Sve su obitelji pozvane na svetost. Drugim riječima: sve su pozvane dopustiti Bogu da ih posvećuje kako bi postale mjesto na kojem svatko može postati svet. Taj poziv vrijedi u sadašnjosti: Bog ne će sutra ili preksutra posvećivati moju obitelj, On to čini danas.

Svetost

»Svi vaši prijedlozi i savjeti jako me zanimaju«, kaže jedna čitateljica, »ali sve to nažalost nije za mene. Moja obitelj uopće ne nalikuje na ‘pravu’ kršćansku obitelj o kojoj vi govorite. Kad čitam vaše tekstove, čak sam obeshrabrena…« Što odgovoriti ovoj majci i svima onima koji se osjećaju vrlo daleko od »prave« kršćanske obitelji i koji smatraju da su nesposobni pružiti kršćanski odgoj svojoj djeci?

»Prave« kršćanske obitelji nema u tom smislu da postoji neki model s kojim bismo se trebali pokušati suobličiti. Budući da ne postoje dvije identične osobe, ne postoje ni dvije identične obitelji. Svaka je osoba pozvana živjeti ljubav prema Bogu na izvoran način. Sveci nisu modeli koje treba slijepo oponašati; oni su primjeri koje možemo slobodno slijediti. To vrijedi i za obitelji. Poteškoća ove (i svake) knjige jest što se obraća svima i uopćeno, dok se u konkretnom životu tiče samo pojedinih slučajeva. Za Boga ne postoji »općenita« obitelj, »općenita« svetost. Za njega postoje samo osobe, jedinstvene i nezamjenjive, koje ljubi posebnom ljubavlju.

S iznimkom Svete obitelji, ne postoji »prava« savršena obitelj. Ne postoje s jedne strane dobre, a s druge loše obitelji. Postoje samo obitelji koje sačinjavaju ljudi grješnici. Postoje samo obitelji koje neprestano trebaju spasenje, iscjeljenje i praštanje. To je u pojedinim slučajevima možda vidljivije – neke je obitelji grijeh teže ranio nego druge – ali to vrijedi za sve.

Sve su obitelji pozvane na svetost. Drugim riječima: sve su pozvane dopustiti Bogu da ih posvećuje kako bi postale mjesto na kojem svatko može postati svet. Taj poziv vrijedi u sadašnjosti: Bog ne će sutra ili preksutra posvećivati moju obitelj, On to čini danas. Bog mi ne kaže: »Najprije sredi svoj život, pomiri se sa suprugom, obrati se, pa ćeš me onda ljubiti«, nego: »Izruči se mojoj ljubavi, usudi se vjerovati u moje beskrajno milosrđe. Priznaj se grješnikom i dopusti mi da te izliječim i spasim; tada ću ti dati hrabrost i snagu da središ svoj život«. Isto tako Bog roditelje poziva danas, a ne sutra, da djecu odgajaju u vjeri. Nitko nije nedostojan te zadaće… Zato što je nitko nije dostojan! Nema dobrih roditelja koji su »zavrijedili« kršćanski odgajati svoju djecu. Svim je roditeljima to poslanje i Božji dar. Nijedan otac, nijedna majka nisu zavrijedili povjerenje koje im je Bog ukazao kad im je povjerio ono što mu je najdragocjenije: dijete, djecu. To je dar, besplatan dar, dar ljubavi.

To naravno ne znači da nema nikakve veze između kršćanskog odgoja djece i životnih izbora roditelja. Roditelji koji duboko žele svoju djecu odgojiti kršćanski, neizbježno su pozvani prije ili poslije srediti svoj život. Julien i Mathilde su se vjenčali tek nakon što su zatražili da im dijete bude kršteno. Razmišljajući o tome što sa sobom donosi krštenje, došli su do crkvenog vjenčanja. Primjer roditelja jedno je od najmoćnijih sredstava da bi djeca rasla u ljubavi prema Bogu. To nije primjer savršenih supružnika, nego supružnika koji si međusobno praštaju, kao i roditelja koji najprije pokušavaju i sami živjeti ono čemu uče svoju djecu. Gdje god da se nalazili na putu koji vodi prema Bogu, primjer koji dajemo svojoj djeci primjer je grješnika koji ustaje i koji ide dalje ne dajući se obeshrabriti.

Obeshrabrenost vreba sve roditelje, prije ili poslije. Često prije nego što uopće krenu. »Zar se to uopće isplati, ne ću biti sposoban…« Razlozi obeshrabrenosti mogu biti vrlo različiti. Treba naučiti raspoznati ih da ne bismo upali u zamku. Upravo je obeshrabrenje jedno od oružja kojim se đavao na sve moguće načine služi da bi nas odvratio od ljubavi Božje.

Kad bi naše zvanje kršćanskih roditelja počivalo na našim zaslugama, mogli bismo – ponekad ili često – imati mnogo razloga za obeshrabrenost. Ali sam Bog povjerio nam je to poslanje. Nas − i nikog drugog − izabrao je za roditelje naše djece. On zna da smo grješnici, a ipak nas poziva na svetost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.