Biskup Uzinić: ‘Ispričavam se svima onima koje smo sablaznili i pokolebali u njihovoj vjeri i povjerenju u Crkvu’

Volio bih da se danas možemo osjećati više svečarski i da zajednički možemo promišljati o temi 48. svjetskog dana društvenih komunikacija koji se slavi 1. lipnja, ali se tradicionalno objavljuje na spomendan sv. Franje Saleškog, a tema je: Komunikacija u službi autentične kulture susreta. Nažalost to nam zbog poznatih problema nije moguće. Spomenuti ću tek da u svojoj poruci papa progovara o novom mogućnostima koje nam daju sredstva društvenog priopćavanja da budemo bližnji jedni drugima. Upozorava on na opasnosti, ali mi se osobito svidjela njegova definicija moći komunikacije kao ‘bližnjega’. O svemu više u prekrasnoj papinoj poruci – uvijek ponovo iznenadi svojom jednostavnošću o dubinom – koju još nažalost nemamo na hrvatskom jeziku, ali vam rado stavljamo na raspolaganje desetak primjeraka na engleskom jeziku. Zazivajući nad sve nas zagovor sv. Franje Saleškog kojega je u nastupima i pisanju krasila mirnoća izražavanja, dijalog i prijateljstvo, i koji je zato postao zaštitnik novinara – smatram ga i svojim zaštitnikom jer sam na današnji dan prije tri godine izabran na ovu službu – želio bih ispričati jednu priču.

Sokrat je slovio za mudraca. Jednog ga dana potraži neki čovjek i reče:
– Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?

– Trenutak, odgovori Sokrat. Prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test: jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?

– Tri sita?

– Da, odgovori Sokrat. Prije nego ispričaš neke stvari o drugome, dobro je da uzmeš malo vremena i prosiješ ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio da je istinito ono što mi želiš ispričati?

– Ne, pa i nisam. Nisam vidio samo sam čuo kako pričaju.

– Dobro! Ne znaš dakle je li to istina. Probajmo iznova: pokušajmo prosijati drugačije, sada ćemo uzeti sito Dobrote. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?

– Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.

– Dakle, nastavi Sokrat, želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito Koristi. Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj napravio?

– Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.

– Dakle, zaključi Sokrat, ono što si mi htio ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.

Ova priča objašnjava zašto priča o poslovanju Dubrovačke biskupije nije trebala doći u javnost. Nije trebala doći u javnost zato što ne znamo što je istina, znamo da nije nešto dobro i da je izlazak toga u javnost ne samo nekoristan, nego i štetan. Pokušat ću, makar i dalje smatram da bi bilo bolje da to nisam morao napraviti, reći istinu, onakvu kako je ja vidim. Krenimo redom:

Dana 4. siječnja 2002. Dubrovačka biskupija osniva tvrtku BENFORTUNA d. o. o. sa zadaćom da se brine za obnovu bivšeg samostana Sveta Klara i upravlja objektima u sklopu samostana.

Dana 23. svibnja 2005. osnovana je POKORA d. o. o. od strane dviju fizičkih osoba, jedna od njih je vezana uz Dubrovačku biskupiju, ali Dubrovačka biskupija nije osnivač.

Dana 31. svibnja 2005. fizička osoba, koja nije u tom trenutku bila ni na koji način povezana s Dubrovačkom biskupijom, osnovala je tvrtku BIOZON d.o.o.

Dana 12. ožujka 2007. BIOZON d. o. o. osnovao je BIOZON MEDIA VITA d. o. o.

Dana 23. travnja 2007. tvrtka BIOZON MEDIA VITA d. o. o. osnovala je POLIKLINIKU ZA OPĆU KIRURGIJU, UROLOGIJU itd., pod nazivom VITA MED.

Meni su ove tri tvrtke, koje nije osnovala Dubrovačka biskupija niti je u vrijeme njihovog osnivanja imala ikakva upravljačka prava u njima, bile poznate isključivo pod nazivom BIOZON d. o o. Neki su rekli da lažem. Laž je kad netko kaže svjesno nešto što nije istina. Izričito sam pitao ekonoma je li imamo nešto s ostalim firmama i on mi je rekao da, koliko on zna, nemamo. Uostalom, nije pristojno reći nekome da laže.

