Što točno Katolička Crkva naučava o braku?

Započet ćemo s osnovnom definicijom parafrazirajući učenje Drugoga vatikanskoga sabora i kanonskoga prava, a potom objasniti svaku njezinu točku:

Brak je intimna, isključiva, nerazrješiva zajednica života i ljubavi u koju ulaze muškarac i žena po nacrtu Stvoritelja usmjerenu k njihovu vlastitu dobru te k rađanju i odgajanju potomstva; taj je savez između krštenih osoba Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta.¹

Intimna zajednica života i ljubavi. Brak je najbliže i najintimnije od svih ljudskih prijateljstava. Uključuje dijeljenje cjelokupnoga života neke osobe sa svojom suprugom ili svojim supružnikom. Brak poziva na međusobno sebedarje, tako intimno i potpuno da dva supružnika postaju “jedno”.

Isključiva. Uzajamno darivanje dviju osoba jedna drugoj isključuje intimno sjedinjenje s bilo kojom drugom osobom. Ono zahtijeva potpunu uzajamnu vjernost supružnikâ. Ta je isključivost bitna i za dobro djece bračnoga para.

Nerazrješiva. Muž i žena nisu združeni po prolaznoj emociji ili pukoj erotskoj sklonosti, koje, kad se sebično slijede, brzo izblijede.² Oni su po Bogu združeni neraskidivom vezom ljubavi kroz čvrst i neopoziv čin njihova vlastita pristanka. Za krštenike, ta je veza zapečaćena Duhom Svetim i, kad se jednom izvrši, postaje apsolutno nerazrješiva.³ Tako Crkva ne poučava toliko da je razvod pogrješan koliko da je razvod – u smislu prekida valjanoga braka – nemoguć, neovisno o građanskomu statusu braka.

Ulaze muškarac i žena. Komplementarnost spolova je bitna za brak. Danas je zbrka o naravi braka tako rasprostranjena da bi neki htjeli proširiti pravno “pravo” na ženidbu dviju osoba istoga spola. Ali sama narav braka čini takav prijedlog nemogućim.

Po nacrtu Stvoritelja. Bog je stvoritelj braka. On je upisao poziv na brak u samo naše biće stvorivši nas kao muško i žensko. Brak se upravlja po njegovim zakonima koje vjerno prenosi njegova Zaručnica, Crkva. Da bi brak bio ono za što je stvoren, mora se prilagoditi tim zakonima. Stoga ljudska bića nisu slobodna mijenjati značenje i ciljeve braka.

Usmjerena k njihovu vlastitu dobru. “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Tako za njihovo vlastito dobro, na njihovu korist, obogaćenje i, konačno, njihovo spasenje, muškarac i žena ujedinjuju svoje živote u bračni savez. Brak je najtemeljniji (ali ne i jedini) izraz poziva na ljubav koji imaju svi muškarci i žene kao osobe stvorene na sliku i priliku Božju.

Za rađanje i odgajanje potomstva. Oci Drugoga vatikanskoga sabora objavili su: “Po svojem naravnom značaju sáma ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su prema rađanju i odgoju potomstva te su njime kao svojim vrhuncem okrunjene.”⁴ Djeca nisu pridodana braku i bračnoj ljubavi, nego potječu iz same dubine uzajamnoga sebedarja supružnika, kao njihov plod i ispunjenje. Dakle, namjerno se isključenje djece suprotstavlja samoj naravi i svrsi braka.

Savez. Brak nije tek ugovor između muškarca i žene, nego sveti ugovor. Bog je stvorio brak da oslika i sudjeluje u vlastitomu savezu sa svojim narodom. Tako bračni savez poziva supružnike da imaju udjela u slobodnoj, potpunoj, vjernoj i plodnoj ljubavi Božjoj. Suprotno nekim trendovima razmišljanja, nedavni naglasci Crkve na braku kao savezu ne isključuju ideju da je brak također i ugovor. Istina je da savez nadilazi prava i odgovornosti koji jamče neki ugovori i osiguravaju jači, svetiji okvir za brak, ali kanonsko pravo još uvijek namjerno rabi oba termina za opisivanje braka.⁵

Dostojanstvo sakramenta. Na temelju njihova krštenja, ženidba kršćanskih supružnika jest djelotvoran znak sjedinjenja između Krista i Crkve, i kao takav je sredstvo milosti (vidi sljedeće pitanje s podrobnijom raspravom). Brak dviju nekrštenih osoba, ili jedne krštene i druge nekrštene osobe, Crkva smatra “dobrim i naravnim” brakom.