“Kada je riječ o kontroli rađanja, Katolička je Crkva izgubila doticaj s potrebama stvarnih ljudi. Nijedna druga vjerska zajednica ne poučava da je kontrola rađanja nešto krivo. Upravo ovdje Katolička Crkva gubi svu svoju vjerodostojnost.”

Kad bi Crkva u ovomu pitanju bila u krivu, složio bih se. Ona je “izvan doticaja” i upravo ovdje gubi svu vjerodostojnost. Međutim, ako je u pogledu kontracepcije Crkva u pravu, onda je ostatak svijeta “izvan doticaja”, a Katolička Crkva svu vjerodostojnost stječe upravo ovdje.

Kontracepcija nije ništa novo. Zapravo, jedno od obilježja koja su razlikovala rane kršćane od njihovih poganskih suvremenika bilo je odbijanje ograničavanja svoje plodnosti onodobnim lanenim prezervativima, napitcima i pesarima (sredstva za zatvaranje ušća maternice kako bi se spriječilo začeće). Sve do 1930. sve su kršćanske denominacije bile jedinstvene u osudi kontracepcije.

Međutim, te je godine Anglikanska Crkva ušla u povijest kao prvo kršćansko tijelo koje je prekinulo s ovim naučavanjem. Tada su katolički, protestantski, pa čak i nekršćanski glasovi predvidjeli kako bi prihvaćanje kontracepcije logički dovelo do društvenoga kaosa, počevši od dramatičnoga porasta bračnih lomova i rastava. Mogli biste se iznenaditi kad pročitate što je o kontracepciji reklo nekoliko istaknutih mislilaca s početka 20. stoljeća.1

Američki je predsjednik Theodore Roosevelt, primjerice, osudio kontracepciju “kao jedini grijeh koji će biti kažnjen smrću nacije, smrću rase; grijeh za koji ne postoji pokora.” Sigmund Freud, utemeljitelj suvremene psihoanalize i ateist, primijetio je: “Napuštanje reprodukcijske funkcije zajedničko je obilježje svih perverzija. Mi zapravo opisujemo spolnu aktivnost kao perverznu ukoliko se ona odriče reprodukcijskoga cilja i teži prema postizanju užitka kao cilja neovisna od nje.”

Mahatma Gandhi, čuveni indijski nacionalni vođa i hindus, isticao je da su kontracepcijske metode “poput nagrađivanja poroka. One čine muškarce i žene bezobzirnima.” Predvidio je kako je “priroda nemilosrdna i da će se punom snagom osvetiti za bilo koje kršenje njezinih zakona. Moralni rezultati mogu se postići samo moralnim suzdržavanjem… Ako [kontracepcijske] metode postanu zapovijed vremena, ništa drugo ne može proizaći iz toga osim moralnoga propadanja… Kako stvari stoje, muškarac je već dovoljno ponizio ženu radi svoje požude, a [kontracepcija] će ju, bez obzira na dobre namjere njezinih zagovaratelja, poniziti još više.”

S. Eliot, proslavljeni britanski pjesnik i književni kritičar, uporno je isticao da prihvaćanjem kontracepcije “svijet izvodi eksperimentalni pokušaj stvaranja civilizirana, ali nekršćanskoga mentaliteta. Eksperiment će propasti, ali moramo biti jako strpljivi i čekati da propadne, u međuvremenu ublažavati ovo vrijeme kako bi se Vjera očuvala živom kroz mračno doba koje je pred nama, obnavljati i iznova izgrađivati civilizaciju te spasiti svijet od samoubojstva.”2

Kada je odbor Federalnoga sabora američkih crkava izdao izvješće s prijedlogom da se slijedi put Anglikanske Crkve, The Washington Post je objavio oštar uvodnik sa sljedećom proročkom izjavom: “Držeći se logičkih zaključaka, ako bi se izvješće odbora provelo u djelo, uvođenje sramotnih postupaka koji bi odreda poticali nemoral oglasilo bi pogrebna zvona za brak kao svetu instituciju. Prijedlog da se ozakonjena kontracepcijska sredstva upotrebljavaju ‘pažljivo i ograničeno’ jest besmislen.”3

Mudri su muškarci i žene oduvijek prepoznavali moć spolnoga nagona da orijentira ili dezorijentira ne samo pojedince, već čitava društva. No usred kaosa u kojemu se sada nalazimo teško je vidjeti šumu od drveća.

