Govorenje je važan dio razgovora s vašim tinejdžerom. Međutim, iznimno je važno kako govorite. Dobro to činite kad dijelite svoje misli, osjećaje i želje, a ne kad napadate tinejdžera zato što ima vlastite. Osuđivanjem tinejdžerova stava o nekoj temi roditelji samo stvaraju suparnički odnos. Puno je bolje pozitivno pristupiti i podijeliti svoj stav, misli, osjećaje i želje.

Izjave u prvom licu

Ovakav pristup govorenju najlakše ćete usvojiti tako da svoje rečenice započinjete s ja umjesto s ti: „Ja mislim… Ja osjećam… Ja želim…“ Takvim izjavama otkrivamo sebe; obavještavamo tinejdžera o tome što se događa u našoj glavi. Suprotno tome, izjave: „Ti si u krivu, ti ne razumiješ, ti mi otežavaš život“, izjave su okrivljavanja i optužbe. One gotovo uvijek dovedu do jedne od ovih dviju reakcija: žučne rasprave ili povlačenja i depresije – ovisno o tinejdžerovoj naravi.

Izjave u drugom licu zaustavljaju dijalog. Izjave u prvom licu otvaraju put daljnjoj raspravi. Možda će vam trebati vremena da usvojite ovaj nov način vođenja dijaloga. Ako primijetite da započinjete rečenicu s ti, prestanite. Recite tinejdžeru da pokušavate naučiti nov način razgovora i da biste voljeli iznova započeti tu rečenicu. Potom je preoblikujte, započinjući je s ja.

Na primjer, ako se uhvatite da kažete: „Ljutiš me kada…“,

trebate zastati i reći: „Dopusti mi da pokušam iznova. Ja sam ljut kada…“ Potom recite tinejdžeru: „Razumiješ li zašto pokušavam naučiti novi način razgovora? Ne želim te osuđivati. Želim te razumjeti. U isto vrijeme želim da i ti razumiješ moje osjećaje i misli.“ Većina će tinejdžera cijeniti roditeljeve pokušaje da nauči nove metode komunikacije.

Pouka umjesto prodike

Drugo važno načelo za razgovor s tinejdžerima je da ih trebate poučavati, a ne im držati prodike. Odrastao sam na selu na jugu u ozračju poštovanja prema učiteljima i propovjednicima. Razlika između prvih i drugih nije bila u sadržaju, budući da su svjetovno i sakralno bili zamršeni i isprepleteni i u školi. Razlika nije bila ni u mjestu. Da, istina je da su propovjednici propovijedali u crkvi, a učitelji poučavali u školi, ali je jednako tako istina da su učitelji često poučavali i u crkvi, a propovjednici ponekad propovijedali i u školi. Razlika je bila u načinu govora. Propovjednici su bili siloviti u govoru – ponekad su govorili glasno, ponekad tiho, ponekad plačno, a ponekad smijući se, ali uvijek strastveno i kategorično. Učitelji su se, s druge strane, služili razgovornim tonom, poučavali sadržaj više razlažući činjenice – sa strašću, uvjeren sam, ali nikad je ne pokazujući otvoreno. Roditelji tinejdžera koji žele učinkovito komunicirati s tinejdžerima moraju više oponašati te moje učitelje negoli propovjednike.

Kad roditelj povisuje glas i/ili dramatizira uglavnom će polučiti samo to da će tinejdžer potražiti savjet negdje drugdje. S druge strane, roditelje koji nauče razumno i mirno iznositi svoje stavove tinejdžeri će često pitati za savjet. Ne želim reći da roditelji ne smiju biti kategorični u pogledu svojih dubokih uvjerenja. Želim reći da te kategorične izjave mora ublažavati otvorenost tuđim mišljenjima – pogotovo mišljenjima tinejdžera. „Dopusti da ti kažem što sam ja oduvijek mislio o tome i da ti kažem zašto mislim da je to najbolje pa mi onda ti reci što misliš. Zanimat će me tvoje primjedbe.“ Takav pristup omogućuje roditelju da izrazi svoja snažna uvjerenja, ali također olakšava tinejdžeru da i on izrazi svoje mišljenje, čak i ako se ono razlikuje od roditeljeva. Roditelj mora nastojati stvoriti takvo ozračje.

Ne zaboravite, tinejdžeri počinju razmišljati apstraktno i logičnim slijedom. Propituju uvjerenja s kojima su odrasli te uspostavljaju vlastite sustave vrijednosti. Roditelji koji žele imati utjecaja na taj proces moraju naučiti biti više nalik mojim učiteljima s juga. Naučite umijeće postavljanja pitanja. Roditelji koji nauče postavljati pitanja potaknut će tinejdžere da nastave govoriti. Ne mislim na gnjavatorska pitanja poput: „Gdje si bio, koliko si dugo ostao, tko je bio s tobom?“, nego na pitanja koja traže tinejdžerovo mišljenje poput: „Hej, što misliš, kako je većina tinejdžera reagirala na proturatne prosvjede koje su studenti održali na sveučilištu prošloga tjedna?“ Slušajte pozorno pa ćete čuti ne samo tinejdžerovu primjedbu na račun svojih vršnjaka, nego ćete također saznati i njegovo/njezino mišljenje o toj temi. Kad pitanjem koje zahtijeva promišljeni odgovor pokažete iskreno zanimanje za tinejdžerovo mišljenje, onda možda i on vas upita za mišljenje. Pitanja donose ne samo odgovore, nego i nova pitanja.

Ponudite obrazloženje

Evo jedne ideje kako razgovarati s tinejdžerima. Izjavu: „Zato što ja tako kažem“, zamijenite s: „Dopusti mi da ti kažem zašto.“ Tinejdžere zanimaju razlozi. Oni razvijaju vlastitu sposobnost rasuđivanja i stoga će poslušati osobu koja ima logične razloge za svoja uvjerenja i mišljenja. Roditelj koji se oslanja na čisti autoritet ne navodeći razloge zaustavlja tijek empatičnog dijaloga s tinejdžerom. Tinejdžer će zbog toga osjećati da ga roditelj odbacuje i njegov će spremnik ljubavi ostati prazan.

Roditelj koji stekne vještinu slušanja i razgovora s tinejdžerom najdjelotvornije će mu prenijeti svoju ljubav. Kvalitetan razgovor jedan je od najmoćnijih načina da prenesete ljubav.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Garyja Chapmana “Pet jezika ljubavi tinejdžera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.