Dr. Antonio Salvatore Maria Oriente ugledan je talijanski ginekolog koji se 1980-ih počeo baviti i pitanjima medicinski pomognute oplodnje. U međuvremenu je taj liječnik, koji je od 1985. radio na odjelima za porodništvo i ginekologiju javnih bolnica, a od 1991. je ravnatelj odjela za zaštitu zdravlja žena i djece pri Zavodu za javno zdravstvo u Messini, postao protivnik MPO-a. Prije nekog vremena je boravio u Hrvatskoj zajedno s dr. Cinzijom Baccaglini, obiteljskom psihologinjom i psihoterapeutkinjom, te u četiri hrvatska grada održao seriju tribina “Zašto (NE) umjetna oplodnja? – Od želje za djetetom do štetnih posljedica” u organizaciji građanske udruge Vigilare te dvaju nacionalnih saveza udruga CRO-VITA i CRO-BIOS. Na tribinama je slikovito prikazujući način provođenja postupaka MPO-a, uključujući dobivanje jajnih stanica i spermija, njihovo spajanje, selekciju embrija, prijenos embrija u maternicu i njihovo zamrzavanje, kao i posljedice tih tehnika na zdravlje žena, muškaraca i tako začete djece, pojašnjavao razloge zbog kojih tehnike MPO-a smatra neučinkovitima i štetnima. Inače, on i njegova supruga, koja je imala problema s trudnoćom, također su pokušali dobiti dijete uz pomoć tehnika umjetne oplodnje, koje su međutim u jednom trenutku napustili. Danas imaju dvoje djece začete prirodnim putem. Razgovor s dr. Orienteom vodili smo u vrijeme kada novi hrvatski Zakon o MPO-u još nije bio usvojen, ali stajališta koja je talijanski liječnik iznio u razgovoru sada su još aktualnija i vrjednija pažnje.

– Bavili ste se MPO-om, a potom ste napustili tu praksu. Zašto? 

Započeo sam se baviti oplodnjom IN VITRO još osamdesetih godina, kada je sve to krenulo. Radio sam zajedno s prof. Ettoreom Cittadinijem koji je bio pionir umjetne oplodnje kao metode za rješavanje problema neplodnosti na Siciliji. Međutim, dogodilo se da sam u jednom određenom trenutku postao svjestan dviju stvari – da MPO ne povećava značajno šanse za dobivanje djeteta i kao drugo, da MPO donosi štetne posljedice po zdravlje žene, među kojima je i hiperstimulacija jajnika.

– Možete li pojasniti ta dva razloga zbog kojih ste prestali prakticirati MPO?

U obavljanju moje profesije susretao sam se s brojnim slučajevima, u nekima od njih se radilo o ženama sa Sicilije koje su dolazile u moju ordinaciju nakon što su prošle klinike za umjetnu oplodnju po cijeloj Italiji i to bez uspjeha; mnoge od tih žena nisu imale financijskih sredstava, a neke od njih su postale siromašne nakon što su rasprodale svoje kuće, svoja zemljišta i iscrpile svoje ekonomske zalihe da bi mogle platiti umjetnu oplodnju. Ti parovi su ostajali bez novaca, ali i bez djeteta. Analizirajući nalaze tih žena, u većini slučajeva sam dolazio do zaključka da ti parovi nisu imali ozbiljnih problema vezanih uz reproduktivno zdravlje, i da su sigurno ti problemi mogli biti riješeni puno jednostavnijim i manje štetnim metodama. Kao dokaz tome, većina njih bi naposljetku dobila djecu prirodnim putem. Kao dijete iz jedne siromašne radničke obitelji, suosjećao sam s tim ljudima koji su prodavali sve što su posjedovali kako bi mogli imati djecu.

– Znači li to da je netko njima manipulirao?

Ne bih govorio o manipulaciji. Rekao bih samo kako sam shvatio da na području MPO-a, nekad kao i danas, vlada ogromna improvizacija. U slučajevima neplodnosti potrebno je provoditi puno dublje i opsežnije dijagnostičke postupke. Državni zdravstveni sustavi trebali bi javni novac usmjeravati prema osuvremenjivanju dijagnostike i prevencije, prije nego li prema skupim i sofisticiranim metodama s dvojbenim krajnjim rezultatima. Što se nas liječnika tiče, čini mi se da smo iz perspektive izgubili ono što je naš primarni zadatak, a to je liječiti, gdje je to moguće, osobe. Potrebno je raditi na prevenciji i na dijagnostici, a ne odmah pribjegavati metodama koje statistički nanose više štete nego koristi.

