Ako se upitamo: koje mjesto zauzima domoljublje u Dekalogu, odgovor ne ostavlja mjesta kolebanju: domoljublje se smješta u okvir četvrte zapovijedi koja nas obvezuje da častimo oca i majku. Uistinu, to je jedan od onih osjećaja koje latinski jezik obuhvaća pojmom pietas naglašavajući religiozni vid uključen u poštovanje i čašćenje koje se duguju roditeljima. Moramo častiti roditelje jer oni za nas predstavljaju Boga Stvoritelja. Dajući nam život sudjeluju u otajstvu stvaranja te stoga zaslužuju čašćenje koje upućuje na ono koje iskazujemo Bogu Stvoritelju.

Domoljublje u sebi sadrži ovu vrstu nutarnjega stava budući da je domovina za svakoga, na vrlo istinski način, majka. Duhovna baština, koju nam je domovina predala, do nas dolazi preko oca i majke te u nama utemeljuje sukladnu obvezu pietas.

Domoljublje znači ljubav prema svemu onome što čini dio domovine: njezina povijest, njezina tradicija, njezin jezik, njezina sam prirodna oblikovanost. To je ljubav koja se širi i na djela sunarodnjaka i na plodove njihova stvaralaštva. Svaka opasnost koja ugrožava veliko dobro domovine postaje prigoda za provjeru ove ljubavi. (…)

Domovina je, dakle, velika stvarnost. Može se reći da je ona stvarnost u čijoj službi su se razvijale i razvijaju u vremenu društvene strukture, počevši od prvih plemenskih tradicija. Ipak se može postaviti pitanje: nije li ovaj razvoj društvenoga života čovječanstva dosegnuo svoj konačni cilj? Ne svjedoči li možda XX. stoljeće o veliku poticaju napredovanja u smjeru nadnacionalnih struktura, štoviše kozmopolitskih? Nije li taj poticaj možda dokaz da male nacije, žele li preživjeti, moraju dopustiti da budu apsorbirane od većih političkih struktura? Radi se o opravdanim pitanjima. Čini se ipak da, kao i obitelj, i nacija i domovina ostaju nezamjenjive stvarnosti. Katolički društveni nauk u ovome slučaju govori o “naravnim” društvima kako bi označio osobitu povezanost, bilo obiteljsku, bilo nacionalnu, s čovjekovom naravi koja ima svoju društvenu dimenziju. Temeljni putovi oblikovanja svakoga društva prolaze kroz obitelj: o tome ne može biti sumnje. No čini se da se slično zapažanje može pripisati i naciji. Kulturni i povijesni identitet društva čuva se i hrani onim što je sadržano u pojmu nacije. Naravno, treba svakako izbjeći jednu opasnost: da se ova nezamjenjiva funkcija nacije izrodi u nacionalizam. Dvadeseto nam je stoljeće, pod tim vidom, pružilo veoma rječita iskustva, i u svjetlu njihovih dramatičnih posljedica. Kako je moguće osloboditi se takve opasnosti? Držim da je ispravan način domoljublje. Značajka je nacionalizma, naime, priznavati i nastojati samo oko dobra vlastite nacije, a da se ne vodi računa o pravima drugih nacija. Domoljublje, naprotiv, ukoliko je ljubav prema domovini, priznaje svim drugim nacijama ista prava koja se traže za vlastitu domovinu te je zato put za urednu društvenu ljubav.

Papa Ivan Pavao II. Izvadak iz knjige Sjećanje i identitet (Verbum, Split, 2005.)