Više od fizičke privlačnosti

Ranije smo razmatrali jedan snažni aspekt privlačnosti između muškaraca i žena: požudu. I vidjeli smo kako je ta fizička privlačnost često obilježena žudnjom da se uživa u tijelu druge osobe kao u objektu užitka.

Ipak, postoji i druga vrsta privlačnosti, koja ide dalje od fizičke želje za tijelom. Wojtyla to zove: osjećajnost. Ona predstavlja više emocionalnu privlačnost među spolovima.

Na primjer, kad dečko vidi djevojku, uz to što će primijetiti njen dobar izgled, možda će ga također privući i njezina ženstvenost, njezina toplina, njezina nježnost- ili, kako to Wojtyla zove, njezina ženska ljupkost. Slično tome, kad djevojka upozna dečka, ona možda neće samo primijetiti da je zgodan, nego će možda također imati snažne osjećaje divljenja prema njegovoj muškosti, njegovoj kreposti, načinu na koji se ponaša – ili kako to Wojtyla zove, njegovoj snazi.

Takve emocionalne reakcije prema osobama suprotnog spola događaju se stalno. Mogu se razviti postepeno između muškarca i žene ili se mogu dogoditi u istom trenutku kad se to dvoje sretnu. Možemo osjetiti sentimentalnu naklonost prema supružniku, suradniku ili dugogodišnjem prijatelju. Ili je možemo osjetiti prema osobi koju nam predstave na nekom sastanku, strancu kojeg sretnemo u trgovačkom centru ili čak izmišljenom liku kojeg gledamo na televiziji.

Osjećajnost može postati dio puta prema pravoj ljubavi. Ali ako nismo oprezni, naši nas osjećaju lako mogu zarobiti na način koji će nas spriječiti da istinski volimo druge ljude.

Brod koji tone

Ljubav bi trebala sadržavati naše osjećaje. U svom najpotpunijem obliku, ljubav ne bi trebala biti hladna, proračunata odluka, otuđena od osjećaja. Situacija u kojoj supružnik kaže: ˝Dušo, volim te. Nemam nikakve osjećaje prema tebi, ali znaj da sam ti odan˝, nije baš idealna. Naši osjećaji trebali bi biti dio naše privrženosti voljenoj osobi, kako bi obogaćivali odnos i dali nam još dublje iskustvo zajedništva s drugom osobom (usp. str. 73). Kao što Wojtyla objašnjava: ˝Osjećajna ljubav drži dvoje ljudi u blizini, govori im čak i ako su fizički međusobno udaljeni- da se ne prestaju kretati intencionalno u svome krugu… Čovjek se kreće u tome ugođaju i na taj se način zadržava iznutra neprestano u blizini osobe s kojom ga povezuje osjećajna ljubav˝ (str. 107).

Ipak, Wojtyla se brine da ljudi danas često pod pojmom ljubavi misle samo na osjećaje. Njegova zabrinutost čini se još i razumljivijom u ovoj našoj kulturi, koja se u ljubavnim pjesmama, romantičnim filmovima i TV serijama neprestano igra našim osjećajima i budi u nama čežnju za brzim, emocionalno uzbudljivim vezama kao što su one koje se događaju Ryan Gosling i Rachel McAdams.

Prava ljubav je, pak, vrlo različita od hollywoodske ljubavi. Istinska ljubav zahtijeva puno truda. To je krepost koja uključuje žrtvu, odgovornost i potpunu predanost drugoj osobi. Hollywoodska ljubav je osjećaj. To je nešto što ti se dogodi. Tu fokus nije na predanosti drugoj osobi, nego na onome što se događa unutar tebe – na snažnim pozitivnim osjećajima koje imaš kad si s tom osobom.

Fenomen filma Titanic iz kasnih 90-ih godina pokazuje kako je mnogo ljudi palo na iluziju hollywoodske ljubavi. Milijuni mladih Amerikanaca uvijek su iznova gledali film kako bi doživjeli snažnu emocionalnu romansu između dvoje glavnih likova u filmu – romansu koja se razvija između dvoje ljudi koji se zapravo ne poznaju i nisu istinski predani jedno drugome, ali se to gledateljima čini kao idealna ljubav koja bi potrajala cijeli život. S takvim uzorom koji bi trebali nasljedovati, nije ni čudo što mnoge naše veze u stvarnom životu završavaju brodolomom.

Naravno, naši osjećaji mogu i trebaju biti dijelom ljubavi koja je dublje razvijena. No, kad nas ponesu osjećaji, završimo s izbjegavanjem vrlo važnog pitanja koje je ključno za dugoročnu stabilnost veze: pitanja o istini. Najprije i prije svega ostalog, moramo razmotriti istinu o drugoj osobi i istinu o kvaliteti našeg odnosa s njom.

