»Kad ih gledam jedno po jedno, moja su djeca krasna, ali čim su zajedno, ne prestaju se svađati.« Carine, majka troje djece, obeshrabrena je. »Pa trebali bi biti sretni što imaju jedni druge!« Postoji li jedna jedina obitelj na svijetu u kojoj se djeca nikad ne svađaju? Što dakle učiniti?

Svađe imaju svoju dobru stranu. Bolje je da dođe do sukoba nego da se u skrovitosti »ključa«, ali do sukoba ne treba doći na bilo koji način. U obiteljima u kojima je nemoguće izraziti bijes ili žalost, ispod pepela može tinjati strahovita gorčina. Odbijanje sukoba nikamo ne vodi, bolje je naučiti s njim se suočiti.

Dobro znamo da je nekorisno ponavljati: »Prestanite se svađati!«, posebno ako to s bijesom kaže odrasla osoba kojoj je dosadilo slušati dječju viku. Katkad je jako teško ostati miran! Pa ipak, nasilje je zarazno, mir isto tako: što više vičemo, to će više i djeca vikati; što smo mirniji, to će se lakše i djeca smiriti. To znači da se ne moramo zabrinjavati zbog svakog sitnog sukoba.

Što manje se uplićemo, to je bolje. Jedan od glavnih razloga za svađe (iako djeca toga možda nisu ni svjesna) jest »privući pažnju roditelja da bi oni stali na nečiju stranu, a pritom se svako dijete nada da će roditelji stati baš na njegovu. Teško je učiniti suprotno od onoga što bismo najradije spontano učinili. Kad su djeca mirna, kad se ništa ne čuje, kažemo: ‘Uh! Sad mogu raditi svoj posao!’ Kad viču, kad se svađaju, mislimo da moramo ići praviti red. Na taj ćemo način zapravo samo povećati nered i sigurno potaknuti nove incidente ubuduće. Učinkovito je ono suprotno: ne reagirati kad se djeca svađaju, nego kad su mirna pomisliti da smo im možda potrebni. Tada im pokazati svoju ljubav, zanimanje za ono čime se bave, da ne bi osjetili potrebu privlačiti našu pozornost na radikalnije načine«7.

Neke situacije ipak zahtijevaju energičnu intervenciju: kad dođe do grubih udaraca, kad je neko dijete predmet ruganja ili razlog pometnje. Počnimo s time da odvojimo protivnike. Čekajmo zatim da se smire da bismo bolje vidjeli o čemu je riječ i donijeli potrebne odluke. Nemojmo reagirati prebrzo jer bismo mogli biti nepravedni: najmlađi ne mora uvijek biti »jadna žrtva«, a onaj koji najglasnije viče nije uvijek i najagresivniji.

Pripazimo na djecu koja se nikad ne svađaju. Ako su posrijedi doista mirna djeca, tim bolje, ali prividna blagost može skrivati nesposobnost izražavanja sebe samog pred drugima. Ima djece koja se tako boje sukoba da će radije popustiti ili reći suprotno od onoga što misle negoli izazvati sukob. Takve je važno naučiti ne da se svađaju, nego da se usude afirmirati.

Neke situacije potiču svađe. Ne moramo ih sustavno potiskivati (što, uostalom, nije ni moguće), nego ih pokušajmo raspoznati i vidjeti kako poticati bratski život. Neki karakteri se slažu bolje od drugih. Važno je to uzeti u obzir kad se odlučuje tko će biti s kim u sobi. Nekoj je djeci teško ako nikad ne mogu biti sama, druga se lako živciraju kad premalo spavaju ili se premalo kreću, itd.

Nikomu nije lako bratski ljubiti, pitajte samo redovnike i redovnice što o tome misle! Bratski život stavlja nas na teške kušnje, koliko god imali godina. Nemojmo se dakle čuditi što se braća i sestre svađaju, ali se nemojmo s time ni pomiriti! Gospodin nam pokazuje put: »Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas« (Iv 13,34). Na tom se putu nalazi i praštanje, jednostavno i svakodnevno praštanje u obitelji.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum)
—————————————–
7 Paul Lemoine, Transmettre l’amour, éditions Nouvelle cité, Paris 1986.