TEOLOGIJA TIJELA

Možda ne znate, ali Bog nam je dao seksualnu strast i nagon – da nas usmjere prema njemu

Bog nam je dao seksualnu strast i nagon – vjerovali ili ne – da nas usmjere prema njemu. Požuda i zadovoljenje iste blijeda su krivotvorina istinske strasti ljubavi i mira koji, kad se otkriju, preplavljuju dušu.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

“Moj dečko i ja smo jako zaljubljeni i jako se privlačimo. Još nismo “išli do kraja”, ali nam je teško odrediti gdje je granica. Postoji li neka granica?”

Vjerojatno se sjećate svojega župnika, vjeroučitelja ili mame kad su vam povukli granicu na ljestvici tjelesnih ponašanja i rekli: “Ako ovu granicu prijeđeš, sagriješit ćeš.” Ne nastojim umanjiti potrebu za takvim tjelesnim “granicama”, ali one često ne uspijevaju biti pravedne prema složenosti ljudskih srdaca.

Upravo ovdje doživljavamo borbu između ljubavi i požude. Upravo ovdje odlučujemo koja će sila prevladati u našim djelima. Dakle, prije negoli povučete granicu na ljestvici tjelesnoga ponašanja, ona mora biti zacrtana u ljudskomu srcu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ta se granica odnosi na svakoga i svaku situaciju i na svaku romantičnu vezu – bračnu, zaručničku ili onu koja je tek u začetku.

U svojoj knjizi Ljubav i odgovornost, Ivan Pavao II. govori o moralnomu načelu prema kojemu bi se trebalo rukovoditi svekoliko ljudsko ponašanje. On je naziva personalističkom normom. Iskazana negativno, ona govori da svaka osoba ima tako veliko dostojanstvo da nikada i ni pod kakvim okolnostima nije prihvatljivo upotrijebiti je kao sredstvo za postizanje nekakvoga cilja. Iskazana pozitivno, personalistička norma kaže kako je ljubav jedini ispravan odgovor prema drugoj osobi.

Tako, prema Ivanu Pavlu II., nasuprot ljubavi ne stoji mržnja. Nego iskorištavanje. Ovdje se vodi borba za čistoću u tjelesnim očitovanjima osjećaja. Kako bismo naučili ljubiti druge poradi njih samih, moramo se oduprijeti svakomu svojemu nagonu koji nas potiče da se prema drugim ljudima odnosimo kao prema sredstvima za naše sebično zadovoljenje.1

Opet, to ukazuje na nužnost dubokoga obraćenja srca. Bez sagledavanja Božjega plana na početku i njegova otkupljenja u Kristu, gotovo sve što znademo izopačenosti su koje je grijeh uzrokovao u nama. Smatramo da je sasvim “normalno” koristiti druge za naš vlastiti tjelesni ili emocionalni užitak u tolikoj mjeri da to nazivamo “ljubavlju”. Naše društvo potiče takav stav besramno ga ohrabrujući na svakomu koraku.

To je sama bit onih izopačenosti koje se događaju u odnosu između muškarca i žene.2 Ako ćemo ikada otkriti ili doživjeti istinsku ljubav, u svojim srcima moramo izvojevati pobjedu nad požudom, nad svakom željom da koristimo ljude za svoje vlastito zadovoljenje. A ta se pobjeda, naravno, jedino može izboriti pomoću Božjega milosrđa.

Tjelesna očitovanja osjećaja, neovisno o tomu gdje se na ljestvici nalazila – od držanja ruku i ljubljenja do spolnoga čina – zamišljena su kao vanjski znakovi koji izražavaju izvorne nutarnje stvarnosti. Kada vanjski znakovi uistinu izražavaju izvorne nutarnje stvarnosti, prati ih odgovarajuće tjelesno i emocionalno zadovoljstvo, od nježne utjehe držanja za ruke do eksplozivnoga intenziteta orgazma u spolnomu činu.

Te su radosti od Boga dane. To su neke od radosti koje je Krist obećao pozivajući nas da ljubimo kao što on ljubi, kako bi njegova radost bila u nama i kako bi naša radost bila savršena (usp. Iv 15,11). Dakle, oni koji ljube kao što Krist ljubi i izražavaju tu ljubav očitovanjem osjećaja primjerenih statusu svoje veze, kao Božji dar bi trebali doživjeti radost koja iz takvoga izražavanja proistječe.

Međutim, u srcu prelazimo preko granice kada težimo tjelesnomu i emocionalnomu zadovoljstvu kao cilju samomu po sebi – kada se odnosimo prema drugoj osobi, ne kao osobi stvorenoj poradi nje same, nego kao sredstvu za naše sebične ciljeve. Sve se to može dogoditi previše lako, čak i ako ne prijeđemo granicu na ljestvici tjelesnoga ponašanja.