Izbjegavanje pitanja o istini

Jedna od opasnosti mjerenja naše ljubavi našim osjećajima leži u tome da naši osjećaji mogu biti jako varljivi. Zapravo, Wojtyla kaže da su osjećaji sami po sebi ˝slijepi˝, jer njih ne zanima otkrivanje istine o drugoj osobi. Stoga naši osjećaji sami za sebe nisu dobar kompas po kojem bismo ravnali svoje veze.

On objašnjava da otkrivamo istinu služeći se svojim razumom. Znam da je 2 + 2 = 4 ne zato što osjećam da je to jednako 4. Do uvjerenja u tu istinu došao sam svojim razumom. Naši osjećaji, s druge strane, nemaju zadaću traženja istine, kaže Wojtyla.

Zato naši osjećaji neće biti baš koristan vodič da bismo vidjeli pravu istinu o drugoj osobi i istinu o odnosu. ˝Osjećaji se javljaju na spontan način – odatle i naklonost prema određenoj osobi nerijetko raste naglo i neočekivano – ali ta je reakcija zapravo ´slijepa´˝ (str. 72).

To postaje posebno jasno kad razmotrimo što se dogodilo našim osjećajima nakon pada. Prije nego što je grijeh ušao u svijet, ljudski razum je s lakoćom usmjeravao čovjekovu volju da izabere ono što je dobro i da upravlja svojim osjećajima kako bi njegove strasti bile usmjerene dobru.

No, nakon pada, razum ne vidi više jasno istinu, volja je oslabljena u svojoj odluci da ide za dobrim, a naši osjećaji nisu više uredni i prepušteni su kretanju u raznim pravcima. Zato sada doživljavamo mnogo nestabilnosti u području osjećaja i mnogo kaotičnih uspona i padova (ljubav-mržnja, nada-strah, radost-tuga, itd.) u svojim životima. Pa ipak, prilično ironično, suvremeno poimanje ljubavi govori nam upravo da se okrenemo svojim ˝osjećajima˝ – da pogledamo u samo središte tog emocionalnog lunaparka – da bismo pronašli nepogrešivu mjeru naše ljubavi. Nije ni čudo što danas u našim odnosima postoji toliko zbrke i nestabilnosti!

Je li to zaista tako?

Nadalje, ne samo da osjećaji nemaju zadaću traženja istine, nego oni mogu biti i toliko snažni da zamagljuju način na koji mislimo o nekoj osobi. Wojtyla objašnjava da kada smo poneseni osjećajima, osjećajnost može oštetiti našu sposobnost da upoznamo tu osobu onakvu kakva ona zaista jest.

Zato Wojtyla naglašava da je u svakoj osjećajnoj privlačnosti pitanje istine o osobi ključno: ˝Je li to zaista tako?˝ Trebali bismo se pitati: ˝Ima li on ili ona zaista te kreposti i kvalitete koje me tako privlače?˝ ˝Jesmo li mi zaista tako dobar par kao što ja osjećam da jesmo?˝ ˝Je li on ili ona zaista vrijedan ili vrijedna mog povjerenja?˝ ˝Postoji li u našem odnosu problem koji previđam?˝

Naši osjećaji ne rješavaju ova važna pitanja. Zapravo, naši nas osjećaji često potiču da izbjegavamo ova pitanja, ostavljajući nas s iskrivljenom i pretjeranom slikom o nekoj osobi.

˝Upravo je stoga već u naklonosti (…) tako važan moment istine o osobi prema kojoj se naklonost okreće. Valja, međutim, računati s time da postoji tendencija rođena iz sveukupne dinamike osjećajnoga života koja navodi da se moment istine okrene od predmeta naklonosti, od osobe, kako bi se okrenuo upravo prema subjektu, točnije prema samim osjećajima. U tome slučaju ne misli se na to posjeduje li osoba uistinu one vrijednosti koje se u njoj u naklonosti zamjećuju, nego prije svega na to je li osjećaj što se rodio pod njezinom adresom istinski osjećaj.˝ (str. 73)

Ponovno, to ne znači da su osjećaji loši. Ali oni ne mogu biti prvenstveni kriterij za spoznaju prave istine o drugoj osobi ili za jasno vrednovanje nekog odnosa.

Nesrazmjer

Ta tendencija da nas naši osjećaji toliko zanesu da izbjegavamo pitanja o istini karakteristična je za sentimentalnu ljubav. Skloni smo preuveličavati vrijednost osobe za koju nešto osjećamo, umanjivati njene mane i ignorirati sve probleme koje imamo u vezi.

