Kako je Karol Wojtyła, budući papa Ivan Pavao II., napisao u svome djelu Ljubav i odgovornost, zrela čistoća “počiva upravo u tome da se u svakoj situaciji ‘ide za’ vrijednošću osobe i da se tome ‘podredi’ svaka naša reakcija prema vrijednostima ‘tijela i spola’” (LJO, 171). U Govoru na gori Krist ne kaže tek: “nemojte gledati”. Ivan Pavao objašnjava kako su Isusove riječi “poziv na čist pogled, sposoban poštivati svadbeno značenje tijela” (VS, br. 15).

Razumljivo, ukoliko osoba treba odvratiti pogled kako bi izbjegla požudu, tada svakako vrijedi “ne gledati”. Za osobu zarobljenu požudom starozavjetno upozorenje: “Odvrati pogled svoj od ljupke žene” (Sir 9,8) zadržava svu svoju mudrost. To običavamo nazivati “izbjegavanjem grješnih prigoda” putem “stjecanja nadzora nad pogledom”. To je nužan prvi korak, ali bi Papa takav pristup nazvao “negativnom” čistoćom. Kako rastemo u krjeposti, doživljavamo iskustvo “pozitivne” ili “zrele” čistoće. U zreloj čistoći uživamo plodove pobjede stečene nad požudom. Uživamo “djelotvornost dara Duha Svetoga” koji našemu iskustvu tijela vraća “svu njegovu jednostavnost, lako razumljivu jasnoću kao i unutarnju radost” (TOB 58,7).

Gotovo svi put prema zreloj čistoći započinju na “negativnoj” strani. Nažalost, mnogi ostaju u toj fazi misleći kako je to sve što mogu očekivati. Krenite dalje! Ja sam očito daleko od savršena čovjeka, ali mogu posvjedočiti činjenicu kako, kada u svojim životima prihvatimo dar otkupljenja, požuda gubi zamah u našim srcima. Ne samo što razumijemo, već vidimo i doživljavamo iskustvo tijela kao “teologiju”, znak Božjeg vlastitog otajstva. “Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!” (Mt 5,8). Ako shvatimo što nam Papa ovdje želi pokazati, možemo dodati: “Blago čistima srcem: oni će vidjeti Božje otajstvo objavljeno kroz tijelo.”

Čistoća, stoga, nije nikakva prividna čednost. Ona ne odbacuje tijelo. “Čistoća je proslava ljudskoga tijela pred Bogom. Ona je Božja proslava u ljudskome tijelu, po kojemu se očituju muškost i ženskost” (TOB 57,3). Čistoća će u svojoj punini biti obnovljena tek na nebu. Pa ipak, kako nas uči Katekizam: “Već odsada [čistoća srca] daje nam da vidimo kako Bog vidi… da u ljudskom tijelu, svojem i bližnjega, vidimo hram Duha Svetoga, očitovanje božanske ljepote” (KKC, br. 2519).

Moramo imati u vidu da je Papa prigodom obnove Sikstinske kapele naredio uklanjanje nekolicine velova koje su prethodni pape dali naslikati oko bokova izvornih Michelangelovih nagih likova. Učinio je to u ime kršćanske čistoće. Tijekom propovijedi prigodom posvete obnovljenih fresaka Ivan Pavao II. proglasio je Sikstinsku kapelu “svetištem teologije ljudskoga tijela”. Dodao je: “Čini se kako se Michelangelo, na svoj način, dao voditi snažnim riječima Knjige Postanka koja… izvješćuje: ‘A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida’ (Post 2,25)” (13. travnja 1994.).