Vratimo se našim tvrtkama koje sam znao samo pod pojmom BIOZON d. o. o., a nisam nikad saznao, a nisu me niti zanimali, rodbinski odnosi te tvrtke. Možda se pitate zašto? Odgovor je jednostavan i ide u tri smjera. Prvi i osnovni je taj što sam od Svete Stolice dobio mandat da vodim Dubrovačku biskupiju od dana njezinog preuzimanja, a to je 19. ožujka 2011., i kao onaj koji je dobio takav mandat smatrao sam, a i dalje smatram, da nemam mandat kopati po njezinoj prošlosti. Mom prethodniku mons. Želimiru Puljiću zahvaljujem za sve što je činio, a sve što je činio, činio je s namjerom da osigura materijalnu stabilnost ove biskupije, da bi ova biskupija mogla odgovoriti svojem temeljnom poslanju u ovom svijetu i vremenu. Drugi smjer je to da nisam želio i ne želim svoje eventualne neuspjehe u vođenju ove biskupije pripisivati nekome drugome jer sam Dubrovačku biskupiju preuzeo, kako se kaže u ženidbenom rječniku, i u dobru i zlu, i u zdravlju i u bolesti. I treći je taj da od toga nije bilo i ni sada nema nikakve koristi, ali ima velike duhovne štete.

Navedene tvrtke i ustanove osnovane su s ciljem razvoja elektromagnetskog, visokofrekventnog, medicinskog ozonskog generatora, organiziranja njegove proizvodnje i plasmana na tržištu, a u sve to se Dubrovačka biskupija uključila novčanim ulaganjem u razdoblju od 2006. do 2008. U tom razdoblju Dubrovačka biskupija u tim firmama sudjeluje isključivo preko ulaganja, a ne sudjeluje u njihovim poslovnim aktivnostima. Uložena sredstva Dubrovačke biskupije u taj projekt su oko 20.000.000,00 kn. Zato Dubrovačka biskupija nema nikakve veze s kreditima koje su u tom vremenu realizirale te firme, kao što nema nikakve veze s tim što ti krediti nisu vraćeni. Oni su, ako postoje, a ja o tome doista ništa ne znam, kao i Dubrovačka biskupija, samo kolateralna žrtva neodgovornog poslovanja dotadašnjih vlasnika, odnosno osnivača BIOZONA d. o. o. i s njim povezanih tvrtki. Odgovornima u Dubrovačkoj biskupiji to postaje jasno tek tijekom 2009. godine. Shvativši da poslovna strategija vodi k poslovnom neuspjehu, unatoč izvanrednim rezultatima u liječenju do tad neizlječivih bolesti zahvaljujući djelovanju elektromagnetskog, visokofrekventnog, medicinskog ozonskog generatora, Dubrovačka biskupija čini poteze očajnika. Koji su to potezi? Dana 12. svibnja 2009. BENFORTUNA d. o. o. ulazi u suvlasništvo u BIOZONU d. o. o. Budući da suvlasništvo u BIOZONU d. o. o. opterećuje poslovanje BENFORTUNE d. o. o. ona, 13. studenoga 2009., suvlasništvo nad BIOZONOM d. o. o. predaje POKORI d. o. o., koja je u međuvremenu od strane dvojice osnivača, koji u tvrtki do tada nisu imali nikakve poslovne aktivnosti, poklonjena Dubrovačkoj biskupiji. Preuzimajući suvlasništvo nad BIOZONOM d. o. o., Dubrovačka biskupija je postala suvlasnik BIOZONA d. o. o. i svega onoga što je s njim povezano. Ulaskom u suvlasništvo promijenila je članove uprave, a u nadzorne odbore imenovala ljude od svoga povjerenja. I ti ljudi su samo kolateralne žrtve koje ja ne želim i nemam pravo osuditi. To, nažalost, nije dalo željeni rezultat. Po mom dolasku u Dubrovačku biskupiju, donesena je odluka od strane novoimenovanog Zbora savjetnika i Ekonomskog vijeća, koji su upoznati sa svim detaljima, da se otpišu dugovanja koja je BIOZON d. o. o imao prema Dubrovačkoj biskupiji i pokrene stečajni postupak. Istovremeno je donesena odluka da se poduzmu potrebni koraci za zatvaranje POKORE d. o. o. i njezinog poslovanja. U ovom posljednjemu još, nažalost, nismo potpuno uspjeli.

