Dok je orao u polju, seljaka iznenadi tutnjava galopirajućeg konja. Pogleda bolje i spazi da je jahač izgubio uzde i stremenje te se očajnički drži za vrat jadne životinje koja juri bez daha.

“Kamo juriš?”, poviče seljak.

“Pitaj moga konja…”

Postoji krepost koja u svakoj situaciji omogućuje konjaniku da usmjeri konja svog života onamo kamo on želi. To je prava tajna sreće, a zove se umjerenost.

Umjerenost nije nešto ograničavajuće: ona je krepost koja oslobađa užitak i radost. Svi znamo kako je neugodno kad primijetimo da nas naši nagoni, srdžba i naša seksualnost vuku za sobom i zarobljuju.

Pa ipak, u vrijeme kad je “rasteretiti se” postalo pravi mit, umjerenost se doživljava kao sramotna riječ.

Don Bosco je htio da jedna od ideja vodilja Salezijanske družbe bude “rad i umjerenost”. Prema salezijanskoj pedagogiji, u oblikovanju osobnosti ova zanemarena krepost danas igra veoma važnu ulogu.

Umjerenost je ljepota ljudske osobe: instinktivno svi imamo poriv da se divimo onima koji “znaju vladati sobom”, a nisu hladni i nezainteresirani. Umjerenost omogućuje da otkrijemo bogatstvo neke osobe, ono unutarnje blago koje je obično skriveno kada se čovjek trudi da se suprotstavi izvana nametnutim uzorima.

Evo nekoliko odgojnih ciljeva:

Budnost. Mnogi je uvažavaju kako bi održali ”liniju”,  drugi zbog kolesterola, dok zapravo puko provjeravanje težine nije dovoljno, a niti napadna stidljivost mora značiti sposobnost ovladavanja vlastitim nagonima.

Budnost nam omogućuje da možemo uistinu izabrati. Uspostava promidžbenog konzumizma u naše vrijeme nameće nemilosrdno iskorištavanje djece radi kupovanja, ona vrši na njih pritisak, uvlači ih u vrlog nametnutih i suvišnih želja.

Čistoća. Djeca i mladi žive danas u svijetu koji je uvelike erotiziran. Renata (14 god.): ”Biti djevica u osamnaestoj ili devetnaestoj godini danas je sramota, to obično znači da nisi kao druge cure, ti si ‘glupava’, a i dečki znaju reći: ‘Ako ne odeš sa mnom u krevet, ostavit ću te.’”

Čistoća nije uobičajeni način sređivanja seksualnih odnosa; ne znači samo doslovno prepuštanje seksu i govoru tijela; ona odgaja tijelo da izrazi stvarnu ljubav, razvija nježnost i osjetljivost. Stoga se ona odnosi na način mišljenja, više nego na riječi i čine. To je dozrijevanje čitavog ljudskog bića za život u ljubavi, što se može odraziti tijelom u istini i iskrenosti. Ali da se do toga dođe, roditelji trebaju o tome naučiti razgovarati s djecom iskreno i s povjerenjem.

Uljudnost. Ona se ne smije svesti na jednostavno pridržavanje pravila dobrog vladanja  (iako je i to dobro). U društvu u kojem drekavci i svađalice, s moralom neandertalaca, uvijek pobjeđuju, umijeće ovladavanja vlastitom agresivnošću, osjećajima srdžbe i negodovanja može na prvi pogled izgledati proturječno. To je zapravo stvarni početak novoga svijeta.

Ukus u odijevanju. Odijelo je odraz tijela, a tijelo je odraz duše. Odijevanje ima svoj govor kao što i tijelo ima svoj. Izborom načina odijevanja, mladići i djevojke to jako dobro znaju, ”uspostavlja se komunikacija” nečega nekome. Uz obazrivu pomoć roditelja, djeca mogu sebi pojasniti ovaj vid odrastanja.

Snošljivost i praštanje. Jedna od najljepših molitava koje poznajem kaže: ”Gospodine, daj da svi ljudi postanu dobri, a dobri da postanu snošljivi.”

Tražiti oproštenje i oprostiti, biti dobrostiv i pokazivati suosjećanje, to su čini volje.  Teško su usvojivi, ali predstavljaju vrhunac ljudskog ponašanja. Jedan mudrac je rekao: ”Zaboravi sve, čemu se vezati za nevolje? Jučerašnje krivice ne možeš ispraviti, a tvoje nije da sudiš. Zašto se onda čvrsto držati baš za ono što te udaljava od ljubavi i nade?”

Poniznost i smisao za šalu. Prihvatiti da nismo savršeni svojevrsna je odvažnost. Nije lako u ozračju “supermana” obuzdavati “superponos”, koji neizbježno vodi preuzetnosti, oholosti, drskosti. Ni ljudski razvoj nije zamisliv bez nesavršenosti.

Tko se osjeća savršenim i zadovoljan je samim sobom, obično ne traga za novim. Razvoj potiču nesavršeni, oni koji tragaju za novim; oni su svjesni vlastitog nesavršenstva i trude se da ga nadiđu.

Ljubiti sebe i druge sa smislom za opraštanje, znali prihvatiti sebe takvima kakvi jesmo u dobroti, sa “ludom željom” da pružimo ruku drugima, jer samo držeći se za ruke možemo nastaviti zajedničkim putom.

Iz drskosti se rađaju najokrutnije frustracije. Poniznost je više od jednostavnog prihvaćanja sebe: to je otvaranje vrata svemu onome što se odnosi na nas potaknuto srećom postojanja.

Rješenje mnogih napetosti koje dolaze od prepotentne težnje za vlastitom afirmacijom donosi smisao za šalu. Humor daje odvažnost da možemo sići s prijestolja na koje nas smješta naša umišljenost, on je snaga neprestanog mirenja sa životom u kojem se sve više raste.

Odluka: Pokušat ću sa svojom djecom otkriti koliko lijepoga i dobroga već imamo, što smo već postigli i što činimo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.