SPOLNOST I POZIV NA CELIBAT

Je li celibat ‘viši’ poziv nego brak?

Brak, spolnost i poziv na celibat međusobno su povezaniji nego što bismo ispočetka pomislili

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: gdje silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica, nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: “Evo šatora Božjeg s ljudima!” (Sv. Ivan Apostol)

Spolnost i poziv na celibat? Nisu li ti izrazi proturječni? Prikladnije, to je paradoks.

Ne možemo razumjeti kršćansko otajstvo bez suočavanja s napetošću paradoksa. Moramo svjedočiti istinu jednoga Boga u tri Osobe; Čovjeka koji je i Bog; Djevice koja je također Majka. U braku, dvoje postaju jedno tijelo. U našemu hodu s Bogom moramo umrijeti kako bismo živjeli, predati se kako bismo bili slobodni, izgubiti svoj život kako bismo ga našli.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne radi se o poukama šizofrenoga Boga niti Crkve koja je poludjela. Ako nas zbunjuju “govorom dvostrukoga značenja”, to je stoga što još ne razmišljamo Božjom logikom.

Brak, spolnost i poziv na celibat međusobno su povezaniji nego što bismo ispočetka pomislili. Oni su i međuovisni. Kada se svaki na odgovarajući način vrjednuje i poštuje, među njima se održava osjetljiva ravnoteža.

S druge strane, ukoliko se bilo što od toga trojega (brak, spolnost i celibat) obezvrijedi, preuveliča, ili na neki drugi način omalovaži, ostali neizbježno trpe. Na primjer, nije slučajno seksualna revolucija dovela i do dramatičnoga porasta razvoda braka i do dramatičnoga pada svećeničkoga i redovničkoga poziva. Niti su slučajno pogrješna povijesna tumačenja poziva na celibat dovela do podcjenjivanja spolnosti i braka.

Svaka takva pogrješka proizlazi iz neuspjeha da se izađe na kraj s napetošću paradoksa. Nešto je psihološki uznemirujuće u pomirivanju (naizgled) nepomirljivih polova paradoksa. Stoga se, kako bismo izbjegli nelagodu, usredotočujemo na jedan aspekt istine i završavamo negirajući druge.

Ali upravo u tomu pritisku proturječnosti samoga paradoksa otkrivamo puninu istine. Moramo pronaći svoj dom u toj napetosti. Samo tada ćemo moći razumjeti duboku uzajamnu povezanost između braka, spolnosti i poziva na celibat.

Ukoliko je poziv na “bračnu ljubav” temeljna istina našega postojanja i način na koji se mi kao ljudska bića u potpunosti ispunjavamo, zašto Crkva promiče celibat?

Na prvi pogled izgleda kao da je crkveno promicanje celibata proturječno svemu što smo rekli o dostojanstvu i značaju spolnosti i braka. Međutim, nakon daljnjega istraživanja otkrit ćemo da je poziv na celibat zapravo krajnje ispunjenje svega o čemu smo raspravljali.

Kao sakrament, bračno sjedinjenje u “jedno tijelo” samo je znak i nagovještaj nadolazećih stvari. Stvoreni smo za zaručničko sjedinjenje s Bogom. To je upravo ono prema čemu nas spolna želja u konačnici usmjerava – naša želja za nebom.

Tamo će se Krist darovati čovječanstvu u blagoslovljenomu iskustvu koje potpuno onostrano nadilazi bilo što svojstveno zemaljskomu život. Naše će uzajamno sebedarje biti naš odgovor na Zaručnikov dar.2 Brak božanskoga i ljudskoga vječno će se ostvarivati (usp. 3. poglavlje, 17. pitanje).

Samo gledajući prema toj vječnoj stvarnosti možemo ispravno razumjeti poziv na celibat. Kao što čitamo u evanđelju, Krist poziva neke od svojih sljedbenika da prihvate celibat, ne zbog celibata kao takvoga, nego “poradi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). “Kraljevstvo” je upravo nebeska svadba. Ukratko, oni koji odaberu celibat “preskaču” sakrament u očekivanju prave stvari. Govoreći “da” izravno Bogu, oni koji žive u celibatu iskoračuju iz povijesne dimenzije – dok žive unutar dimenzije povijesti – i jasno objavljuju svijetu da je kraljevstvo Božje među nama (usp. Mt 12,28).

