VJERA U OBITELJI

Evo kako možemo razlikovati lažno praštanje od istinskog

Zaboraviti i oprostiti, je li to isto? Je li zaborav dio praštanja?

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Ima mnogo uvrjeda koje se ne mogu zaboraviti. Od žrtava atentata ili od roditelja ubijenog djeteta ne može se tražiti da zaborave zlo koje im je bilo učinjeno ni tko ga je počinio. Normalno je i zdravo da se sjećaju onoga što su proživjeli, pa čak i da zahtijevaju da ni drugi ne zaborave događaj čije su bili žrtve. U nekim slučajevima čak se govori i o »dužnosti sjećanja«. Znači li to da ima uvrjeda koje se ne mogu oprostiti?

Zaboraviti doživljenu uvrjedu – to ne ovisi o nama. Nije moguće odlučiti da ćemo snagom volje iz sjećanja nešto izbrisati, niti kada. Svi smo iskusili da postoje uvrjede, teže ili lakše, koje bismo rado zaboravili, a one ipak nastavljaju živjeti u našem sjećanju. Čak i kad imamo istinsku želju oprostiti onima koji su nas povrijedili, ta nemogućnost zaboravljanja zbunjuje nas i čudi: »Ako nisam zaboravio, znači da nisam doista oprostio«. Što dakle? Znači li doista da smo nesposobni oprostiti ako naše sjećanje odbija nešto izbrisati?

»Uskrsnuće ne znači da je muka zaboravljena«, rekao je jednom kardinal Lustiger. Praštanje ne znači zaboraviti uvrjedu. »Mnogi misle da je sjećanje na uvrjedu znak da nisu oprostili. No nije moguće zaboraviti događaj koji nas je povrijedio. Sjećanje ovisi o pamćenju, a praštanje o dubokoj volji. To nije ista stvar. (…) Po jednom znaku prepoznat ćemo da praštanje doista živi u nama, tj. da smo doista oprostili i da je nama oprošteno: sjećanje je tu, ali nas više ne uništava, ne sprječava nas više da živimo.«4

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Da bismo mogli oprostiti, moramo se sjećati. Put praštanja ne sastoji se u nijekanju ili što jačem potiskivanju rane, naprotiv: put praštanja najprije je put istine, dakle izlaženja na svjetlo dana. Da bismo mogli oprostiti, moramo najprije biti svjesni da smo bili uvrijeđeni. Ali zašto se vraćati na rane koje smo navodno zaboravili? Zato što – sve dok nismo oprostili − rane djeluju kao žarište infekcije koja širi svoj otrov. Kolike povrjede iz ranog djetinjstva, za koje mislimo da su zakopane, remete obiteljske odnose!

Ono što vrijedi za praštanje drugima, vrijedi i za praštanje samom sebi. Rijetko pomislimo da moramo najprije oprostiti sami sebi! Prečesto nam se po glavi vrte stvari koje ne možemo prežaliti, muči nas grižnja savjesti: predbacujemo si da nismo bili na visini događaja, da nismo održali riječ, da smo učinili neku pogrješku ili čak nešto bremenito posljedicama. Ako nam prošlost ne dopušta da živimo u miru, ako nam ne dopušta da dokraja budemo oni koji jesmo, to je znak da moramo oprostiti i sebi i drugima.

Praštanje pomaže da se iscijeli pamćenje jer donosi mir. Sjećanje na podnesenu uvrjedu postaje put života i blagoslova, a bio je put smrti i prokletstva. Praštanje je pravo uskrsnuće: prijelaz iz smrti u Život. Taj prijelaz omogućio nam je uskrsli Isus. On je tražio da oprostimo »sedamdeset puta sedam« (Mt 18,22) puta, što znači neizmjerno. Ne bojmo se moliti Duha Svetoga da nas podsjeti na sve ono što još moramo oprostiti. »Krist je uskrsnuo sa svojim ožiljcima. I mi u sebi nosimo ožiljke svoje povijesti, ali oni više nisu znakovi iznemoglosti i osude, nego postaju znakovi iscjeljenja i spasenja.«5

Treba li se bojati praštanja?

Jedna nas čitateljica poziva da upozorimo obitelji na »opasnosti koje postoje kad jedni druge molimo za oprost«. Prema njezinu mišljenju, to je »neumjereno« i »često nezdravo«. Treba li se bojati praštanja?

