TEOLOGIJA TIJELA

Supružnici imaju poziv pretvoriti spolni čin u istinski sakrament Božje ljubavi

Napor oko pretvaranja spolnoga čina u istinsko sjedinjenje osoba predstavlja ono što je Ivan Pavao II. nazvao “nutarnjim problemom svakoga braka”. Vrlo je nalik sakramentu ljubavi koji nalazimo u euharistiji. Ovaj čin je također ostvarenje braka, našega braka s Kristom

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Oženjen sam već šesnaest godina i nikada nisam pomislio o čistoći unutar braka ili o spolnomu odnosu kao obnovi naše ženidbene privole. Što, praktično govoreći, čistoća unutar braka znači?

Neovisno o tomu koliko vam je godina ili koliko ste dugo u braku, nikada nije prekasno rasti u razumijevanju i življenju istinskoga značenja spolnosti. Imamo strpljivoga, milosrdnoga Boga koji nas preko bračnoga odnosa neprestano želi još više privući k sebi. Za oženjene je parove rast u istinskoj sakramentalnoj naravi njihova spolnoga odnosa jedan od glavnih načina približavanja Bogu, ali i njihova međusobnoga približavanja.

Napor oko pretvaranja spolnoga čina u istinsko sjedinjenje osoba, istinski sakrament Božje ljubavi (a ne tek sredstvo za sebično zadovoljenje), predstavlja ono što je Ivan Pavao II. nazvao “nutarnjim problemom svakoga braka”. Vrlo je nalik sakramentu ljubavi koji nalazimo u euharistiji. Ovaj čin je također ostvarenje braka, našega braka s Kristom. Ukoliko primamo Tijelo Kristovo dostojno, ono postaje sam izvor (u zajedništvu s krštenjem) božanskoga života, svetosti i radosti u našim životima. Ukoliko dostojno ne primamo Tijelo Kristovo, jedemo i pijemo svoju vlastitu osudu jer se izrugujemo s onime što euharistija jest (usp. 1 Kor 11,27–29). Vršimo liturgijske geste i propise, ali nemamo na umu ono što izgovaramo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jednako tako, ako muž i žena dostojno primaju tijelo jedno drugoga u spolnomu činu, njihovo spolno sjedinjenje postaje sam izvor života, svetosti i radosti u njihovu braku. Ako supružnici samo prolaze kroz kretnje i nemaju na umu ono što izgovaraju – ili još gore, nastoje na neki način opozvati značenje toga čina – onda njihovo spolno sjedinjenje postaje izvorom temeljnoga nemira u njihovu braku koji će, tijekom vremena, suptilno (ili ne tako suptilno) izjedati njihov brak iznutra prema van. Također, nije slučajnost što se dramatični porast stope rastave brakova u našoj zemlji poklopio s rasprostranjenim napuštanjem kršćanske spolne etike. Stoga je teško podcijeniti koliko je krjepost čistoće važna za brak.

Kako uistinu živite u braku? Kako biste odgovorili na ovo pitanje, trebate razmotriti svaki od elemenata bračne privole. Valjani brak mora biti: 1) slobodan, 2) potpun, 3) vjeran, 4) otvoren prema potomstvu. Ovo su privole koje supružnici moraju obnoviti kada imaju spolni odnos. Razmotrimo svaku pojedinačno.

Slobodan. Ako bi na bilo koji način suprug ili supruga izmanipulirali ili primorali bračnoga druga na spolne odnose, to bi bila povrjeda slobode njihova sjedinjenja. Jasan bi primjer bilo “bračno silovanje”. Ipak, mi ne govorimo samo o toj graničnoj situaciji. Istinska se sloboda ljubavi također krši kada supružnici u svojemu odnosu koriste spolni čin kao sredstvo za postizanje nekoga drugoga cilja.

Možda se spolni čin upotrebljava za stjecanje moći ili nadzora u vezi. Možda se nudi kao “nagrada” za nešto drugo ili se “za kaznu” uskraćuje. Nijedna od ovih vrsta ponašanja ne kazuje: “Želim ti se predati slobodno kako bih potvrdio/potvrdila tvoju dobrotu i naše bračno predanje.”

Sloboda se također krši, ili se može reći da je uopće nema, u spolnomu činu kojemu se pribjegava tek kao reakciji na kompulzivnu “potrebu” za zadovoljenjem. Sloboda znači da možete birati hoćete li reći “da” ili “ne”. Ako ne možete reći “ne”, vašemu “da” oduzeto je značenje. Pozvani smo na razvijanje većega stupnja samokontrole kako naše strasti ne bi upravljale nama, nego mi njima.

Potpuno. Vrhunac spolnoga čina vrišti glasno i jasno: “Uzmi me. Potpuno sam tvoj/a. Ništa ne zadržavam za sebe.” Taj trenutak ushita zrcali neograničeno predanje i neograničeno prihvaćanje naših osoba. U toj mjeri da uslijed svjesnoga i namjernoga zadržavanja bilo kojega dijela sebe od našega bračnoga druga u spolnomu činu, više ne možemo govoriti o potpunomu sebedarju.

Možda je jedan supružnik emocionalno dalek ili hladan prema drugomu. Možda oba supružnika namjerno odbijaju biti otvoreni i ranjivi jedan pred drugim. Možda se u vrhuncu uopće ne predaju jedan drugomu. To je slučaj kada jedan ili drugi supružnik namjerno teži za orgazmom mimo normalnoga spolnoga čina.

