PAPA EMERITUS

Benedikt XVI. o Betlehemskoj zvijezdi: Kakva je to bila zvijezda i postoji li uopće?

Ulazeći u poganski svijet, kršćanska se vjera morala iznova suočiti s pitanjem božanskih nebeskih tijela. Zbog toga je u poslanicama Efežanima i Kološanima, pisanima iz zatočeništva, Pavao snažno naglašavao da je uskrsli Krist pobijedio Vrhovništva i Vlasti u zraku i da vlada čitavim svemirom

Foto: Shutterstock.com

Kakva je to bila zvijezda koja je mudrace, po izvješću svetoga Mateja, odvela na put? Postoji li ona uopće?

Poznati su egzegeti, kakav je primjerice Rudolf Pesch, mišljenja da je to pitanje besmisleno. Radi se o teološkoj pripovijesti koju se ne smije miješati s astronomijom. U ranoj je Crkvi slično stajalište razvio sveti Ivan Zlatousti: “Da to naime nije bila obična zvijezda, odnosno, kako se meni čini, da uopće nije bila zvijezda, nego nevidljiva moć koja je poprimila ovaj oblik, čini mi se da ponajprije proizlazi iz puta kojim je išla. Ne postoji, naime, nijedna zvijezda koja bi se kretala ovim pravcem” (In Matth. hom. VI 2; PG 57,64). U veliku se dijelu crkvene predaje naglašava izvanrednost zvijezde, kao kod Ignacija Antiohijskoga (oko 100. poslije Kr.) koji vidi kako Sunce i Mjesec kruže oko zvijezde, ili u starome himnu Bogojavljenja iz Rimskoga časoslova po kojemu zvijezda ljepotom i svjetlošću nadvisuje Sunce.

Unatoč tomu, nije moglo izostati pitanje nije li se ipak radilo o nebeskoj pojavi koju se moglo astronomski odrediti i svrstati. Bilo bi pogrješno unaprijed odbaciti takvo pitanje ukazivanjem na teološki karakter pripovijesti. S nastankom moderne astronomije, koju su razvili kršćanski vjernici, iznova je postavljeno pitanje o ovoj zvijezdi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Johannes Kepler († 1630.) predočio je rješenje koje u bitnome iznose i današnji astronomi. Kepler je izračunao da se na prijelazu 7. u 6. godinu pr. Kr., što se, kako je rečeno, drži vjerojatnom godinom Isusova rođenja, dogodila konjunkcija planetâ Jupitera, Saturna i Marsa. On sam je godine 1604. doživio sličnu konjunkciju, kojoj je još pridošla i supernova. Tako se označava slaba ili vrlo udaljena zvijezda u kojoj se događa golema eksplozija tako da ona tjednima i mjesecima razvija snažnu svjetlost. Kepler je supernovu smatrao novom zvijezdom. Vjerovao je da je i s ondašnjom konjunkcijom morala biti povezana supernova te je tako pokušao astronomski protumačiti fenomen betlehemske zvijezde i njezine jarke svjetlosti. Pritom može biti zanimljivo da se čini kako je znanstvenik Friedrich Wieseler iz Göttingena na kineskim kronološkim tablicama pronašao da se 4. g. pr. Kr. “pojavila sjajna zvijezda i bila vidljiva dulje vremena” (Gnilka, Das Matthäuse-vangelium I/1, str. 44).

Već spomenuti astronom Ferrari d’Occhieppo stavio je teoriju o supernovi ad acta. Po njemu je za objašnjenje betlehemske zvijezde dovoljna konjunkcija Jupitera i Saturna u zviježđu Ribe, držeći da je može datumski točno odrediti. Pritom je važno da je planet Jupiter označavao glavnoga babilonskog boga Marduka. Ferrari d’Occhieppo potom sažimlje: “Jupiter, zvijezda najvišega babilonskog božanstva, pojavila se u svojemu najvećem sjaju kod večernjega izlaska pokraj Saturna, kozmičkoga predstavnika židovskoga naroda” (Der Stern von Bethlehem, str. 52). Ostavimo po strani pojedinosti. Iz ovoga su susreta planeta babilonski zvjezdoznanci mogli zaključiti o univerzalno značajnu događaju, rođenju vladara u zemlji Judinoj koji će donijeti spasenje – tako Ferrari d’Occhieppo.