Ima li u svemu ovome ikakvih elemenata za kazneno gonjenje odgovornih ljudi iz biskupije i koja je u svemu ovome njihova krivnja, tj. je li opravdano prizivanje USKOK-a kako zaključuju autori tekstova koji se hvale da su razotkrili ovu aferu, a koji na vrlo “osebujan” način, mišljenja sam protivno svim pravilima etike novinarstva,  temeljem činjenica postojanja trgovačkih društava i osoba koje su bile imenovane u određena tijela trgovačkih društava, odnosno obnašali određene funkcije, a na određeni način su povezani s Dubrovačkom biskupijom, nastoje proizvesti potpuno negativni učinak u javnosti i navesti na zaključke da se nešto radilo protuzakonito, odnosno da je postojalo neko udruženje osnovano radi počinjenja kaznenih djela? Koliko ja znam nema nikakvih elemenata za kazneno gonjenje jer se, što se tiče Dubrovačke biskupije i ljudi s njom povezanih, nije događalo ništa protuzakonito. Ljudi koji se spominju, uključujući i bivšeg dubrovačkog biskupa, i sami su žrtve. Većinu ovih tvrtki – koje su inače osnovane legalno jer po Zakonu o trgovačkih društvima svaka fizička ili pravna osoba može osnovati trgovačko društvo za obavljanje dopuštene djelatnosti, koja se nakon podnošenja zahtjeva i ispitivanja da li je ta djelatnost dopuštena, upisuje u sudski registar – nije osnovala Dubrovačka biskupija, nego im je, zbog loše poslovne odluke koja nije rezultirala očekivanim uspjehom na tržištu, postala vlasnikom u jednom kasnijem trenutku, pokušavajući spasiti što se spasiti dade. Tim je Dubrovačka biskupija, nažalost, samo još dublje upala u probleme. Nije dakle riječ o namjeri, o tome da se netko osobno okoristio, nego je riječ o sklopu loših okolnosti i činjenici da nismo bili dorasli ovoj zadaći, kao uostalom ni mnogi drugi u proteklom razdoblju. Dubrovačka biskupija u tome nije iznimka. To nas ipak ne opravdava jer mi bismo trebali biti moralne vertikale ovog društva. A nismo. Znajući ipak da je ljudski griješiti – tko je od nas bez grijeha neka prvi baci kamen – i da bi iznošenje ovog nepotrebno izazvalo sablazan, a ne bi pomoglo u rješavanju problema s kojim se nosila i nosi Dubrovačka biskupija, koja nastoji redovito izmirivati svoje obveze i koja posluje u skladu sa zakonom, nisam želio ovo iznositi u javnost. To je, međutim, sada došlo u javnost. I dalje bih volio bih da nije. Svejedno, nemam pravo uprijeti prstom u one koji su to iznijeli u javnost. Nadam se da su oni mislili da čine dobro. Imam, međutim, pravo uprijeti prstom u nas i reći da smo onim što se dogodilo uzrokovali, makar nam namjera nije bila loša, sablazan među vjernicima. Zato se, u osobno ime i u ime Dubrovačke biskupije, ispričavam svima onima koje smo sablaznili i osobito onima koje smo pokolebali u njihovoj vjeri i povjerenju u Crkvu.

Prije nego li nešto rečem o još uvijek aktivnim tvrtkama Dubrovačke biskupije, sadašnjem financijskom poslovanju i o nekim problemima koji nas muče, htio bih još nešto dodati onome što sam u priopćenju rekao o odnosima između Dubrovačke biskupije i Midia Group. Ovo smatram osobito važnim zbog dojma koji se ostavlja u javnosti da se biskupija ujedinila s Midia Group na štetu Grada i građana ovoga grada vezano uz garažu i njezine probleme. Istina je, međutim, da smo i mi, slično kao i Grad, imali veoma komplicirane i po Dubrovačku biskupiju nepovoljne ugovorne odnose, da smo te odnose dugim pregovorima i na obostrano zadovoljstvo, ali i uz odobrenje Svete Stolice, u međuvremenu uspjeli stabilizirati povratkom dijela dugovanja, otpisom drugog dijela dugovanja i ugovorom o poslovnoj suradnji na projektu gradnje u neposrednoj blizini Dubrovnika, tj. u Zatonu odnosno na predjelu Lozica.

