećenika da mu zahvale za čudesno spašavanje golorukog naroda. Taj je događaj pokrenuo nekolicinu okorjelih ateista da zatraže sveto krštenje u Katoličkoj crkvi u istočnom obredu.

18. i 19. veljače snajperisti su s krovova okolnih zgrada otvorili vatru po prosvjednicima – po nenaoružanom narodu, pobivši veći broj ljudi. Predvečer 18. veljače, kad su svećenici uspjeli unijeti na Majdan (koji su specijalci držali u potpunoj blokadi) kip Majke Božje Fatimske te su ga smjestili na binu, snajperi su otvorili vatru po bini, ali na bini nitko nije stradao, iako su meci prošli kroz odjeću prisutnih na bini, a oporbenom političaru i u isto vrijeme baptističkom pastoru, koji je u međuvremenu imenovan za privremenog predsjednika, Oleksandru Turčinovu metak je okrznuo lice.

Tog istog dana kijevski pravoslavni patrijarh Filaret skupa sa svojom Sinodom zabranio je moliti za vlast u Ukrajini tijekom bogoslužja, što za pravoslavce znači crkveno izopćenje. Rimokatolička katedrala svetog Aleksandra i pravoslavna katedrala nemoskovske jurisdikcije (Kijevski patrijarhat) svetog Mihaela arkanđela pretvorene su u improvizirane bolnice. 19. veljače veliki nadbiskup Kijevsko-halicki mons. Sviatoslav Ševčuk uputio je apel svim kršćanima sa zamolbom za molitvu za mir u Ukrajini.

Inače, taj dan, 19. veljače stanje je bilo najgore. Svi su očekivali veliko krvoproliće. Dio policije i vojske iz Galicije krenuo je u pomoć prosvjednicima u Kijev. Građanski se rat činio neizbježnim. U tom dramatičnom stanju vođe ukrajinske oporbe još su jednom ponudili nastavak pregovora, ali je taj prijedlog Janukovič odbio. Ipak, 21. veljače pod pritiskom SAD-a i EU počeli su pregovori između oporbe i predsjednika Janukoviča, koji su završeni potpisivanjem sporazuma. Tog istog dana vojska u središnjem dijelu Ukrajine izjavila je da će braniti prosvjednike, što je potaklo prosvjednike da odbace sporazum između opozicije i Janukoviča te izbace vođe oporbe iz vodstva prosvjeda.

Ujutro 22. veljače objavljeno je da je Janukovič pobjegao iz državne rezidencije i da se skriva negdje na istoku zemlje. Parlament ga je odmah razriješio dužnosti. Istog se dana veliki nadbiskup kijevsko-halicki obratio vjernicima i svim ljudima dobre volje i pozvao da učine sve kako bi se situacije u Ukrajini smirila a prosvjednici ne bi pali u napast osvećivanja.

Prosvjednici su istog dana ušli u državnu predsjedničku rezidenciju koja je svakoga iznenadila raskošnošću. U vrtu rezidencije pronađena su tri križa – jedan latinski te dva tau s raspetim sokolovima. Prema mišljenju stručnjaka s područja okultizma to su tragovi magijskih obreda, koje je vjerojatno radio ili sam predsjednik ili su bili s njegovim odobrenjem. Janukovič je inače poznat po čudnoj pobožnosti, posjetama Atosu, ali i svojim tromjesečnim boravkom među altajskim šamanima i čestim odlascima na njihove obrede.

Uznemirujući prizor iz dvorišta rezidencije Viktora Janukoviča.

23. veljače u Ukrajini je proglašen Dan nacionalne žalosti. Tijekom cijelog dana na Trgu neovisnosti u Kijevu opraštalo se od poginulih. Na ulicama oslobođenih gradova nema radosti već tuga i bol. Svoju sućut obiteljima poginulih i ranjenima u ime svojih Crkava izrazili su nadbiskup mons. Sviatoslav Ševčuk, rimokatolički nadbiskup Mienczyslaw Mokrzycki, pravoslavni patrijarh Kijeva Filaret, predstavnici protestantskih zajednica, glavni rabin Ukrajine Moše Reuven Asmann. Ukrajinska pravoslavna crkva koja je u zajedništvu s Moskovskom patrijaršijom nije izrazila svoj stav prema žrtvama sukoba.

Tijekom ovog sukoba Ukrajinci su dobili najveću potporu i pomoć od Poljaka i Litvanaca, napose od katoličkih aktivista. Ali i katolici Kanade, SAD-a, Australije i Brazila pružili su značajnu materijalnu i duhovnu pomoć braći katolicima oba obreda Ukrajine, koji su najviše stradali. U ovom trenutku stanje u Ukrajini još se nije smirilo do kraja i Ukrajincima i dalje treba molitva njihove kršćanske braće.

Za Bitno.net iz Ukrajine

Orest Wilczynski, svećenik Ukrajinske grkokatoličke crkve