Što reći o svemu tome? Čini se da je velika konjunkcija Jupitera i Saturna u zodijačkom znaku Ribe 7.–6. pr. Kr. sigurna činjenica. Ona je astronome babilonsko-perzijskoga kulturalnog područja jamačno mogla uputiti na zemlju Židova, na “kralja židovskoga”. Pitanje kako su ti ljudi točno došli do izvjesnosti koja ih je navela da krenu na put i da naposljetku dođu do Jeruzalema i Betlehema, moramo ostaviti otvorenim. Konstelacija je zvijezda mogla biti poticaj, prvi signal za vanjski i nutarnji polazak. Ipak, ona ovim ljudima ne bi ništa mogla reći da oni nisu bili dodirnuti na drugi način: iznutra dodirnuti nadom u zvijezdu koja će izići od Jakova (usp. Br 24,17).

Ako mudraci koji su, vođeni zvijezdom, tražili kralja židovskoga predstavljaju kretanje narodâ prema Kristu, onda je u tomu uključeno i to da kozmos govori o Kristu te, dakako, da čovjek u svojemu stvarnom stanju ne može potpuno odgonetnuti njegov jezik. Jezik stvorenja daje raznolike naznake. On u čovjeku pobuđuje slutnju o Stvoritelju. Povrh toga pobuđuje iščekivanje, odnosno nadu da će se ovaj Bog jednom očitovati. Istodobno pobuđuje svijest da mu čovjek može i mora ići ususret. Ali spoznaja koja proizlazi iz stvorenja i koja se konkretizira u religijama može također odvratiti od puta tako da čovjeka više ne pokreće na nadilaženje sama sebe, nego ga zavodi da se usredotočuje u sustave vjerujući da se njima može suprotstaviti skrivenim silama svijeta.

U našoj se pripovijesti pojavljuju obje mogućnosti: zvijezda najprije vodi mudrace samo do Judeje. Posve je naravno da oni u traganju za novorođenim židovskim kraljem idu u Izraelov kraljevski grad i u kraljevu palaču. Jer ondje jamačno mora biti rođen budući kralj. Potrebna im je potom uputa preko Izraelovih svetih spisa, preko riječi živoga Boga, da bi konačno našli put k pravomu Davidovu baštiniku.

Oci su isticali još jedan vid. Grgur Nazijanski kaže da je u trenutku u kojemu su se mudraci klanjali Isusu došao kraj astrologiji budući da su se sada zvijezde kretale putanjom koju im je odredio Krist (usp. Poem. dogm. V 55–64: PG 37, 428–429). U starome su svijetu nebeska tijela promatrana kao božanske sile koje određuju sudbinu ljudi. Planeti su nosili imena božanstava. Po tada uvriježenu poimanju oni su na neki način vladali svijetom i čovjek je morao tražiti kako se pomiriti s ovim silama. Vjera u jednoga Boga, o kojoj svjedoči Biblija, ovdje je već zarana izvršila jasnu demitologizaciju kada izvješće o stvaranju, veličanstvenom trijeznošću, naziva sunce i mjesec – velika božanstva poganskoga svijeta – “svjetlilima” koja Bog postavlja na nebo zajedno s čitavim mnoštvom zvijezda (usp. Post 1,16s).

Ulazeći u poganski svijet, kršćanska se vjera morala iznova suočiti s pitanjem božanskih nebeskih tijela. Zbog toga je u poslanicama Efežanima i Kološanima, pisanima iz zatočeništva, Pavao snažno naglašavao da je uskrsli Krist pobijedio Vrhovništva i Vlasti u zraku i da vlada čitavim svemirom. Ovoj liniji pripada i pripovijest o zvijezdi mudracâ: ne određuje zvijezda Djetetovu sudbinu, nego Dijete upravlja zvijezdom. Ako se hoće, može se govoriti o nekoj vrsti antropološkoga obrata: čovjek kojega je Bog prihvatio – kako se ovdje pokazuje u jedinorođenome Sinu – veći je od svih sila materijalnoga svijeta i vrijedi više od čitava svemira.

papa Benedikt XVI.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Djetinjstvo Isusovo” Josepha Ratzingera – Benedikta XVI. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 6. siječnja 2019.

Možda vam se svidi