Evo nekoliko riječi o poslovanju naših aktivnih tvrtki.

BENFORTUNA d. o. o. upravlja objektima u sklopu samostana Sveta Klara. Ima stabilno poslovanje. Očekivani prihodi u sljedećoj godini su 4.600.000,00 kn. Troškovi njezinog poslovanja oko 300.000,00 kn godišnje. Nakon podmirenih kreditnih obveza, ostatak ulazi u biskupijske prihode. O njezinom radu i svemu onome što je učinila u prošlosti svjedoči i ovaj objekt Svete Klare. Želim zahvaliti i nadbiskupu Želimiru Puljiću na velikom trudu, ali i umješnosti, koje je uložio u povratak i uređenje ovoga objekta koji je od najveće pastoralne važnosti za Dubrovačku biskupiju, ali i, izuzmemo li novac koji dobivamo temeljem Ugovora Republike Hrvatske i Svete Stolice, glavni izvor njezinih prihoda. Tek napominjem da je bilo, a i još ima onih koji su bili protiv denacionalizacije ovog crkvenog objekta koji je Katoličkoj Crkvi bio oduziman dva puta. I kojoj je vraćen, ne na temelju Ugovora sa Svetom Stolicom jer nam ništa nije vraćeno temeljem tih ugovora, nego isključivo kao i drugim građanima na temelju Zakona o denacionalizaciji. Mnoge druge stvari nam još nisu vraćene jer u Republici Hrvatskoj puno toga ne ovisi o pravu, nego ovisi o političkoj volji. Zahvalan sam onima koji su u ovom slučaju svoju političku volju uskladili s pravom i omogućili da se ovaj prostor vrati svom vlasniku, a to je prije denacionalizacije bila Dubrovačka biskupija. BENFORTUNA d. o. o. se trudi redovito izmirivati svoje obveze. Muljamo li preko BENFORTUNE d. o. o. kako nas se optužuje? Ne. Dapače, ona posluje dosljedno prema propisima i zakonima RH. Ta je tvrtka i osnovana zato da bismo mogli legalno poslovati, plaćati porez, ali i imati određene porezne olakšice kao i svi drugi. Je li to protuzakonito? Jedini, nazovimo to tako, porezni incident, dogodio se u još prije 2006. kad je BENFORTUNA d. o. o. tražila povrat PDV-a, ali joj taj povrat nije odobren. Zato je i dolazila porezna inspekcija koja, koliko mi je poznato, izlazi na teren kad god se radi o povratu poreza većem od 50.000,00 kn. Što želimo ovom tvrtkom? Želimo preko nje voditi sve one poslove koji se tiču upravljanja crkvenom imovinom u biskupiji, a nisu izravno crkvena djelatnost. Na taj način lakše legalno poslujemo i ne bojimo se toga hoće li se sutra i Crkvi naplaćivati porez jer mi, preko BENFORTUNE d. o. o. svoje porezne obveze već plaćamo. BENFORTUNA d. o. o. se brinula i za interese Dubrovačke biskupije u Visia Centrum d. o. o. Dubrovnik – svima Vam je poznato da je riječ o virtualnom muzeju – koji je nažalost zbog lošeg poslovanja i velikih dugova prema Dubrovačkoj biskupiji pred zatvaranjem.

OTOK d. o. o. osnovan je 15. lipnja 2012. Njegova zadaća je brinuti se za obnovu Svete Marije i biskupijsku imovinu na otoku Mljetu koja se nalazila, usprkos velikim ulaganjima od 10.000.000,00 kuna, u dosta lošem stanju i o kojoj nije vođena onakva briga kakvu taj prostor zaslužuje. Ta tvrtka nije, dakle, osnovana u vrijeme upravljanja biskupijom mons. Želimira Puljića. Uz otok Mljet bih želio, da se i oko toga ne bi stvorila afera, također iznijeti neke podatke koji se tiču odnosa s Javnom ustanovom Nacionalni park Mljet koji, na temelju međusobno potpisanog ugovora koji je još na snazi, duguje Dubrovačkoj biskupiji više milijuna kuna. O točnom iznosu ne mogu govoriti jer nismo primali podatke, a i neki dio je otišao u zastaru. Naime, JU Nacionali park Mljet nam je od 2009. prestao dostavljati službene podatke o broju prodanih ulaznica i isplaćivati iznos od 10 kuna po ulaznici, na što su se ugovorno obvezali i zbog čega su ranije i povisili cijenu ulaznica. Dubrovačka biskupija je, nakon više neuspješnih pokušaja pregovora s odgovornima i u parku i u ministarstvima, prije nekog vremena morala tužiti JU Nacionalni par Mljet da bi naplatila svoja potraživanja.

