Kažu da je spolnost postala neuredna zbog toga što je bila potisnuta. Posljednjih godina nije bila potisnuta, već se o njoj govori po čitave dane. A ipak je još uvijek neuredna. Ako je potiskivanje uzrok toj nevolji, tada bi bilo prirodno da otpuštanjem ventila dovodimo u red taj nagon, ali to nije tako. Mislim da je upravo obrnuto, da je ljudska vrsta izvorno potisnula spolni nagon zato što je bio neuredan.

Danas se često govori da se spolnoga nagona ne trebamo stidjeti, što se može protumačiti na dva načina. To može značiti da se ne trebamo stidjeti činjenice što se ljudska vrsta reproducira na određeni način, kao ni zbog činjenice da to čovjeku pričinja zadovoljstvo. Tko tako misli, u pravu je. Tako govori i kršćanstvo. Nije nevolja ni u razmnožavanju ni u užitku vezanu uz njega. Stari su kršćanski pisci pisali da bi užitak u spolnome činu bio veći da čovjek nije posrnuo. Znam da neki smušeni kršćani govore kako kršćanstvo drži spolni nagon, tijelo i uživanje zlom. Ali oni nemaju pravo. Kršćanstvo je gotovo jedina od velikih religija koja u potpunosti priznaje tijelo, koja vjeruje da je materija dobra, da se i sam Bog jednom utjelovio, da ćemo i na drugome svijetu imati neku vrstu tijela i da će ono biti dio naše sreće, ljepote i snage. Kršćanstvo slavi ženidbu više nego i jedna druga religija; upravo su kršćani napisali najveći dio najboljih ljubavnih pjesama. Kršćanstvo se suprotstavlja svakome mišljenju koje tvrdi da je spolnost sama po sebi loša. Ali, kada netko kaže da se spolnoga nagona ne trebamo stidjeti, to isto tako može značiti da se ne trebamo stidjeti stanja u koje je danas dospio taj spolni nagon.

U tome slučaju držim da nisu u pravu. Mislim da se toga treba stidjeti. Ne trebamo se stidjeti uživanja u hrani, ali bismo se trebali stidjeti kada bismo hranu shvatili kao glavnu u životu i kada bismo provodili vrijeme gledajući slike s hranom, slineći i mljackajući ustima. Ne tvrdim da smo mi osobno odgovorni za ovakvo stanje. Od svojih smo predaka naslijedili organizme koji su u tome smislu zastranili. Usto, rastemo zapljuskivani promidžbom koja ide u prilog nečistoći. Ima ljudi koji naš spolni nagon raspaljuju da bi na tome zaradili. Naravno, opsjednut čovjek ne može se svladati kada vidi da može kupiti ono čime je opsjednut. Bog zna naš položaj. Kada nas bude prosuđivao, svakako će voditi računa o tome da smo morali svladati mnoge poteškoće. Najvažnije je da pri tome budemo iskreni i ustrajni.

Da bismo se izliječili, moramo to najprije željeti. Čovjek koji želi pomoć dobit će je, međutim danas je mnogim ljudima i to teško. Lako je samo misliti da nešto želimo, iako to u stvari ne želimo. Jedan je poznati kršćanin još davno rekao da je on, dok je još bio mlad, stalno molio za čistoću, a puno je kasnije shvatio da su njegove misli, dok su mu usne molile: “Bože, učini da budem čist”, molitvi dodavale: “Ali neka to ne bude baš sada.” Slično se može dogoditi i kod bilo koje druge kreposti. Postoje, međutim, tri razloga zašto je nama osobito teško željeti – a kamoli postići – potpunu čistoću.

Na prvome je mjestu naša iskrivljena narav, zatim đavao koji nas napastuje te sva suvremena promidžba pohote koji se zajedno udružuju ne bi li nas naveli na pomisao da su želje kojima se opiremo tako “prirodne”, “zdrave” i razumne da je gotovo izopačeno i nenormalno odupirati im se. Plakati, filmovi i romani povezuju slobodno prepuštanje spolnome nagonu sa zdravljem, drže ga prirodnim, znakom mladosti, iskrenosti i dobra raspoloženja. To je laž. Kao i sve ostale velike laži, i ova se temelji na istini – istini koju smo već prihvatili – da je spolni čin po sebi (isključujući pretjerivanja i opsjednutost njime) “normalna” i “zdrava” pojava. Laž se sastoji u tome da se pokušava nametnuti misao kako je svaki spolni čin koji trenutačno poželimo jednako tako zdrav i normalan. Ta je besmislica svakome očita, a ne samo kršćanima. Prepuštanje svakoj našoj želji nedvojbeno bi nas dovelo do nemoći, bolesti, ljubomore, laži, zatajivanja i niza drugih stvari koje nemaju ničega zajedničkog sa zdravljem, dobrim raspoloženjem i otvorenošću. Da bismo ostvarili sreću, čak i na ovome svijetu, potrebno je dosta suzdržavanja. Prema tome, ništa ne znači tvrdnja da svaka želja, kada postane dovoljno jaka, postaje ujedno zdrava i razumna. Svaki zdrav i civiliziran čovjek mora imati određena načela po kojima će odabrati da neke želje odbaci, a druge pripusti. Netko može kao mjerilo izabrati kršćanska načela, drugi higijenska, treći sociološka. Stvarni sukob ne postoji između kršćanstva i “prirode”, već između kršćanskih načela i drugih načela u nadzoru nad “prirodom”. Jer “prirodu” (u smislu prirodnih želja) treba u svakom slučaju nadzirati ukoliko ne želimo upropastiti cijeli svoj život. Moramo priznati da su kršćanska načela možda stroža negoli neka druga. Isto tako vjerujemo da ćemo pridržavajući ih se dobiti pomoć koju ne bismo dobili od ostalih.

