“Zar ne postoji neka vrsta razlikovanja između parova koji hodaju i zaručenih parova u odnosu na čistoću?”

Kao što Katekizam kaže: “Zaručnici su pozvani da žive čistoću u uzdržljivosti… Odložit će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti svojstveno supružničkoj ljubavi.”1 Pa ipak, ispravno je shvatiti da stupanj intimnosti zaručenih parova nije primjeren onima koji samo “hodaju”.

Prisjetite se da tjelesna očitovanja nježnosti trebaju biti vanjski znakovi koji izražavaju nutarnje stvarnosti. U srcima zaručenih prisutna je nutarnja stvarnost koja nije prisutna u srcima onih koji hodaju. Kao što o. Paul Quay ukazuje u svojoj pronicljivoj knjizi The Christian Meaning of Human Sexuality (Kršćansko značenje ljudske spolnosti): “Oni koji su zaručeni, budući da su se predali jedno drugomu, premda još ne u potpunosti, imaju dovoljan razlog očitovati svoju ljubav čak i podužim ljubljenjem i grljenjem… naravno, uz uvjet da ih to ne vodi u grijeh [koristeći drugoga za sebično zadovoljenje, na primjer], uz uvjet da ne čine jedno drugo žestoko uzbuđenima [do točke vrhunca ili kušnje za masturbiranjem, na primjer] i uz uvjet da zaruke ne traju unedogled.”2

Njegov savjet očigledno nije donesen kao dopusnica za pomicanje granice. On pretpostavlja zrelo kršćansko predanje i iskustvo slobode na koju smo pozvani u Isusu Kristu (usp. Gal 5,1). To je sloboda za ljubav, prepoznavanje dobroga, istinskoga i lijepoga te sloboda da se sve to želi svim srcem.

Takva sloboda uvijek odabire dobro drugih, sasvim odbacujući svako iskušenje da se to dobro prekrši. Zaručeni par koji poznaje tu zrelu razinu slobode u stanju je izraziti svoje uzajamne osjećaje bez i najmanje bojazni da će ikada upotrijebiti jedno drugo za vlastito zadovoljenje, bez i najmanje bojazni da će ikada silom probijati granice kako bi on ili ona vidjeli koliko još mogu “dobiti”.

Svakom sumnjičavcu iskreno govorim da je ovakva sloboda zaista moguća. Govorim iz iskustva. Naravno, ona zahtijeva otvorenu i poštenu komunikaciju. Kao što sv. Pavao upozorava, ona zahtijeva da nikada ne upotrebljavamo našu slobodu za zadovoljenje žudnji naše pale naravi (usp. Gal. 5,13). I dok je zasigurno točno kako nikada ne bismo trebali podcijeniti svoje slabosti (obraćenje neprekidno traje), isto tako nikada ne bismo trebali podcijeniti ni oslobađajuću snagu križa.

Na žalost, naučeni smo o sebi razmišljati kao o životinjama bez nadzora. Zato neki parovi, kako bi ostali neporočni, smatraju da je nužno nikada ne ostajati dugo nasamo prije nego što se vjenčaju. Boje se da ne bi, ostanu li nasamo, bili u stanju reći “ne”. To nije sloboda. Ne dajte se opet uhvatiti u jaram ropstva (usp. Gal 5,1).

Naravno, ako par zna da bi učinio nešto krivo ostane li nasamo, onda ne bi trebao ostati nasamo. (U tradicionalnomu se katoličkomu jeziku to zove “izbjegavanje grješne prigode”.) One koji čine potrebne žrtve za izbjegavanje napasti treba pohvaliti. Ali, ako je jedina stvar koja je par držala podalje od spolnoga odnosa prije vjenčanja bilo nepostojanje prilike, što to govori o želji njihovih srdaca? Žele li oni istinski ono što je dobro? Jesu li zaista slobodni?

Sloboda je bitna za autentičnu bračnu ljubav. Ako zaručeni par nije u stanju izražavati svoje nježnosti na iskrene, istinite i slobodne (jednom riječju, čedne) načine, stvari se ne će automatski promijeniti ni nakon što se vjenčaju. Bez te će slobode – koja se jedino može postići iskustvom produbljujućega otkupljivanja naše spolnosti u Kristu – spolna aktivnost na nekoj razini ostati izrabljivačka, čak i onda kada je par u braku. Pomolimo se:

Gospodine Isuse, dođi u moje najdublje “ja”. Preobrazi moje spolne želje u želje ljubavi. Učini me čednim (čednom). Podaj mi živo iskustvo slobode za koju si umro i oslobodio me. Amen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa “Otvoreno o seksualnosti i braku”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

1 KKC 2350

2  Paul Quay, The Christian Meaning of Human Sexuality (San Francisco: Ignatius,1985), 74–75.