Htio bih, budući da se u nekim komentarima i on spominje u cijeloj ovoj priči, spomenuti i ulogu svoga brata koji je prošlo ljeto zajedno sa svojim prijateljem popravljao suhozid i čistio otok Svete Marije od raslinja. Oni su tamo bili i radili na moju zamolbu, jer u Dubrovačkoj biskupiji nismo mogli pronaći nikoga za taj posao. Pokušali smo nešto očistiti s mladim volonterima, ali smo vidjeli da to neće biti dovoljno. Otok d. o. o. je prijatelju mog brata honorarno, legalno i po zakonu i to je provjerljivo, podmirio troškove puta i uzdržavanja na otoku. I to je sve što mogu reći o tzv. „zapošljavanju na crno“ svoga brata na otoku Sveta Marija. Inače, pozivam sve koji znaju graditi u suhozidu i koji su spremni uz suhozid čisti otočić od trave i drugog raslinja, da nam se jave. Rado ćemo ih u ljetnim mjesecima zaposliti pod istim uvjetima pod kojima je prošlo ljeto bio zaposlen moj brat i njegov prijatelj.

Nije nam cilj uvećavati svoju imovinu, nego se za nju pokušavati na što bolji način brinuti. To da nam nije cilj uvećavati imovinu i da imamo osjećaj za potrebu drugih, pokazuje i podatak da smo s općinom Mljet potpisali ugovor u kojemu se Dubrovačka biskupija, i pravne osobe koje su pod njezinom upravom, obvezuje da će stanovnicima Mljeta koji su sagradili kuće na njezinom vlasništvu, bez naknade, izdati tabularne isprave za upis prava vlasništva. Osim toga, Dubrovačka biskupija će mladim obiteljima na otoku Mljetu koje nemaju riješeno stambeno pitanje, a namjeravaju trajno ostati živjeti na otoku, omogućiti kupnju zemljišta u svom vlasništvu, u visini od 75 % od procijenjene tržišne vrijednosti.

Želio bih, nevezano uz otok Mljet, istaknuti da Dubrovačka biskupija i u samom gradu Dubrovniku rado izlazi u susret onima koji stanuju u kućama ili stanovima koji su u njezinom vlasništvu, ako žele tu ostati živjeti, ali i istaknuti veliku nepravdu koju Dubrovačka biskupija trpi zbog toga što su joj oduzeti stanovi koji su bili u njezinom vlasništvu, za koje od države trebamo dobiti i dobivamo smiješno malu naknadu, a istovremeno su se neki od tih stanova koji su nam oduzeti nacionalizacijom prodavali strancima po astronomski visokim cijenama. Nije nam, ponavljam, problem ako ljudi tu stanuju, ali nam je problem kad se ti stanovi prodaju i na njima bezobrazno zarađuje dok se pravom vlasniku, a to je Dubrovačka biskupija, bacaju mrvice. Tim Dubrovačka biskupija, a s njom i oni koji su joj darovali te stanove, ponovo trpi nepravdu.

POKORU d. o. o., kao i s njom povezanu IMPRIMIS ADRIA d. o. o., pokušavamo ugasiti zbog svih već spomenutih problema i to ćemo, nadam se, što prije učiniti, odnosno kad se za to stvore zakonski uvjeti.