Drugo, mnogi se ljudi odvraćaju od ozbiljna nastojanja u postizanju kršćanske čistoće zato što misle (prije nego što to i pokušaju) da je ona nemoguća. Međutim, kada je nešto potrebno izvršiti, nema mjesta dvojbi je li to moguće ili ne. Suočeni s neobveznim pitanjem na ispitu, možemo razmišljati da li da odgovorimo ili ne dok kod obveznih pitanja moramo dati sve od sebe da bismo ih riješili. Za vrlo slab odgovor dobit ćemo slabu ocjenu, a ako pitanje ostavimo bez odgovora, dobit ćemo negativnu ocjenu. Ne samo na ispitu, već i u čitavu nizu drugih okolnosti čovjek često uspije učiniti nešto što mu se trenutak ranije činilo nemogućim – tako je u planinarenju, skijanju, prilikom učenja vožnje biciklom pa, ako želite, i prilikom pokušaja da prozeblim prstima zakopčate tvrdi ovratnik. Upravo je divno što sve čovjek može učiniti kada mora.

Možemo uistinu biti posve sigurni da se običnim, ljudskim naporima ne može ostvariti savršena čistoća, kao ni savršeno milosrđe. Moramo od Boga zatražiti pomoć. Pa čak i onda kada smo to učinili, možemo misliti da nam je Bog prekasno pomogao ili da je pružena pomoć nedostatna. Ali nemojmo se zato zabrinjavati. Poslije svakoga pada tražite oproštenje, pridignite se i pokušajte ponovno. Vrlo nam često Bog ispočetka ne pomaže da dosegnemo samu krepost, već nam daje snage da možemo započeti uvijek iznova. Jer, koliko god je važna čistoća (ili odvažnost, istinoljubivost, kao i bilo koja druga krepost), ovaj nas proces vježba u navikama duše koje su još važnije. Time otklanjamo iluzije koje imamo o sebi i učimo se oslanjati na Boga. Tako dolazimo do spoznaje da, s jedne strane, ne možemo sebi vjerovati ni onda kada smo najbolji, a, s druge strane, da ne trebamo očajavati ni onda kada smo najslabiji – pogreške nam se, naime, opraštaju. Jedino je pogubno sjediti skrštenih ruku i zadovoljiti se ičim manjim od savršenstva.

Treće, ljudi često pogrešno razumijevaju psihološko tumačenje “potiskivanja”. Psihologija uči da je “potisnuta” spolnost opasna. Međutim, pojam “potisnut” ovdje je upotrijebljen u tehničkome smislu; on ovdje ne znači “zatomljen” u smislu poricanja ili odupiranja. Potisnuta želja ili misao jest ona koja je gurnuta u podsvijest (često još u djetinjstvu) i koja se sada pojavljuje samo u prerušenu i neprepoznatljivu obliku. Potisnutu spolnost bolesnik uopće ne doživljava kao spolnost. Kod adolescenta ili odrasla čovjeka koji se opire jednoj svjesnoj želji, ne može se govoriti o potiskivanju ni o opasnosti od potiskivanja. Naprotiv, oni koji ozbiljno nastoje na putu čistoće puno su svjesniji i ubrzo saznaju puno više o svojoj spolnosti nego svi drugi. Uskoro upoznaju svoje želje onako kako je Wellington poznavao Napoleona ili Sherlock Holmes Moriartyja; kao što lovac poznaje zvjerku ili kao što vodoinstalater prepoznaje pokvarenu slavinu. Krepost – čak i ona koju tek nastojimo zadobiti – donosi svjetlo, dočim udovoljavanje donosi maglu.

Konačno, iako je bilo potrebno progovoriti odulje o spolnosti, želio bih posebno naglasiti da se središte kršćanskoga morala ne nalazi u tome. Svatko tko bi mislio da kršćani nečistoću drže najgorim porokom, bio bi u krivu. Svakako, grijesi tijela su zla stvar, ali su, u usporedbi s drugim grijesima, najmanje zli. Najgori užitci su čisto duhovne naravi – zadovoljstva koja izviru iz obmanjivanja drugih, nametanja svoje volje, gledanja s visoka, kvarenja veselja i klevetanja, zadovoljstva koja proizlaze iz posjedovanja moći i mržnje prema drugima. U meni, naime, postoje dvije stvari koje se natječu s onim ljudskim “ja” koji moram nastojati postati. To su životinjski “ja” i đavolski “ja”. Đavolski “ja” je gori. Zbog toga, hladan, samodopadan i tašt čovjek koji redovito odlazi u crkvu može biti puno bliži paklu nego neka prostitutka. Naravno, najbolje je ne biti ni jedno ni drugo.

C. S. Lewis

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Elementarno kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.