Što je poveznica između kontracepcije, sloma braka i društva? Spominjem sljedeće kao vjerojatno, iako pojednostavljeno, objašnjenje.

Ljudi su često u iskušenju raditi stvari koje ne bi trebali. Mnoga sredstva odvraćanja unutar same prirode i unutar društva pomažu u zauzdavanju tih iskušenja i održavanju reda. Na primjer, što bi se dogodilo sa stopom kriminala u određenomu društvu kad bi zatvori iznenada prestali postojati? Primijenimo istu logiku na razvratno spolno ponašanje.

Tijekom cijele povijesti ljudi su bili u iskušenju da počine preljub. To nije ništa novo. No jedan od glavnih načina odvraćanja od podlijeganja toj kušnji bio je strah od neželjene trudnoće.

Hm… Što bi se dogodilo kad bi ovaj prirodni zastrašivač bio uklonjen preko široke dostupnosti i prihvatljivosti kontracepcije u nekoj kulturi? Iako ne u svakomu braku, naravno, u određenoj bi populaciji učestalost nevjere sigurno porasla. A što je jedan od glavnih uzroka razvoda braka? Preljub.

No nastavimo s ovim scenarijem. Nema sumnje da su tijekom povijesti mladi ljudi bili u iskušenju stupati u spolne odnose prije braka. Pa ipak, jedan od glavnih zastrašivača od podlijeganja toj napasti bio je strah od neželjene trudnoće. Još jedanput, što bi se dogodilo da se taj prirodni zastrašivač ukloni putem kontracepcije? Ne bi se to dogodilo sa svakom mladom osobom opterećenom hormonima, ali u određenoj bi populaciji rasprostranjenost predbračnoga spolnoga odnosa svakako porasla. A predbračni su spolni odnosi, kao što smo vidjeli u četvrtomu poglavlju, također ključni pretkazivač buduće rastave braka.

Postaje još gore. Budući da nijedna metoda kontracepcije nikada nije stopostotno učinkovita, porast preljuba i predbračnih spolnih odnosa u određenoj populaciji neizbježno će dovesti do povećanja “neželjenih trudnoća”. Logički, iza toga slijedi pobačaj.

Naravno, ne će baš svi pribjeći pobačaju. Neki će odlučiti ponuditi svoju djecu na usvajanje. Ostale će ih majke zadržati. Stoga će broj djece koja odrastaju bez oca (koji je već povećan porastom broja razvoda braka) postati još veći.

Brojna istraživanja (i zdrav razum) ukazuju kako se dramatično povećavaju izgledi da će ta “djeca bez oca” odrastati u siromaštvu, biti zlostavljana, imati emocionalne i psihološke poremećaje kao i one u ponašanju, patiti od slaba zdravlja, napustiti školu, upuštati se u predbračne spolne odnose, pribjegavati pobačaju, drogirati se, počiniti teške zločine i završiti u zatvoru. Sve te bolesti društva rastu eksponencijalno od pokoljenja do pokoljenja, jer je za djecu “bez očeva” vjerojatnije da će i sama imati izvanbračnu djecu i razvesti se, ako se uopće i vjenčaju.4

Tako izgleda društveni kaos u kojemu sada živimo. Ne bi moglo biti ozbiljnije. Kao što novinar Philip Lawer primjećuje: “Javne posljedice ‘privatnoga’ spolnoga ponašanja sada prijete uništenju američkoga društva. U zadnjih je 35 godina savezna vlada utrošila četiri trilijuna dolara – što ispisano brojkama izgleda ovako $ 4 000 000 000 000 – na različite društvene programe namijenjene smanjenju zala koja se mogu pripisati, izravno ili neizravno, zloporabi ljudske spolnosti.”5