U čemu je, dakle, razlika između pornografije i ispravna umjetničkoga prikaza nagosti? Papa kaže kako razlika leži u namjeri umjetnika. Pornografski prikazi tijela izazivaju prigovore “ne zbog svoje teme, jer ljudsko tijelo po sebi uvijek posjeduje neotuđivo dostojanstvo, već zbog vrste, odnosno, načina njegova umjetničkoga prikaza” (TOB 63,5). Pornografija ide isključivo za tim da u promatraču izazove požudu dok nam istinski umjetnik (poput Michelangela) pomaže uvidjeti “čitav osobni misterij čovjeka”. Ispravno prikazivanje naga tijela može nas poučiti “bračnome značenju tijela koje se podudara s ‘čistoćom srca’ i određuje joj mjeru” (TOB 63,5). Oni koji imaju iskustvo zrele čistoće shvaćaju nago tijelo kao ono što jest – objava Božjega plana ljubavi.

Tumačenje sumnje

Sumnjičavci će reći: “Nemoguće! Nago tijelo uvijek će izazivati požudu.” To vrijedi za osobu kojom vlada požuda. No, primjenjujući jednu od Papinih najizravnijih izjava o otkupljenju, “o kojemu se čovjeku govori? O čovjeku obuzetu pohotom ili o čovjeku otkupljenom po Kristu? Jer ovo je posrijedi: zbiljnost Kristova otkupljenja. Krist nas je otkupio! To znači: on nam je podario mogućnost da ostvarimo cijelu istinu svojega bića; on je našu slobodu oslobodio od obuzetosti pohotom” (VS, br. 103).

Kao što je Karol Wojtyła napisao u svome djelu Ljubav i odgovornost, ne možemo nagost jednostavno poistovjetiti s bestidnošću i pohotom. Bestidnost je prisutna “tek kada nagost igra negativnu ulogu u odnosu na vrijednost osobe, kada je svrha nagosti buđenje požude tijela”. No, dodaje Wojtyła, “to ni u kojemu slučaju ne mora nastupiti” (LJO, 192–193). Ako mislimo kako je “požudni pogled” jedini način na koji osoba može promatrati ljudsko tijelo, pristajemo uz ono što Ivan Pavao II. naziva “tumačenjem sumnje”. Oni koji žive u sumnji ostaju toliko zarobljeni vlastitim požudama da svoju zarobljenost projiciraju na sve ostale. Ne mogu zamisliti nikakav drugi način na koji bi razmišljali o ljudskome tijelu i spolnome odnosu osim kroz prizmu požude.

Kada poradi požude svoje ljudsko srce držimo u “stanju trajne i nepokolebljive sumnje” (TOB 46,4), osuđujemo se na život lišen nade i ljubavi. Osuđujemo se na izvršavanje pravilâ (etika) bez promjene srca (etos). Naposljetku napuštamo Božji zakon jer ga se jednostavno nismo u stanju držati. Takva nas vrsta trajne sumnje učinkovito odjeljuje od snage evanđelja.

Kako nas upozorava sveti Pavao, moramo izbjeći zamku zadržavanja “obličja pobožnosti” dok se istodobno “odričemo njezine snage” (2 Tim 3,5). “Otkupljenje je istina, stvarnost, u čije se ime čovjek treba osjećati pozvanim, i to ‘pozvanim na djelotvoran način’” (TOB 46,4). Drugim riječima, Isusova smrt je djelotvorna, isto kao i njegovo uskrsnuće. Mogu nam promijeniti život, stavove, srce pa tako i spolne želje. “Ne obeskrjepljujte križ Kristov!” (v. 1 Kor 1,17). Ivan Pavao II. uzvikuje kako je to “krik nove evangelizacije” (OL, br. 3).

Puno je toga na kocki. “Smisao života oprjeka je hermeneutike ‘sumnje’.” Ovo se tumačenje “uvelike razlikuje, radikalno razlikuje od onoga što otkrivamo u Kristovim riječima iz Govora na gori. Te riječi osvjetljuju… drukčije viđenje čovjekovih mogućnosti” (TOB 46,6). Ukoliko ne posegnemo za tim “drukčijim viđenjem čovjekovih mogućnosti”, ne će nam biti moguće ljubiti kao što Krist ljubi; ostat ćemo odsječeni od smisla života.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Teologija tijela za početnike. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.