– O kakvim štetama je riječ?

Mi imamo situaciju u kojoj se zbog posljedica hormonalne stimulacije događaju smrtni slučajevi, i to u postotku većem nego li se događa u slučajevima abortusa ili carskih rezova, a što pokazuju podaci brojnih studija. Postoje i problemi posljedica kirurških zahvata. Riječ je dakle o po zdravlje negativnim posljedicama, od kojih se neke vide odmah, a neke se pokazuju kasnije, kao što su primjerice izvanmaterične trudnoće. A da ne govorimo onda o čestim zdravstvenim problemima koje imaju djeca začeta umjetnom oplodnjom. I sve to zbog čega? Da bi dali dijete neplodnim parovima u postotku koji varira od 15 do 25 posto, i to dijete koje često ima genetske probleme.

Problem neplodnosti pogađa parove u postotku koji varira između 15 i 18 posto, ali to ne znači da su svi oni i sterilni. Postoji dakle oko 80 posto parova koji nemaju takve probleme. Hrvatska ima odlične liječnike i epidemiologe. Zašto hrvatska vlast ne pomogne tim liječnicima u obavljanju njihove profesije usmjerujući financijska sredstva za liječenje bolesti ili problema koje statistički pogađaju više osoba i koje su, nažalost, raširene među hrvatskim narodom? Kao odgovoran građanin, ja bih uložio sredstva u poboljšanje zdravstvene skrbi nad djecom, potrošio bih novce na bolje uvjete za rodilje u hrvatskim bolnicama. Stvoriti sustav koji će otkriti i prevenirati bolesti koje pogađaju hrvatski narod i koje, kao posljedicu, uzrokuju neplodnost. Ako bi se takav sustav stvorio, onda bi se smanjila i neplodnost i to bez korištenja skupih metodologija.

– Kako onda pomoći neplodnim parovima?

Mnogi parovi – a to govorim ne samo iz vlastitoga, nego i iz iskustva drugih kolega koji su renomirana imena na području liječenja neplodnosti – imaju probleme vezane uz neravnotežu između središnjeg živčanog sustava i hormona. Dakle, riječ je o psihosomatskim uzrocima. Vrlo često dovoljno je samo malo umiriti, vratiti povjerenje tim ženama, i riješiti probleme manjeg značaja a koji su prouzrokovali neplodnost, kao što je primjerice izostanak ovulacije manje agresivnim terapijama za tjelesno zdravlje same žene, i postići će se odlični rezultati. Mnogi od tih parova koji su obilazili klinike za neplodnost, dolazili bi k meni i dobivali djecu prirodnim putem. Kada iz ovog postotka parova zahvaćenih problemom neplodnosti oduzmemo parove koji pate zbog psihosomatskih uzroka, ostaje jedan manji broj osoba čija je neplodnost uzrokovana začepljenim jajovodima ili sjemenovodima, te problemima azospermije ili oligoastenoteratospermije, koji se, ako je moguće, mogu rješavati drugim terapijama. Međutim, takvi su slučajevi u znatnoj manjini. Bojim se da su mnogi liječnici koji prakticiraju umjetnu oplodnju zaboravili da su liječnici i previše se povode za novcem.

– Što učiniti s problemom zamrznutih embrija?

Nije riječ samo o problemima etičke naravi, nego i o čisto praktičnim problemima, kao što su primjerice pravni. Hrvatska sada ima nakanu javnim novcem financirati čuvanje zamrznutih embrija kroz 5 godina. U ovom slučaju postoje i problemi pravne naravi. Što učiniti ako se u Hrvatskoj dogodi nešto poput onog što se dogodilo u rimskoj bolnici San Filippo Neri, gdje je zbog pogreške uništeno oko stotinu zamrznutih embrija i jajnih stanica? Sada roditelji podižu tužbu protiv bolnice i traže odštetu koja se broji u milijunima eura. Ako se nešto slično dogodi u Hrvatskoj, odštetu će morati platiti država. Hrvatska je u situaciji kada država mora štedjeti novac, a ovakvi zakoni će koštati ogromne svote novca. Trebat će ulagati u opremu i daljnje obrazovanje osoblja, a postoje i ovakvi pravni rizici. Ne razumijem zašto država želi uložiti tako ogromne količine novca u ovakve zakone, umjesto da ih ulaže u „stvarno“ zdravlje žena.

Goran Andrijanić | Bitno.net