Mnogi su roditelji osobno iskusili patnju oca iz prispodobe koji neumorno iščekuje svojega rasipnog sina. Mjesecima, možda godinama, ti očevi i majke čekaju povratak djeteta koje se udaljilo: od svojega pravog zvanja, od ljudi koji ga ljube, od Boga. Sva su djeca bar jednom u životu rasipni sinovi. Tijekom cijelog obiteljskog života proživljavamo bol grijeha i radost praštanja, ali ima djece koja se udalje dugotrajno i na dramatičan način. Tada im je više nego ikad potrebna vjerna ljubav i povjerenje roditelja. Za roditelje to je vrijeme strpljenja, vrijeme bolne nemoći pune ljubavi.

Istinska čovjekova sreća može se naći samo u Bogu: ako su kršćanski roditelji u to uvjereni, kako ne će trpjeti kad vide da se njihovo dijete udaljuje od Boga?

Ta vrsta patnje najčešće ostaje skrivena i neshvaćena. Najprije zato što oni o tome ne žele govoriti, ako ne iz nekog drugog razloga, a onda da zaštite svoje dijete: koliko naoko primjernih obitelji na taj način skrivaju ozbiljne poteškoće, pa čak i prave drame! Zatim zato što je okolina sklona osuđivanju više nego suosjećanju. Kad ljudi vide da vam sin pati od teške bolesti, oni plaču s vama. Ako pak otkriju da se drogira, da je napustio ženu ili da je u zatvoru zbog pedofilije, radije će pobjeći od problema i reći da je to »njegov izbor, tako je htio«, i da uostalom, »do svega toga ne bi došlo da ste ga bolje odgojili«.

Dodajmo i da rasipni sin nije uvijek razuzdana osoba, pa je tim teže primijetiti patnju roditelja, a njihova je usamljenost tim teža. Netko može imati vrlo dobar ugled i uspjeh u očima svijeta, a biti pun zloće, sebičnosti i oholosti. Koliki roditelji trpe kad vide kako im sin ili kći odbija ljubav i (bar naizgled) traži samo materijalni uspjeh, čak i iskorištavajući slabije! Primjera ima mnogo i vezani su uza sve vrste grijeha.

Sigurno je da i roditelji snose svoj dio odgovornosti: svi smo grješnici, svi činimo manje i veće pogrješke koje mogu imati ozbiljne posljedice na našu djecu. Ali ničemu ne služi podgrijavati osjećaj krivnje bez kraja i konca. Đavao je vrlo lukav: želi nas uvesti u neplodni krug grizodušja i tako dovesti do očaja.

Prošlost pripada Božjem milosrđu: Božje praštanje uvijek nam se nudi. Kad je nešto oprošteno, onda je oprošteno jednom zauvijek.

Što činiti u očekivanju povratka rasipnog sina? Odgovor će nam dati Isus u Maslinskom vrtu: »Bdijte i molite«. Roditelji koji vide da dijete odbija njihovu ljubav, ljubav Božju, da okreće leđa pravoj sreći, ulaze u otajstvo Isusove agonije. Izvor nade naći će u noći Isusove muke: budući da je Isus prvi trpio za to dijete, budući da je dao svoj život za njega, ništa nije izgubljeno, sve je spašeno.

Što može učiniti okolina? S roditeljima dijeliti njihovu patnju i s njima bdjeti, moliti i nadati se. Da bi imali snage uporno težiti za obraćenjem svog djeteta, da bi se usudili iščekivati protiv svake nade, ne smiju biti sami. Potrebno im je da drugi zajedno s njima vjeruju u Uskrsnuće.

Sa svetom Monikom

Za sve ranjene i obeshrabrene roditelje čija su djeca pošla krivim putem sveta Monika izvanredan je primjer ustrajnosti. Kakve li patnje kad sin ili kći odluče, na primjer, odbaciti vjeru svojeg djetinjstva i težiti samo za osobnim uspjehom, ili kad se odaju drogi, seksualnom lutanju, trci za profitom. Osjećaj krivnje, gorčina ili obeshrabrenost ispunit će roditelje koji vide da im se dijete udaljuje od Onoga koji ih jedini može učiniti sretnima.

