Ovaj je osjećaj čuda pravo, duboko strahopoštovanje prema postojanju Božjih stvorenja. U tom smislu dijete je metafizičar, i njegovo čuđenje ostaje uvijek svježe svakim novim otkrićem o sebi ili svijetu. Kada posvećuje pozornost stvorenju, ili kada se raduje nastanku novih stvari, dijete poput sv. Franje Asiškog prinosi molitvu Bogu.

Tragično je što se osjećaj čuda, osjećaj otajstvenosti pred djelom Božjih ruku, tako brzo gubi u ovome našem užurbanom svijetu odveć često uronjenom u plimu površnih razonoda, zabava i poslova.

Ni djetetova začuđenost životom ne bi smjela biti uništena nekim previše doktrinarnim pristupom činjenicama vjere, morala ili svijeta ljudskih odnosa. A posebice se ne bi smjelo uništavati duh djeteta negativističkim pristupom koji sadrži beskrajno dug popis onoga što se ne smije raditi ako se želi biti dobar kršćanin.

Kršćanstvo nije skup zabrana niti popis niječnih tvrdnji; to je, prije svega, snažna potvrda postojanja, vrijednosti Božjih stvorenja, slavnoga konačnog usuda koji očekuje one koji su naučili ljubiti svoga bližnjeg iz ljubavi prema Bogu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Clayton C. Barbeau “Glava obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.