Radnje kojima supružnici s ljubavlju pripremaju jedno drugo za genitalni snošaj (predigra) časne su i dobre. Ali uzajamno podražavanje genitalija do točke vrhunca odvojeno od čina normalnoga snošaja nije ništa drugo doli međusobna masturbacija. Ovdje uopće nema sebedarja niti bračnoga zajedništva. Niti su takve radnje otvorene začeću.

Jedna važna točka zahtijeva pojašnjenje. Budući da je muški orgazam nerazdvojivo povezan s mogućnošću začeća novoga života, muž nikada ne smije namjerno ejakulirati izvan ženine vagine (nenamjerna ejakulacija ne uključuje moralni propust). Međutim, budući da ženski orgazam nije nužno vezan uz mogućnost začeća, sve dok se on dogodi unutar ukupnoga konteksta spolnoga čina, ne mora se, moralno govoreći, dogoditi tijekom stvarne penetracije.

Idealno, orgazam žene trebao bi se dogoditi istodobno s muževljevim. Zapravo, Ivan Pavao II. u svojim je razmišljanjima o ovomu prije svojega pontifikata poticao muževe da nauče kontrolirati svoje orgazme kako bi doveli svoje žene do zajedničkoga vrhunca. Na taj altruistički način, kaže on, ostvaruje se muževljeva krjepost u službi bračnoga sklada. Zapravo, ako žena, unatoč njihovim iskrenim nastojanjima, ne postigne orgazam za vrijeme penetracije, za muškarca bi bio izraz ljubavi naknadno podraživati svoju ženu sve do vrhunca (ukoliko ona tako želi). U tomu slučaju, takvo podraživanje nije po sebi masturbacija budući da se događa u kontekstu cjelokupnoga spolnoga odnosa.

Vjerni. Supružnici moraju biti vjerni jedno drugomu ne samo djelom, nego i mišlju. Na primjer, maštanje o nekomu drugomu tijekom spolnih odnosa sa svojim supružnikom bilo bi neukusno kršenje vjernosti. Upravo u trenutku u kojemu bi supružnici trebali jedno drugomu izraziti svoju nepopustljivu vjernost, oni bi zapravo s nekim drugim počinili “preljub u svojim srcima” (usp. Mt 5,28).

To je jedan od razloga zašto je uporaba pornografije tako razorna za brak. Ona ne čini ništa drugo doli hrani i potiče ovaj tip nevjere.

Otvoreni prema potomstvu. U enciklici Humanae vitae (Ljudski život) iz 1968. godine, papa Pavao VI. ponovno je potvrdio postojano učenje Katoličke Crkve da “svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života”. Možda bi se ova rečenica bolje razumjela kad bi se reklo kako supružnici nikada po svojoj vlastitoj volji ne smiju učiniti nešto čime bi bilo koji spolni čin zatvorili za prenošenje života.

Da, to znači da je uporaba bilo koje metode kontracepcije izravno kršenje ženidbene privole bračnoga para. Ovo je možda najspornije i najnerazumljivije učenje Katoličke Crkve. Stoga će čitavo šesto poglavlje biti posvećeno razjašnjavanju te teme.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Želite li reći da ćete sa svojom ženom imati spolni odnos samo u ono vrijeme kada budete htjeli imati dijete?

Ne. Samo kažem da spolni odnos sa svojom ženom imam samo onda kada želimo obnoviti naše ženidbeno predanje. Mit je da Crkva poučava kako spolni čin postoji samo poradi beba, ili da je jedini opravdani razlog za spolni odnos želja za bebom. Neki su mislioci unutar Crkve (kao sv. Augustin) pogrješno ostavili takav utisak.

Nadalje, dugovječna formulacija prema kojoj je prokreacija “najvažniji cilj” spolnoga sjedinjenja često se krivo shvaća kao da znači kako je prokreacija jedini cilj, ili jedini dobar cilj spolnoga sjedinjenja. Ali to nije nikada bilo službeno učenje Crkve. Zapravo, Ivan Pavao II. govori da, ako je jedini razlog za spolne odnose sa svojim supružnikom to što želite bebu, možda upadate u opasnost upotrebe svojega supružnika kao sredstva za postizanje toga cilja, umjesto da ga ljubite kao osobu.

Vrlo se jasno sjećam kako smo moja zaručnica i ja, kada nas je svećenik na oltaru upitao jesmo li spremni s ljubavlju primiti od Boga djecu, svatko za sebe izrekli “da”. Dakle, vjernost našim privolama zahtijeva da nikada namjerno ne sprječavamo mogućnost trudnoće kada te privole odlučimo izraziti preko spolnoga čina. Drugim riječima, dok nije nužno (a može zapravo biti bez ljubavi) donijeti odluku “imamo spolni odnos kako bismo dobili bebu”, mi moramo, kako bismo bili vjerni našim ženidbenim privolama, reći: “Upuštajući se u spolni odnos znamo da možemo dobiti bebu i spremni smo s ljubavlju od Boga primiti tu bebu.” Kao što je Ivan Pavao II. zaključio: “Samo je taj pristup kompatibilan s ljubavlju i čini mogućim sudioništvo u doživljaju ljubavi.”5 (U šestomu će poglavlju biti iznesena detaljnija rasprava o ovomu pitanju.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. ožujka 2015.

Možda vam se svidi