Oba su poziva, svaki na poseban način, ispunjenje poziva na “bračnu ljubav” otkrivenu preko naših tijela. Kao što Ivan Pavao II. kaže: “Na temelju istoga bračnoga značenja bića kao tijela, muškoga ili ženskoga, može se oblikovati ljubav kojom se Čovjek obvezuje na brak tijekom trajanja čitava njegova života (usp. Mt 19,3-9), ali može se oblikovati i ljubav kojom se Čovjek obvezuje na život u čistoći poradi kraljevstva Božjega (usp. Mt 19,11-12).”3

Ne možemo pobjeći pozivu naše spolnosti. Svaki je muškarac, na temelju toga što je muškarac, pozvan biti i muž i otac; i svaka je žena, na temelju toga što je žena, pozvana biti i supruga i majka – bilo preko braka ili preko poziva na celibat. Muškarci u celibatu postaju “ikona” Krista; njihova je zaručnica Crkva. Žene u celibatu postaju “ikona” Crkve; njihov je zaručnik Krist. I jedni i drugi rađaju mnogobrojnu duhovnu djecu.

Tako se izrazi otac, majka, brat i sestra mogu primijeniti na brak i na celibat. Oba su poziva nezamjenjiva u izgradnji Božje obitelji. Svaki poziv nadopunjuje onaj drugi i pokazuje značenje onoga drugoga. Brak razotkriva zaručničku narav celibata, a celibat razotkriva da je krajnji cilj braka pripremiti nas za nebo.

Uči li Crkva još uvijek da je celibat “viši” poziv nego brak?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Da, ali to se mora pažljivo objasniti. U povijesti su se pojavljivala neka ozbiljna izvrtanja učenja sv. Pavla prema kojemu onaj koji se oženi čini “dobro”, a onaj koji se suzdrži od braka čini “bolje” (usp. 1 Kor 7,38). Ona su neke navela da brak vide kao poziv drugoga reda za one koji nisu u stanju provoditi celibat. Ona su također učvrstila pogrješnu ljudsku sumnju da je spolnost sama po sebi grješna, te da samo oni koji se suzdržavaju mogu biti uistinu “sveti”. Takve su pogrješke navele Ivana Pavla II. da čvrsto ustvrdi: “’Superiornost’ suzdržavanja od braka u autentičnoj tradiciji Crkve nikada nije značila omalovažavanje braka ili umanjenje njegove bitne vrijednosti. To ne označuje nikakav pomak u manihejskomu pravcu.”4

Celibat je “bolji” ili “viši” nego brak u smislu da je nebo bolje i više od zemlje. Sjetite se da celibat nije sakrament neba na zemlji. On na neki način jest nebo na zemlji. Ali to ne bi trebalo navoditi one koji su pozvani na brak da obezvrijede svoj poziv.

Svatko je pozvan na život u svetosti odgovarajući na poziv “bračne ljubavi” utisnute u njegovo ili njezino tijelo. Ali nije svatko pozvan na isti način: “Ali svatko ima svoj dar od Boga: ovaj ovako, a onaj onako” (1 Kor 7,7).

Svatko od nas bi trebao odgovoriti na dar koji mu je dan. Ako smo pozvani na celibat, onda se ne bismo trebali odlučiti na brak. Ako smo pozvani na brak, onda se ne bismo trebali odlučiti na celibat. Otuda važnost potrebe da svoje zvanje razlučimo u molitvi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.


1    Otk 21,1-3
2    Usp. TT 68,2-3
3    TT 80,6
4    TT 77,6. Maniheizam je drevno dualističko krivovjerje koje sve tjelesne stvari drži grješnima, stavljajući sav naglasak na duhovne stvarnosti.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. kolovoza 2014.

Možda vam se svidi