Ta su zla predvidjeli mudri muškarci i žene koji su shvatili da će moć kontracepcije promijeniti tijek društva mijenjajući ljudski pristup čovjekovu životu na samomu njegovu izvoru. Ako je brak osnovna stanica društva, spolno je sjedinjenje vrelo kulture. Usmjereno prema ljubavi i životu, ono izgrađuje kulturu ljubavi i života. Usmjereno protiv ljubavi i života, ono izgrađuje kulturu iskorištavanja i smrti.

Temelj i smisao života moraju izvirati iz samoga izvora života. Inače život ostaje bez svojega temelja i svojega smisla. Kontracepcijska kultura jest kultura bez budućnosti. To je kultura koja, kako su je T. S. Elliot i Theodore Roosevelt shvatili, čini samoubojstvo.

Dvadeseto stoljeće svjedoči kako je svaka značajnija protestantska denominacija mijenjala svoje stajalište – ne samo od osude kontracepcije u njezino prihvaćanje, već i u preporuku. Jedino je Katolička Crkva – usprotivivši se nezamislivomu globalnomu pritisku – ostala čvrsto stajati. Čak se i nepokolebljivi protestantski vođe, pošto su im se otvorile oči za sva zla kontracepcije (a sve ih je više), dive odvažnosti Katoličke Crkve. Kao što je jedan evangelički luteranski svećenik izjavio: “Nije mala stvar što jedan rimski biskup predvodi oporbu – često bolno usamljen – i bori se protiv kontracepcije pri kraju 20. stoljeća. Možda se katolički hijerarhijski model, koji ostavlja konačne odluke o pitanjima vjere i morala biskupu za kojega katolici vjeruju da je Petrov nasljednik, dokazao pokretljivijim u modernističkim okvirima od protestantskoga oslanjanja na individualnu savjest i demokratsko upravljanje Crkvom.”6

Dakle, je li Katolička Crkva izvan doticaja s potrebama stvarnih ljudi ili je to prevladavajuća kontracepcijska kultura? Stvarni ljudi trebaju istinu. Stvarni ljudi trebaju saznati za radosnu vijest o našemu stvaranju na sliku i priliku Božju i za poziv na ljubav poput Kristove. Katolička Crkva predlaže svijetu tu radosnu vijest. Na njemu je hoće li je prigrliti ili odbaciti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.


1  Ukoliko nije drugačije navedeno, sve se naredne izjave citiraju prema studiji Patricka Fagana, “A Culture of Inverted Sexuality”, Catholic World Report, Studeni 1998., 57. (Patrick Fagan je također zaslužan za neke ideje iznesene u odgovoru na 14. pitanje.)
2  T. S. Eliot, Thoughts after Lambeth (London: Faber and Faber, 1931), 32.
3  “Forgetting Religion”, The Washington Post, 22. ožujka 1931.
4  Pročitajte sljedeće studije:
     Larry L. Bumpass i James A. Sweet: “Cohabitation, Marriage, and Union Stability: Preliminary Findings”, NSFH Working Paper, n. 65 (Madison, Wis.: Center for Demography and Ecology: University of Wisconsin-Madison, 1995);
     Maggie Gallagher, “Fatherless Boys Grow Up Into Dangerous Men”, The Wall Street Journal, 1. prosinca 1998., A22;
     Sara McLanahan i Gary Sandefur: “The Consequences of Single Motherhood”, The American Prospect 18 (1994), str. 48–58;
     David Blankenhorn, Fatherless America: Confronting Our Most Urgent Social Problem (New York: Basic Books, 1995).
5  Philip F. Lawler, “The Price of Virtue”, Chatolic World Report, srpanj 1997., 58.
6  Allan C. Carlson, “The Ironic Protestant Reversal: How the Original Family Movement Swallowed the Pill”, Family Policy 12 (1999), str. 20.