Na primjer, oženjeni par ne “prelazi granicu” kada spolno opći. Za njihov je odnos to primjereno. Ali ako oženjeni par spolno opći jedino zato “što im je to lijepo”, a ne zato što jedno drugomu želi iskazati što taj spolni čin znači (“Ja sam tvoj/a slobodno, potpuno, vjerno, i da, otvoren/a sam prema potomstvu.”), oni u srcu prelaze granicu. Slično, kada mladić i djevojka hodaju, oni ne prelaze granicu u tjelesnomu ponašanju ako se drže za ruke, pa čak i poljube. Ali ako se mladić i djevojka u vezi drže za ruke i ljube jedino zato što “što im je to lijepo”, a ne zato što žele izreći što ti izrazi znače, oni u srcu prekoračuju granicu.

Kao što je svima poznato, smisao držanja za ruke ili poljubac nisu tako sveobuhvatni ili Bogom darovani kao što je spolni čin. Međutim, takva ponašanja u najmanju ruku znače (ili bi trebala značiti): “Ja te kao osobu duboko poštujem, gajim nježne osjećaje prema tebi i želim ti govoriti o tvojoj dobroti.” Ona nikada ne bi smjela biti izraz želje da “se nešto dobije” od druge osobe radi svojih vlastitih ciljeva. Umjesto toga, ona bi trebala biti izraz nezainteresirane želje za potvrđivanjem druge osobe poradi njegova ili njezina dobra.

Raspoznavanje nutarnjih kretnjâ naših srdaca može biti zamršeno i teško. Zbog naše vlastite manjkavosti, neizbježno ćemo prepoznati elemente vlastite sebičnosti pomiješane s drugim izvornim težnjama za ljubavlju. Takvo priznanje ne gasi izraze osjećaja. Umjesto toga, vodi ih do njihova još čistijega ostvarenja.

Takva nepatvorenost u izražavanju osjećaja – od držanja za ruke do spolnoga čina u braku – jedino je moguća kad svoje cjelokupne ličnosti kao spolnih bića, kao muškaraca i žena, predamo preobražavajućoj ljubavi Kristovoj. Bez takvoga predanja, neizbježno ćemo zaglaviti u ovomu ili onomu stupnju navike iskorištavanja drugih, a zbog pomanjkanja znanja o bilo čemu drugomu, napravit ćemo tragičnu pogrješku nazivajući to “ljubavlju”.

“Mislim da razumijem, ali zar ne postoji još tjelesnih granica koje se ne bi trebalo prijeći?”

Da. No bilo koji pokušaj da ih povučemo ne bi trebao biti izgovor za izbjegavanje borbe u našim vlastitim srcima. Takvo je izbjegavanje previše lako ako ćemo se oslanjati samo na izvanjske granice. Ako časno i odvažno vodimo nutarnju borbu, naša će srca znati koju granicu ne smiju prijeći, a ne će ju ni poželjeti prijeći, za naše vlastito dobro i dobro voljene nam osobe. Pošto smo ovo izrekli, iznijet ću sljedeće “granice” na tjelesnoj ljestvici, samo kako bih vam pružio oblik pomoći u procjeni vašega vlastitoga srca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Očigledan primjer granice koju nevjenčani par ne bi smio prijeći jest spolni odnos. Ako bi par ustvrdio da su njih dvoje napravili poštenu i odvažnu procjenu svojih srdaca, a potom došli do zaključka kako se mogu upustiti u spolni odnos kao iskreni izraz svoje veze, zavaravali bi sebe. Istina je da bi oni mogli doživjeti neke elemente ljubavi u spolnomu činu. Čak i u našim iskrivljenim izrazima ljubavi uvijek ostaje odjek istine. Ali nije istina da bi taj spolni čin, sam po sebi, bio čin ljubavi. Zapravo, to bi neizbježno bio čin iskorištavanja.

Slično tomu, izrazi tjelesnoga ponašanja koji imaju za cilj uzbuditi tijela za spolni odnos (uzajamno milovanje genitalija ili grudi, čak i neke vrste podužega ljubljenja i grljenja) nisu primjereni izrazi osjećaja za neoženjene. Kada jednostavno ne postoji moralna mogućnost ostvarivanja spolne ljubavi, zapravo je protivno ljubavi nekoga nadražiti do točke u kojoj tjelesno čezne za spolnim snošajem. Ako već moramo govoriti o tjelesnim granicama poradi čuvanja čista srca, možemo reći ovo: ako su bilo muškarac ili žena dovedeni do granice vrhunca, ili su postigli vrhunac, ili su dovedeni do iskušenja da masturbiraju, takav par je već puno prije “prešao” granicu i njima je potrebno ozbiljno preispitivanje vlastitih srdaca i motiva.