Da bi objasnila što misli ovim pomalo začuđujućim, pa čak i izazovnim riječima, čitateljica daje nekoliko osobno proživljenih primjera, među kojima i onaj jedne »sladunjave supruge koja istodobno sve nadzire poput tiranina, koja kritizira čak i najmanje geste svojega muža, a sebe smatra sveticom punom blagosti, te još posebno zaslužnom jer podnosi tolike suprugove mane«. Može se očekivati ono najgore, dodaje čitateljica, »ako ta gospođa, ohrabrena savjetima iz poglavlja ‘Kilogram perja i kilogram olova’, mužu nametne ondje navedene načine praštanja i tako mu dokaže da je on krivac, a ona ‘dobrica’ koja mu sve prašta«.

Istina je da se praštanje može iskoristiti kao sredstvo pritiska i manipulacije koje čovjeku daje osjećaj da je dvostruki dužnik: »Ne samo da si kriv što si me povrijedio nego mi još moraš biti i zahvalan jer ti ja u svojoj velikoj dobroti opraštam«. Ako se praštanje živi na taj način, jasno je da je opasno i štetno. To lažno praštanje čista je suprotnost od istinskog milosrđa. Riječ postoji, ali ne i njezin sadržaj: takvo je praštanje potpuno iskrivljeno jer ne dolazi iz ljubavi, nego iz oholosti ili zloće. Slično je sa svim ostalim krjepostima: možemo biti velikodušni prema bližnjemu iz ljubavi – ili pak da bismo od njega učinili svog dužnika, dakle zgazili ga ili manipulirali njime. Možemo živjeti naizgled primjeran život kojem se drugi dive i koji čak žele nasljedovati, a biti potpuno truli iznutra jer nas vodi oholost, osveta (poniziti nekoga odajući dojam da su moje krjeposti veće od njegovih vrlo je profinjen i učinkovit način osvete) ili glad za moći.

U pitanju dakle nije praštanje nego način na koji se prašta. »Kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao − ništa mi ne bi koristilo«, kaže sveti Pavao (1 Kor 13,3). Moglo bi se reći: kad bih oprostio sedamdeset puta sedam puta, a to ne bi bilo iz ljubavi, to ne bi vrijedilo ništa. Ako ne praštam iz ljubavi, moje praštanje ostaje samo na riječima, i to lažnim, a svaka laž vodi otuđenju i uništenju. Takvog se praštanja treba čuvati, to je istina.

Kako razlikovati lažno praštanje od istinskog? Kad praštam, kako ću znati jesu li moje nakane čiste ili želim − svjesno ili nesvjesno − zdrobiti drugoga teretom svojega navodnog milosrđa? Postoji nekoliko kriterija za razlučivanje. Na primjer: jesam li spreman prvi zamoliti za oprost? Je li cilj mojeg praštanja rast druge osobe − posebno njezin rast u poštovanju prema sebi? Jesam li spreman oprostiti i prije nego što me netko zamoli za oprost? Jesam li sposoban oprostiti bez riječi ako postoji rizik da moje opraštanje nekoga ponizi? Jesam li spreman čekati koliko je potrebno − znajući da to možda ne će biti nikad − da bih pokazao da sam oprostio?

Nemojmo se bojati praštanja. Nije opasno praštati. Opasno je ne praštati! Čuvajmo se samo privida, jer nema ničega sličnijeg praštanju (ili dobroti, ili svetosti) od njegove vlastite suprotnosti. Što se tiče neumjerenosti do koje bi moglo doći kad molimo za oprost ili kad praštamo, ponovimo da se opraštanje koje tražimo i koje dajemo može izraziti na tisuću načina, a ne samo riječima. Ako nas na praštanje navodi ljubav, ona će znati naći načina da se izrazi s punim poštovanjem prema tuđoj osjetljivosti. Osmjeh, znak pažnje ili ljubazna riječ mogu biti vrlo jasni znakovi međusobnog praštanja, iako ne mogu baš uvijek zamijeniti izgovorenu riječ.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


4 Simone Pacot, L’évangélisation des profondeurs, Éditions du Cerf, 1997.
5 Isto.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 17. travnja 2013.

Možda vam se svidi