Svi znamo kako se, ne izgovorivši ni riječ, možemo služiti govorom tijela. Mahanje rukom znači: “Zdravo” ili: “Doviđenja”, Slijeganje ramenima znači: “Ne znam.” Stisnuta šaka izražava srdžbu.

Što bi to spolni čin trebao izraziti? Koji je njegov pravi jezik, pravo značenje? Po Ivanu Pavlu II., tjelesno sjedinjenje muškarca i žene treba izraziti božansku ljubav. Na to smo pozvani i za time čeznemo. Ništa manje od toga nikada neće utažiti našu najdublju bol. Znademo to u svojim srcima.

Upravo tu, u konzumiranju sakramenta što su ga primili, supružnicima je namijenjeno da na najpotpuniji mogući način sudjeluju u “velikome otajstvu” Božje ljubavi, otajstvu Kristova sjedinjenja s Crkvom (v. Ef 5,31-32). Bili oni toga svjesni ili ne, to je sakramentalna snaga “jezika njihovih tijela”. Ili, kako to Papa posve otvoreno izražava: “Kretnjama i reakcijama, čitavom… dinamikom napetosti i užitka – čiji je izravni izvor tijelo u svojoj muškosti i ženskosti – svime time čovjek osoba, ‘govori’… Upravo na razini toga jezika tijela’… muškarac i žena uzajamno izražavaju sami sebe na najpotpuniji i najdublji mogući način koji im omogućavaju… njihova muškost i ženskost” (TOB 123,4).

No, ako “tjelesna ljubav” ima izražavati “jezik ‘agapea'” (TOB 92,7), moramo taj jezik ispravno razumjeti, čini se kako Kristovu ljubav odlikuju četiri osobita svojstva. Prije svega, Krist svoje tijelo predaje slobodno (“Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem”, Iv 10,18).

Potom, on svoje tijelo predaje u potpunosti – bez pridržaja, uvjetovanja ili pak sebične proračunatosti (“do kraja ih je ljubio”, Iv 13,1). Kao treće, on svoje tijelo predaje vjerno (“ja sam s vama u sve dane”, Mt 28,20). Kao četvrto, on svoje tijelo predaje plodonosno (“ja dođoh da život imaju”, Iv 10,10). Ako muškarci i žene žele izbjegavati zamke lažne ljubavi i živjeti svoj poziv u punini, njihovo sjedinjenje mora izražavati onu istu slobodnu, potpunu, vjernu i plodonosnu ljubav koju izražava Kristovo tijelo.

Drugo je ime za ovakvu vrstu ljubavi brak. Upravo je to ono na što se mladenka i mladoženja obvezuju na oltaru. Svećenik ili đakon ih pita: “Jeste li ovamo došli slobodno i bez prisile kako biste sklopili ženidbu? Obećajete li jedno drugome ostati vjerni do smrti? Jeste li spremni u ljubavi od Boga primiti djecu?” Mladenka i mladoženja svatko za sebe na to odgovara: “Jesam.”

Jednako tako, supružnici bi tu istu bračnu privolu trebali iskazati svojim tijelima svaki put kada postaju jedno tijelo. “Doista, same riječi: ‘Uzimam tebe za svoju ženu/svoga muža”, kaže Papa, “mogu jedino biti ostvarene bračnim činom.” S bračnim činom “prelazimo u stvarnost koja odgovara tim riječima. I jedan i drugi element su značajni što se tiče strukture sakramentalnoga znaka” (TOB 103,3). U bračnome činu riječi bračnih zavjeta postaju tijelom. Upravo u tome muškarci i žene trebali bi utjelovljivati božansku ljubav. Lijepo je kada se bračni par vrati u crkvu obnoviti zavjete prigodom posebne obljetnice, no to ne potkopava činjenicu da su muž i žena svaki put kada se upuštaju u bračni čin pozvani obnavljati bračne zavjete “jezikom svojih tijela”.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Teologija tijela za početnike”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.