Ovdje Wojtyla odlično opaža u kolikoj mjeri naši osjećaji mogu kontrolirati naše poimanje osobe koja nas toliko privlači. ˝U vidnome polju osobe koja je osjećajno zauzeta u odnosu na drugu osobu vrijednost predmeta njezine ljubavi razrasta se u golemoj mjeri; obično je to nesrazmjerno istinskoj njegovoj vrijednosti.˝

Jeste li uočili? Wojtyla ne kaže da u početnim stadijima osjećajne ljubavi ponekad možemo preuveličati vrijednost osobe. On kaže da se to događa obično – mi to stalno radimo! I on nije rekao da smo skloni samo neznatno preuveličati vrijednost osobe. Skloni smo idealiziranju vrijednosti osobe ˝nesrazmjerno˝ onome što on ili ona u stvarnosti jest!

Zbog toga, moramo ulaziti u veze sa širom otvorenim očima. Ako naivno kažemo da uopće ne idealiziramo drugu osobu, to je vjerojatno znak koliko smo već daleko otplutali od realnosti. U tim početnim stadijima ljubavi, ako tako brzo primijetimo naše omiljene tri ili četiri kvalitete u našem voljenom, trebali bismo isto tako brzo priznati da vjerojatno padamo u napast preuveličavanja tih kvaliteta. Kao što Wojtyla objašnjava: ˝U predmet ljubavi se ´umeću´ različite vrijednosti – vrijednosti koje on sam ne mora nužno posjedovati. To su idealne, a ne realne vrijednosti.˝ (str. 109)

Zašto smo skloni idealiziranju onih koji nas privlače? Te ˝idealne vrijednosti˝ su ono što svim srcem čeznemo jednog dana naći u drugoj osobi. One postoje u našim najdubljim željama, čežnjama i snovima. Kad napokon upoznamo nekoga s kojim postoji makar mala naznaka kemije, naši osjećaji teže prizivanju tih idealnih vrijednosti i njihovoj projekciji na tu osobu.

Emocionalno iskorištavanje ljudi

Kad kažemo da muškarac iskorištava ženu, obično mislimo na iskorištavanje za seksualni užitak. No, Wojtyla naglašava da muškarci i žene mogu iskorištavati jedni druge i za emocionalni užitak. Muškarac i žena koji su pobožni kršćani mogu hodati u potpunoj čistoći, a da ipak iskorištavaju jedno drugo za ˝dobre osjećaje˝ koje doživljavaju kad su zajedno, za emocionalnu sigurnost koju im pruža činjenica da  su u vezi ili za užitak koji im pruža zamišljanje njihovog vjenčanja s tom osobom i nada da će ta osoba konačno biti ˝ona prava˝.

Ako padnem u takvo sentimentalno idealiziranje, onda moj ljubljeni nije zaista ujedno i primatelj moje naklonosti. Druga je osoba tada više prilika da ja uživam u tim snažnim osjećajnim reakcijama koje se bude u mom srcu. U tom slučaju, ja ne volim istinski tu osobu zbog nje same, nego je iskorištavam za emocionalni užitak koji dolazi od toga što sam s njom. Kao što Wojtyla objašnjava, ljubljena osoba koju idealiziramo ˝predstavlja često samo priliku da se u emocionalnoj svijesti subjekta dogodi stvaran prolom onih vrijednosti uz koje u drugoj osobi taj subjekt prianja cijelom dušom˝ (str. 109).

Razočaranje

Možda se najtragičniji učinak osjećajnog idealiziranja osobe očituje u tome da na kraju uopće ne upoznamo osobu koja nas toliko privlači. Na primjer, muškarac se u svojoj osjećajnoj ljubavi može truditi biti blizu svojoj voljenoj, provoditi puno vremena s njom, držati je za ruku, pa čak i ići s njom na misu i moliti s njom. Pa ipak, ako je on idealizira, on u stvarnosti ostaje prilično udaljen od nje – jer snažna naklonost koju on osjeća prema njoj ne ovisi o njenoj istinskoj vrijednosti, nego o ˝idealnim vrijednostima˝ koje je on projicirao na nju.

Neizbježno će ta osjećajnost na koju se ne obaziremo završiti u velikom razočaranju. Jer kad stvarna osoba ne bude mogla odgovarati idealima, snažni osjećaji će se početi smanjivati i neće više ostati puno toga na čemu bi veza opstala. Subjekt ljubavi poprilično će se razočarati u predmet svoje ljubavi (str. 110). Zato će, čak i ako se par izvana doima kao da su emocionalno bliski jedno drugome, zapravo ostati nekako međusobno odvojeni (str. 110). Možda zapravo ni ne poznaju jedno drugo na osobnoj razini i možda se čak međusobno iskorištavaju za emocionalni užitak koji dolazi od takvog idealiziranja.

Knjigu Ivana Pavla II. Ljubav i odgovornost koja šire progovara o seksualnosti i partnerskoj ljubavi možete pogledati na linku ovdje.

dr. Edward Sri | catholiceducation.org

Prijevod: L.Ć.| Bitno.net

Muškarci, budite hrabriji od pukog zarađivanja novca za obitelj, budite nježni prema ženama