Pred djetetom koje luta možemo se postaviti na različite načine. Lažna tolerancija: »To je njegov život, on radi što hoće. Možda je, na kraju krajeva, njegov put bolji od našeg«. Rezignacija: »Kakva nesreća! Ali, što se može«. Ili osuđivanje: »Dokle god bude takav, ne će kročiti u ovu kuću«. Ili samooptuživanje: »To je naša krivnja. Trebali smo biti stroži ili blaži, ljubazniji ili pažljiviji, manje posesivni ili bliskiji«. Samoopravdavanje: »Učinili smo sve što smo mogli. Ako se naše dijete tako promijenilo, to je zbog učitelja, vjeroučitelja, prijatelja, itd.«

Svi su ovi stavovi neplodni, ništa ne mijenjaju na stvari ili čak vode od zla na gore. Samouništavanjem, optuživanjem okoline ili zatvaranjem očiju pod krinkom tolerancije roditelji svoje dijete ne će potaknuti na promjenu načina života. Sveta se Monika nije obeshrabrila pred pogrješkama i grijesima svog sina Augustina, ali nije ni smatrala da njegov neuredan način života može biti jedan od mogućih putova. Budući da je ljubila svog sina, za njega je željela ono najbolje i znala je da to najbolje znači živjeti s Bogom.

Bog želi ono najbolje za svako naše dijete: da sveta Monika nije bila u to uvjerena, da nije u vjeri znala da je njezina majčinska ljubav tek odraz Božje ljubavi prema Augustinu, kako bi bila mogla tolike godine živjeti u nadi? Na obraćenje svog sina čekala je više od dvadeset godina! Kolike bi se majke obeshrabrile ili iscrpile od neplodne grižnje savjesti! Ona je živjela u nadi zasnivajući svoju želju na Božjoj želji.

Nada ne uklanja patnju. »Sin tolikih suza ne može biti izgubljen«, govorio je sveti Ambrozije da bi ohrabrio Moniku. Suze te majke sigurno su tekle mnogo puta. Njezina patnja učinila ju je bliskom svim roditeljima čije je srce slomljeno zbog odlaska rasipnog sina, udaljio se on zbog stvarnog prekida odnosa ili zbog nečeg manje spektakularnog, ali jednako tako dubokog. Nije važno ako se te suze miješaju s raznovrsnim osjećajima, od razočaranja pomiješanog s ohološću pa do najiskrenijeg kajanja: važno je samo da će one malo-pomalo otvoriti srce roditelja koji plaču i odvesti ih do Oca milosrđa. »Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi« (Ps 130).

[facebook]Vjera ti je bitna? Klikni like[/facebook]

Sveta Monika učinila je ono što je mogla. Djelovala je kad je mogla, molila je bez prestanka. Koliko se puta fatalistički mirimo sa sudbinom, na primjer kad vidimo rastave braka, pod izlikom da ne možemo učiniti ništa! Naravno da ne možemo prisiliti supružnike, pa bilo to i zbog djece, da se pomire… Kao što ni Monika nije mogla prisiliti Augustina da promijeni način života: on je bio odrastao čovjek, a ne dječak kojem će mama govoriti što da radi! Roditelji dobro poznaju taj strašan osjećaj bespomoćnosti pred slobodom svoje djece: što su djeca starija, to smo mi nemoćniji, to smo nesposobniji vratiti ih na pravi put kad zalutaju.

Svojim snagama Monika nije mogla ništa, ali s Bogom mogla je sve. Molitva je uvijek bila u njezinoj moći, zato je molila. Ne samo jednom, koju devetnicu ili godinu dana, nego više od dvadeset godina, i to bez vidljiva rezultata, sve do dana kad se Augustin otvorio Božjoj milosti. »Sin tolikih suza« postao je sin radosti. Usudimo se tražiti tu radost: Bog je želi još više nego mi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.