»Ne smijemo zaboraviti«, kaže Papa, da je »u prvoj polovini života pripadala laičkom staležu i da je bila u sretnom braku s jednim pobožnim kršćaninom s kojim je imala osmero djece. Ako upućujem na nju kao suzaštitnicu Europe, time bih htio učiniti da se njoj blizu ne osjećaju samo oni koji su primili poziv za posebni duhovni stalež nego i oni koji kao laici vrše svoje obične djelatnosti u svijetu i koji imaju visoki i obvezujući poziv da grade kršćansku obitelj. Ne dajući se zbuniti bogatstvom života svoje klase, Brigita je sa svojim mužem Ulfom živjela iskustvo bračnog para kod kojega se bračna ljubav povezivala s intenzivnom molitvom, studijem Svetoga pisma, trapljenjem i ljubavlju prema bližnjemu.«79 Ne puno različit od života svete Brigite bio je život svete Ivane Franciske de Chantal: i kod nje su biografi uvijek samo njezin život nakon smrti njezina muža smatrali »svetim«.

Razumljivo bi bilo da se vidi nismo li u povijesti imali mnoštvo svetaca i svetica koji su živjeli u braku, koje mi, ne šteteći budućim kanonizacijama, sada trebamo ponovno otkriti. Doista, mnogo je takvih svetaca, kako i dokazuje knjiga F. Hölbocka Sveci u braku. Doduše, radost zbog toga malo je pomućena. Jer ovi su ljudi, ako vjerujemo svjedocima, bili gotovo uvijek tek onda sveti kada su bili udovci i udovice (kao Ivana de Chantal) ili kada su umrli kao mučenici (kao Toma More). Drugi su postali sveti noseći herojski križ svoga vrlo nesretnog braka, i njihova se svetost sastojala u ovom trpljenju (kao u slučaju Katarine Genovske). Drugi su opet, doduše izvana, bili u braku, ali su u stvarnosti živjeli u čistoći »Josipova braka«, manje ili više u stilu monaha ili časnih sestara. Osim toga imamo i čudnovato, ali ipak vrlo jedinstveno zvanje Nikole iz Flüa koji je napustio svoju voljenu ženu s isto tako voljenom djecom da bi na Božji poziv živio kao pustinjak.

Jednom riječju, »sveci u braku« često se prikazuju u nadmoćnoj većini kao nesupružnici: jedni su nesretni u braku, drugi ne žive bračni, nego samostanski život, drugi opet imaju brak iza sebe, postaju sveci kao mučenici ili napuštaju svoj brak na temelju rijetke karizme.

Zacijelo nije nepravedno reći: budući da brak usprkos svojoj sakramentalnosti među kršćanima nije bio cijenjen kako mu to objektivno i pripada, i budući da se nije učilo »ljubiti ljudsku ljubav« (Ivan Pavao II.), mnoge svece u braku jednostavno se nije ni zamijetilo.

Jedan od razloga sigurno je i nepravilno shvaćen govor o »prednosti Kristu posvećena djevičanstva«, o kojem su bez straha govorili i oci Drugoga vatikanskog sabora.80 Trebalo je, pak, nadalje pitati: »prednost« u kojem smislu? Ova »prednost« često je tumačena ovako: u nebo može doći svaki kršćanin; da bismo bili sveti, potrebno je ići u samostan, a razlika između monaha i laika naglašavala se kao danas, primjerice, u športu razlika između profesionalca i amatera.

Kod toga se samo trebalo prisjetiti razboritih Augustinovih riječi: Djevičanstvo vrijedi više nego brak, ali ja u celibatu nisam veći od oženjenog Abrahama! Augustin želi reći da je Abraham svojom svetošću u vjeri »veći« od njega, premda je istina da djevičanstvo radi kraljevstva nebeskoga ima određeno prvenstvo. Ali kakvu »prednost« ima djevičanstvo? Odgovor je višestruk:

−    Ono čini zamjetljivim da za kršćanina povezanost s Kristom ima »prednost« pred svim drugim zemaljskim vezama.

−    Ono je način života onih ljudi koji već »sada« i »nepodijeljeno« žele živjeti za Krista – u psihološkoj »cjelovitosti« koja »tako« kršćaninu u braku nije moguća.

−    Ono stvara mogućnosti da se bude na raspolaganju za kraljevstvo Božje, kako je to onemogućeno onima u braku.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Premda je sve to točno, potrebno je znati cjelokupnu istinu o prvenstvu braka pred djevičanstvom:

−    Brak predstavlja ljubav između Krista i njegove Crkve.81 Promatrati dobar brak pomaže, dakle, da razumijemo Crkvu.