Dozvolite mi, na kraju, i kratki osvrt na trenutno financijsko poslovanje Dubrovačke biskupije, kroz koji želim ponuditi i odgovor na eventualno pitanje koje vam se može postaviti, a u javnosti se često i postavlja, a to je pitanje ima li Crkva potrebu za materijalnim dobrima i za što ih koristi. Crkva ima i pravo i potrebu posjedovanja materijalnih dobara, a trebala bi ih koristiti za evangelizacijske i pastoralne projekte što uključuje i izgradnju i održavanje crkvenih objekata, uzdržavanje klera i drugih službenika i djela milosrđa prema potrebnima. Ulaganja poput onih o kojima je bila prije bila riječ u prošlosti ove biskupije nisu svojstvena crkvenom poslanju i nisu razlog posjedovanja materijalnih dobara, ali pretpostavljam da su oni koji su se u to uključili mislili da će tim dobiti potrebna sredstva za neke pastoralne projekte koje Dubrovačka biskupija za sada ne može realizirati, kao što su izgradnja pastoralnog centra i župne crkve u Novoj Mokošici, osnovne škole, crkve i pastoralnog centra u Kuparima, svećeničkog doma u Gospinom polju i sl. Moram spomenuti da je u Dubrovačkoj biskupiji kod vjernika nedovoljno razvijena svijest o dužnosti uzdržavanja Crkve. Pretpostavljam da je i ovo razlog zbog kojeg se biskupija pokušala okrenuti za drugim izvorima prihoda kako bi financijski mogla biti stabilna. Trenutno pokušavamo srediti svoje vlasništvo, tj. pokušavamo saznati što imamo i u kakvom je stanju, što je perspektivno, a što nije. Ono što nije perspektivno prodajemo, prekidamo neke nepotrebne parničke postupke za koje smo utvrdili da su beskorisni, pokušavamo se dogovoriti i sl. Morati ćemo, jer u idućim godina predviđamo povećanje financijskih rashoda, prodati nešto od svoje imovine.

Pretpostavljam da vas, na kraju, zanima koliki su naši prihodi i iz kojih izvora, te koliki su rashodi i na što mi to trošimo. U ovom ću trenutku reći samo neke brojke, ali se nadam da ćemo podatke o financijskom poslovanju za tekuću godinu, u kojoj želimo iza sebe potpuno ostaviti svoje negativno poslovanje iz prošlosti, moći objaviti na svojoj web stranici u prvom kvartalu iduće godine. Smatramo da ćemo na taj način najbolje zadovoljiti načelu transparentnosti, koje je danas s pravom postalo mjerilo nečije vjerodostojnosti. Dubrovačka biskupija, usprkos svim problemima iz prošlosti, želi biti ono što je bila stoljećima na ovim prostorima, a bila je i želi ostati radosna navjestiteljica Isusa Krista i njegovog evanđelja ljudima svog vremena, pri čemu joj materijalna imovina nije i ne smije biti cilj, nego sredstvo.

Naši ukupni prihodi u protekloj godini su bili: 15.569.619,00 kn.

Od toga:

a) 9.216.740,19 je prihod na temelju ugovora sa Svetom Stolicom;

b) 662.000,00 je prihod Ministarstva kulture za obnovu kulturnih dobara;

c) 1.251.517,70 su prihodi od imovine (najmovi i kamate);

d) 427.882,17 su kolekte (milodari, prikupljeno od vjernika);

e) 3.318.440,16 su izvanredni novčani primici.

Naši ukupni rashodi u protekloj godini su bili: 12.629.643,26 kn.

Od toga:

a) 4.233.761,23 je rashod za zaposlene (Biskupski ordinarijat, Svećenički dom, ugovori od djelu, svećeničke nagrade);

b) 4.530.860,10 su materijalni rashodi (uredski materijal, energija, usluge telefona, pošte, prijevoza, usluge tekućeg investicijskog održavanja pokretnih i nepokretnih kulturnih dobara);

c) 78.048,00 amortizacija;

d) 1.662.433,25 su financijski rashodi (kamate, usluge, negativne tečajne razlike);

e) 2.439.600,90 su rashodi za pastoralne i karitativne aktivnosti (Caritas, Biskupsko sjemenište, Klasična gimnazija, naknada za bogoslove i sjemeništarce, biskupijska vijeća, donacije i sponzorstva).

To je, otprilike, naše poslovanje. Vidite da smo u prošloj godini bili u određenom plusu. Ako bude na sve ovo pitanja, moći ćete ih postaviti nakon što završimo s ostalim temama.

Ispričavam se što sam bio dug. Žao mi je što sam bio i malo emotivan. Razumijete da me ovaj problem muči i da on za mene nije lagan. I još se jednom ispričavam svima onima koji su zbog ovog izgubili povjerenje u Dubrovačku biskupiju i Crkvu i koji su zbog ovog poljuljani u svojoj vjeri. Hvala lijepa!

Mate Uzinić

dubrovački biskup