Ovdje ne govorimo samo o potrebi za promjenom našega ponašanja kako bismo ga uskladili s nekim proizvoljnim moralnim zakonikom. Govorimo o nužnosti dublje preobrazbe naših srdaca – iz “ljubavi” kakvom svijet “ljubi” u ljubavi kakvom Krist ljubi. Ispod svih naših iskrivljenih načina spolnoga izražavanja postoji nešto izvorno za čime tragaju svi muškarci i žene. Oni traže ljubav, tjelesnu prisnost, intimnost, radost i užitak – jednom riječju, sreću.

Ali koliko ljudi (uključujući mene) može posvjedočiti o praznini, krivnji, samoći i očaju koji slijede iza nezakonitoga spolnoga iskustva? Koliko ih nije uspjelo pronaći ono za čime su istinski težili? Uzalud ćemo tragati za srećom sve dok ne shvatimo da se ono za čime tragamo jedino može naći u Onomu koji nas je stvorio.

Bog nam je dao seksualnu strast i nagon – vjerovali ili ne – da nas usmjere prema njemu. Požuda i zadovoljenje iste blijeda su krivotvorina istinske strasti ljubavi i mira koji, kad se otkriju, preplavljuju dušu. Ukoliko postojanim obraćenjem srca predajemo naše požude Kristu i dopuštamo mu da ih preobražava, iskusit ćemo spolnu želju kao želju za ljubavlju kojom on ljubi. Kako svi naši načini izražavanja osjećaja budu postajali sve više i više nalik Kristovima, zapravo ćemo otkrivati ono za čime smo prethodno neuspješno tragali.

Onda će najjednostavnije očitovanje nježnosti – bio to pogled, dodir ili nježan poljubac – biti radosnije i ispunjenije nego najintenzivniji spolni “susret”. Zašto? Zato što je ono izvorno. Stvarno. Časno. Istinito s obzirom na primjerenost za određeni stupanj veze.

Ono ne traži dobitak. Traži darivanje i potvrđivanje. Ne zanima ga udovoljavanje sebi. Zanima ga ljubav prema drugoj osobi zbog nje same i prihvaćanje iste ljubavi od te osobe.

Takva sloboda i iskrenost plaćene su visokom cijenom – cijenom Krista na križu. Požuda, oholost, sebičnost, sve to mora umrijeti u nama ako se želimo uzdići do ljubavi: istinske ljubavi, čiste ljubavi, ljubavi za kojom svi neprestance tragamo. Alternativa uzimanju križa i nasljedovanju Krista (usp. Mt 10,38) očajnički je pokušaj prikrivanja praznine i razočaranja u našim dušama preko prolaznoga užitka u orgazmu u kojemu se dvoje uzajamno iskorištava.  Samo se najtvrdokornija srca mogu nastaviti pretvarati da su utješena zadovoljstvom proizašlom iz takvoga iskustva.

Molitva za čistoću srca

Gospodine, stvorio si me na svoju sliku i priliku kao muškarca [ženu]. Pomozi mi da prihvatim i primim svoju spolnost kao tvoj dar. U srž mojega bića upisao si moju spolnost, poziv na ljubav kakvom ti ljubiš u iskrenomu sebedarju. Ti si bračno sjedinjenje muškarca i žene u “jedno tijelo” učinio znakom tvojega vlastitoga života i ljubavi na svijetu. Podaj mi milost da se zauvijek oduprem mnogim lažima koje stalno navaljuju na istinu i značenje ovoga velikoga dara spolnosti. Podaj mi čistoću srca kako bih mogao gledati sliku tvoje slave u ljepoti drugih, a jednoga dana i tebe, licem u lice. Amen.

Molitva u trenutku napasti požude

Ovo je žena [muškarac] stvoren[a] na sliku i priliku Božju, koju [kojega] nikada ne smijem promatrati kao objekt svojega zadovoljenja. Gospodine Isuse, udijeli mi milost kako bih vidio sliku tvoje slave u ljepoti ove žene [muškarca] i usmjeri moje spolne želje prema istini ljubavi. Odričem se svih svojih nagnuća prema korištenju drugih za vlastiti užitak i sjedinjujem svoje patnje s tvojima na križu. Amen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.


1 Čak ako je osoba spremna ili želi biti iskorištena, nikada je ne smijemo iskorištavati. Naše dostojanstvo nije uvjetovano našom sviješću o njemu. Zapravo, ako je osoba nesvjesna njegova ili njezina dostojanstva, time smo još više dužni našom ljubavlju pokazati toj osobi njegovo ili njezino dostojanstvo.

2  Usp. Ljubav i odgovornost, filozofsko djelo Karola Wojtyłe (Ivana Pavla II.) o ljudskoj ljubavi i spolnosti, Verbum, Split, 2009, 37


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 2. lipnja 2015.

Možda vam se svidi