−    Brak je pomoć za razumijevanje svake duhovne pouke. Jer ako je odnos čovjeka prema Bogu, kako svi mistici kažu, »zaručničke« prirode, onda duhovnost, ma kojeg smjera ona bila, nije ništa drugo nego uvod u »zaručničku ljubav«. Kod Terezije iz Lisieuxa ima jedna upravo djetinja, ali odgovarajuća scena koja pojašnjava rečeno: ona doživljava, čak u samostanu, mladu ljubav jedne rođakinje prema njezinu zaručniku. To ju je duboko dojmilo i ona piše u svoj dnevnik: Sada znam kako ja trebam ljubiti Isusa!

−    Bračna svetost ne pripušta tako lako samozavaravanja kao redovnički život. Premda čovjek sebi teže umišlja da posjeduje bračne kreposti nego netko tko živi redovničke zavjete, možda je u opasnosti da pomisli da je time, tako reći, po sebi »bolji kršćanin«.

Ovdje se savršeno uklapa pripovijest iz života Katarine Genovske prije obraćenja njezina muža u nesretnom braku:

Neki se dominikanac hvastao svojom većom savršenošću koju je on argumentirao svojim staležom: Ipak je on bio monah! »Ali nakon što je on govorio podosta i podugo«, kazuje dalje tekst, »Katarina ga, zahvaćena gorućim plamenom čiste ljubavi, nije više mogla slušati. Ona je tako snažno skočila da se činilo da je izgubila razum i rekla: ‘Kada bih vjerovala da bi vaša odjeća imala moć, onda bih vam je, ako to inače ne bih mogla dobiti, bez razmišljanja silom otrgnula s tijela. Može biti da vi živite zaslužnijim životom od mene. U tome nije stvar. Ali da Ga ja ne bih mogla u tolikoj mjeri ljubiti kao vi, to me nećete ni na koji način moći uvjeriti.’ I to je rekla s toliko uvjerenja i oduševljenja da se njezina kosa odriješila i pala preko ramena. Bila je silna i kao izvan sebe u zanosu, no ipak sama dražesnost i dostojanstvo: ‘Ljubav se ne može ničim ometati i usporavati, i ako se nečim ometa, ona nije čista i jasna ljubav Božja.’ Vrativši se kući, sama sa svojim Gospodinom, uzviknula je: ‘O, Ljubavi, tko me treba priječiti da te ljubim? I da nisam udana, da živim u vojnom logoru, ne bi mi se moglo smetati u mojoj ljubavi. Kada bi svijet ili suprug mogli spriječiti ljubav, što bi onda bila ljubav?’«82

U svakom slučaju iz »prednosti« beženstva ne slijedi da bi svetost na koju su pozvani supružnici bila »manja« ili »jeftinija« nego svetost kršćana koji žive u celibatu. Štoviše, potrebno je reći: djevičanstvo ima prvenstvo pred brakom i brak pred djevičanstvom. Oboje nisu jedno drugomu konkurencija, nego idu zajedno.

Zasigurno će Crkva u sljedećim desetljećima otkriti sve više svetih ljudi u braku i staviti ih pred oči narodu Božjem kao uzore. Jedan od tih svetaca mogao bi biti Karlo I. Habsburški, posljednji car i kralj Austro-Ugarske. Opisi njegova života, osobito razdoblje njegove smrtne borbe, pokazuju na ganutljiv način kako je nježno ljubio svoju ženu i kako je njegov brak bio sretan. Neposredno pred svoju smrt rekao je Carici: »Ljubim te beskrajno!« Onda je još pokušao moliti, ali ga je Carica preklinjala da čuva svoje snage: »Molim te, ne moli. Spasitelj je ovdje i drži te u svojim rukama. Prepusti se posve njemu.« »Da«, šaputao je on, »u rukama Spasitelja. I ja s tobom, ti i ja i draga djeca…« Posljednje riječi umirućeg ovako su prenesene: »Isuse, dođi! Moj Isuse, kako ti hoćeš… Isuse!« I ovdje nalazimo duboko jedinstvo ljubavi prema Isusu i ljubavi prema svojoj ženi.

DODATAK: Papa Franjo je 18. listopada 2015. kanonizirao roditelje Svete Male Terezije, Louisa Martina i Marie-Azélie Guérin čime su postali prvi kanonizirani bračni par u crkvenoj povijesti.

Andreas Laun (Preuzeto iz knjige Ljubav i partnerstvo – Verbum)

Bitno.net