Društveni poredak nije samo procvat i širenje prema društvu kršćanstva življenog u dušama. On je također zaštita od poganstva koje uvijek nastavlja postojati u nama. On nije znak trijumfa novoga čovjeka, nego je jedan od nužnih vidova vječne borbe protiv staroga čovjeka. (Henri de Lubac, Paradoksi vjere)

Moj muž Ben i ja gledali smo izuzetno dojmljiv dokumentarac o čovjeku kome je opozvana osuda na smrtnu kaznu, i koji je umjesto toga osuđen na kaznu doživotnoga zatvora. Njegova mi je priča još i sad u mislima, čak i dok pišem ovaj tekst. U mislima mi je i njegova bol, njegovo lice, njegove oči. Nisam vidjela nasilnoga ubojicu, nego čovjeka kojega kao dječaka nitko nije ni volio, niti želio. Čak je sebe opisao kao plišanu igračku na polici. „Ljudi posegnu za mnom kada me trebaju”, rekao je.

Bio je brutalno zlostavljan od rođenja pa sve do adolescencije i svoje je baku i djeda (roditelje svojih posvojitelja), koje je veoma volio, ubio – po mojemu mišljenju – u disocijativnome psihološkome stanju. Iako je sada odrastao muškarac, stariji od mene, moj je instinkt bio vratiti se kroz vrijeme i zagrliti toga dječačića, i obasuti ga ljubavlju, osjećajem sigurnosti i stabilnosti.

Mi ne znamo koliki je naš utjecaj na našu djecu – na njihov osjećaj sigurnosti, njihov identitet, njihov osjećaj vrijednosti i smisla. Odrasli se gotovo uvijek prema svojoj djeci ponašaju na načine koji odražavaju njihovu vlastitu neriješenu ranjenost. Ja u tome nisam iznimka – nitko nije.

No dok sam plakala, i čak i dok se moje srce i dalje slama zbog svakoga djeteta koje je – upravo sada – zanemareno, odbačeno, krajnje žalosno. Ne mogu si pomoći a da se ne pitam koliko bi zatvora možda bilo praznije samo da su ljudi koji se u njima sada nalaze ikada upoznali ljubav, da su je besplatno primili od osobe koja se brinula za njih, skrbnika, ili roditelja.

Sada počinjem shvaćati da sam možda više majčinski nastrojena nego što sam mislila, i da nisam – kako je pjesnikinja Anne Sexton jednom napisala – Eichmann (nacistički zločinac, op. prev.) za kojega sam mislila da drijema u meni. Dirnuta sam sažaljenjem – ne gledanjem svisoka ili arogancijom, nego iskrenom brigom – za svako dijete, za svoju vlastitu djecu. Kao majka, ja jednostavno moram biti bolja. I vjerujem da to mogu.

Stvarnost s kojom se svi suočavamo jest da smo svi mi sposobni za veliku svetost i za strašno zlo. Nitko nije pošteđen toga da se mora suočiti sa svojom palom naravi. Doživjela sam užasne trenutke jasnoće u kojima mi je Gospodin otkrio koje sam grijehe počinila, i kako bih mogla pasti u još dublji ponor još gorih grijeha.

Što nas spašava? Naravno – Bog. No Henri de Lubac je smatrao (a ja se slažem s njime) da je kršćanstvo „zaštita od poganstva koje uvijek nastavlja postojati u nama”. To je sažet izraz unutarnjih borbi s kojima se svatko od nas svakodnevno suočava. Borimo se protiv svoje sklonosti poganstvu, prema potpunome zanemarivanju Boga i drugih ljudi. A istovremeno se okrećemo Božjoj milosti, kako bi nas ona spasila od našega barbarstva, kako bi nas spasila od nas samih i od štete koju smo sposobni nanijeti.

Bez postavki naše kršćanske vjere mi bismo bili svedeni na poganstvo. Mi smo zapravo bez zaštite milošću, koju smo dobili krštenjem, mnogo skloniji zlim djelima. To je brutalna istina, koja me često ispunjava strašnom sviješću o tome koliko ljudi upravo sada nema tu zaštitu. Čudno je (ili možda majčinski), ali upravo je to razlog zašto osjećam poticaj da volim svoju djecu što više mogu sada, dok su još dječje nevina i relativno bezazlena.

Moja je poanta da u životu svakoga kršćanina ima trenutaka kada se trgnemo i probudimo – veoma slično pospanim, nemarnim djevicama, koje su zaspale čekajući Zaručnika. I mi shvaćamo da u svakome trenutku svojega života trebamo izabrati hoćemo li se zaputiti prema raju ili prema paklu. Mi zapravo neprestano donosimo takve odluke, bili toga svjesni ili ne.

A učinak koji imamo na one koje je najlakše dojmiti – to jest, na svoju djecu – jest snažan. Možemo se s poniznom zahvalnošću obratiti Bogu radi zaštite i milosti koje On pruža, kako bismo neprestano bili usmjereni prema raju, i kako bismo se prema onima koji su nam najbliži odnosili s najvećom milošću.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.